Život je previše kratak da bi Ronaldo gubio finala, ali u isto vreme valjda nije toliko surov da Bufona ostavi bez titule prvaka Evrope. Nismo pisali o novcu i statistici, jer to nije fudbal...
U gradu koji je svetu podario fudbalera Rajana Gigsa, atleticara Kolina Džeksona, cuvenog pirata sera Henrija Morgana i muzicku senzaciju "Underworld", u subotu od 20.45 - kada vreme zvanicno bude zaustavljeno u ovom delu Univerzuma - sudarice se dve drevne fudbalske dinastije.
Jedna naviknuta na slavu, fanfare i zlato, druga koju nisu ubili i obeshrabrili brojni porazi na borilištima širom kontinenta.
"Kralj" protiv "Stare dame".
Pod svodovima pokrivenog "Milenijum" stadiona u prestonici Velsa, Kardifu, o najvažnijoj tituli u evropskom fudbalu odlucivace vojska sa najviše trofeja i ona sa najviše izgubljenih finala: Real Madrid – Juventus.
Bez obzira na to što se Madrid navikao na pobede u finalima, pa nestrpljivo ceka 12. titulu prvaka Evrope, nevezano za to što Torino strepi od petog uzastopnog poraza u finalima iz kojih je Juve samo dva puta vracao 7,5 kilograma težak trofej u Pijemont, teško cete pronaci ovako važnu utakmicu u kojoj se izlizana sportska fraza, ona u kojoj su šanse 50-50, može smatrati verodostojnijom.
Jednostavno, u finalu UEFA Lige šampiona za sezonu 2016/17 ne samo da ce se sastati najdominantniji klubovi iz dve najuspešnije fudbalske lige u Evropi, vec su to dva ponajbolja sastava ove sezone, koja su pre prolaska kroz "Lamanš" osvojila Primeru i Seriju A i, usput, uspela da bez velike drame, produžetaka, penala... izbore mesto u poslednjoj utakmici u sezoni.
Juventus ove sezone nema poraz u Ligi šampiona i odigrao je 180 minuta sa Barselonom bez da je primio gol od navale koja nije odigrala sezonu bez 100 i više postignutih golova. Mrežu koju cuva Ðanluidi Bufon, a ispred kojeg su gardisti Ðordo Kjelini, Leonardo Bonuci i Andrea Barzalji, teško je zatresti i sa spoljne strane.
Tim Masimilijana Alegrija od goriva troši iskustvo, hladnokrvnost, klasu pojedinaca i prkos, koja svetu želi da kaže da su porazi u finalima 1973, 1983, 1997, 1998, 2003. i 2015. samo ojacali štit "Stare dame", koja nece odustati ni ukoliko u reprizi amsterdamskog finala od pre 19 godina doživi još jedan mat od "Kralja".
Real Madrid ove sezone ima priliku da postane prvi tim još od Milana 1989/90, cuvenog takticara Ariga Sakija, koji je uspeo da odbrani titulu prvaka Evrope, a da bi u tome uspeo trener sa godinu i po dana staža, Zinedin Zidan, uspešno je sprovodio rotaciju tima koji nije selektirao i koji je pojacao dovodenjem samo jednog igraca - Alvara Morate - upravo iz Juventusa.
Taj tim pokrece kerozin u venama Kristijana Ronalda, coveka koji je ekskluzivno pravo na aroganciju i neprijatnu dozu samopouzdanja stekao mukotrpnim dugogodišnjim odricanjima kojima je zarazio sve oko sebe i naterao ovu generaciju fudbalera Reala da ni ne pomisli na to da su lisabonska "La Decima" i milanska "La Undecima" pokrice za eventualno odlaganje "La Duodecime".
Život je previše kratak da bi Ronaldo gubio finala, ali u isto vreme nije valjda toliko surov da Bufona ostavi bez pehara za ciju je izradu švajcarskom umetniku Jergu Štadelmanu bilo potrebno 340 casova pedantnog rada…
Neko ce sa cežnjom i bezbedne udaljenosti gledati kako ovaj drugi podiže "ušatog", ali ko? Ne tražite od nas taj odgovor! Slagali bismo vas kada bismo rekli da znamo.
Znamo samo da cemo pokušati da zapamtimo svaki potez utakmice ciji je scenarista zaslužio "Zlatnu palmu", bez pogovora.
Veliko hvala onome ko je smislio da baš Zidan, živa legenda Juventusa, ima priliku da osvoji više titula prvaka Evrope nego što ima godina staža u trenerskom poslu i da, u isto vreme, ucini klub iz kog je došao u Madrid zvanicno najvecim gubitnikom u istoriji finala KEŠ i LŠ.
Ne znamo samo kako se dosetio da pruži šansu Gonzalu Igainu da golovima kaže "hvala" Realu što je baš on bio višak u potrazi za timom koji ce prekinuti dominaciju Barselone.
Ako sretnete onoga kome je palo napamet da Gareta Bejla optereti povredama baš u sezoni u kojoj ce najveca utakmica biti odigrana na nekoliko stotina metara od mesta gde je roden, krenuo u školu i napravio prve fudbalske korake, a da se onda njegov tim i plasira u to finale i on nedovoljno oporavi za isto... pozdravite ga i recite mu da i nema neki smisao za humor.
Ukoliko ste negde procitali kako je moguce da u periodu od dve godine jedan klub izgubi jednog od najvecih italijanskih fudbalera svih vremena, potom i zvanicno najskupljeg igraca u istoriji fudbal, ostane i bez jednog od najtraženijih vezista sveta, kao i jednog od najopasnijih napadaca Evrope u poslednjoj deceniji i sa svega trojicom startera iz Berlina 2015. stigne u Kardif 2017, usput i zaradi novac... recite nam da se i sami u to uverimo.
Možda ste primetili da nismo pominjali premije, bonuse i TV prava, cak ni suvu statistiku koja kaže da su Real i Juventus jedan drugog pobedivali po osam puta, uz dva remija, to nije slucajno - ne zanimaju nas te stvare jer nisu razlog zbog kojih volimo fudbal.
Volimo ga, jer "živi nismo" da vidimo Zidanovu i Alegrijevu startnu postavu, koreografije iza gola, kako ce Juve pratiti Ronalda, šta ce sledece uraditi Isko, može li Alveš u jubilarnom 100. nastupu u Ligi šampiona ponovo da se naruga Ramosu, kao što je to radio u plavo-crvenom dresu ili ce gledati kako ovaj centarfor u koži štopera postiže gol i u trecem finalu Lige šampiona…
Najveca greška za Italijane bila bi pomisao na to da je Realova odbrana loša i da rival nema šta da traži kod prekida. Najveža greška za Špance bila bi pomisao da je Juve samo odbrana i da tamo nema igraca koji jednim potezom može da reši utakmicu.
Zato je 50-50.
Zato smo nestrpljivi!
Zamislite kako se oseca onih 66.000 srecnika koji ce sve to posmatrati uživo…
P. S. Utakmicu sudi nemacki arbitar Feliks Brih, cija ce rezerva biti naš najbolji sudija Milorad Mažic, za slucaj da se 41-godišnji doktor pravnih nauka iz Minhena daleko bilo... povredi.