Mnogo toga u vezi s Pragom i ovom novom Crvenom zvezdom je paradoksalno, ali na to smo se mahom navikli još od 1992. Ipak, neke stvari previše su očigledne da bi se čekalo da prenoće.
U najmanje četiri zamke mogao bi da upadne svako ko bi bez prespavane noći, na miru odgledane reprize, nekoliko pročitanih izveštaja kolega iz drugih redakcija i dva-tri telefonska razgovora sa (ne)istomišljenicima pokušao da izvuče određene zaključke iz dvomeča Crvena zvezda - Sparta Prag.
Prvo - velika pobeda u Pragu i dalje nije donela ništa veliko, niti je cilj ispunjen;
Drugo - sezona jedva da je počela, a očigledno je da tim već izgleda daleko bolje na terenu;
Treće - lako je uočljiva nesvakidašnja doza optimizma u klubu, iako petak "preti" Milanom, Ajaksom, Zenitom, itd;
Četvrto - dva puta bez primljenog gola pobeđen je bogatiji klub i imenima jači tim, a daleko od toga da je sve bilo sjajno i da nema na čemu da se radi već sutra;
Naravno, tu je i 25 godina prisutan paradoks da uopšte na ovaj način izvlačimo zaključke o klubu koji je bio prvak Evrope i sveta, ali na to se navikao svako ko prati ovu Crvenu zvezdu i seća se one.
Iako je rizik od previda i afekta prisutan u večeri kada su crveno-beli ispraznili tribinu sa najvatrenijim navijačima protivničkog tima dosta pre poslednjeg zvižduka za zbirnih 3:0, neke stvari previše su očigledne da bi se čekalo da prenoće.
Prvo - pobeda jeste velika, prva crveno-bela na tlu Češke (i Čehoslovačke), kakvu zvezdaši nisu videli na gostovanjima od oktobra 2002. kada je Deki Milovanović do daske nategao mrežu na "Bentegodiju". Dakle, skoro punih 15 godina.
Neka se ne ljute naslednici Zorana Filipovića i prethodnici Vladana Milojevića, ali La Valeta, Naftan, Ventspils, Rudar, Groclin, Kork Siti, Zaprešić i Nistru ne mogu da se porede s ova dva rezultata.
Koliko god bilo tačno da cilj i dalje nije ostvaren, tačno je i da ovakvih nastupa, pobeda i rezutlata nije bilo godinama.
Drugo - sezona jeste tek počela, međutim Crvena zvezda već ima pet pobeda u nizu uz gol-razliku 10:0 i jasno se vide obrisi tima kojem novi trener još crta detalje. Ali, nije to ono što pravi bitnu razliku u odnosu na dve godine koje je na intrige i šegu potrošio kod dela navijača omiljeni Miodrag Božović, s kojim jednostavno nije moglo da se razgovara o očiglednim nedostacima u igri ekipe koja je, prema imenima, bila jača od ove.
Ekipa pod Milojevićem možda ne pretrči više, ali radi to pametnije i manje se troši, a više postigne. Ovaj tim možda ne igra lepše i ofanzivnije od prethodnih, ali uglavnom tačno zna šta i kako želi u određenim fazama utakmice. Gubitak daha i snage, prisutan kod oba tima, ne dovodi do bežanja odgovornosti i prebacivanja krivice, uz otvorene rasprave na terenu, već do zbijanja redova i podmetanja glave tamo gde saigrač nije stigao da podmetne nogu.
Treće - preterani optimizam bez previše osnova može da bude opasan, ali i poželjan, ako je kontrolisan. U svakom slučaju bolji je od lažne predstave o sebi kao najboljem timu i suverenom šampionu u sezoni u kojoj su izgubljene sve važne i ozbiljne utakmice (a, nema ih mnogo) i koja je završena konstatacijom da su samo "više sile" dovele do toga da Crvena zvezda ne bude prva.
Očigledno uvereni u to da protivnik možda jeste bogatiji, iskusniji i snažniji, ali da to nikako ne znači i da će biti bolji, brzo je doveo crveno-bele u situaciju da pošteno i na terenu zarade pravo da budu optimisti i da ne paniče kada gledaju tabelu sa UEFA koeficijentima.
Kada iz svlačionice izađe grupa ljudi sa tako "podešenom glavom", onda je i Sparta iz Praga samo tim sa 11 igrača na terenu sa svojim očiglednim vrlinama i isto tako očiglednim manama. Utoliko, i optimizam građen na 3:0 u 180 minuta sa rivalom koji nije propustio jesen (pa i proleće) u Evropi od 2013, mogao bi crveno-bele da dovede do još jedne paradoksalne situacije - da jedva čekaju plej-of bez obzira na to šta će biti u Nionu.
U isto vreme, kada vas nauče da uzrok neuspeha nikako ne može biti u vama, već u moćnicima koje niko nikad nije video, onda i La Valeta ume da bude "veoma nezgodan protivnik u još nezgodnijem trenutku", jer jer dobro poznato da "danas svi igraju fudbal", da su "mnoga prvenstva već počela", a da se "Crvena zvezda na rubu egzistencije tek okupila" i da "nije bilo vremena za ozbiljne pripreme"...
...ni ovog leta.
I euforija je bolja od neiskrenosti prema samom sebi.
Četvrto - daleko od toga da je u Beogradu i Pragu sve bilo sjajno (neke greške mogle bi da budu kobne u narednoj rundi), ali činjenica je da je ništa ranije sklopljen u odnosu na prethodne, po imenima slabiji u odnosu na prethodne, kraće pripreman u odnosu na prethodne, Milojevićev tim dva puta i bez primljenog gola pobedio rivala koji je u prethodne četiri sezone odigrao 40 utakmica na međunarodnoj sceni naspram Zvezdinih 12.
Premda ni protivnici Sparte i Zvezde u prethodne četiri sezone tokom kojih su jedni bili redovni u Evropi, a drugi redovni zlatiborskom popravljanju forme pred nastavak Superlige, nisu za poređenje. Česi su igrali sa Interom, Šalkeom, Viljarealom, Lacijom, Apoelom, CSKA, Napolijem, Čelsijem, Bilbaom, Lionom i Fajnordom, a Srbi sa klubovima gde se po snazi i kvalitetu izdvajaju Sasuolo, Kairat i Ludogorec.
Milojevića, bez dileme, čeka još mnogo posla u malo vremena za utakmicu sa rivalom nepoznate snage, ali je iza njega ostao rezultat kakav generacije fudbalera i plejada trenera nisu ostvarili. Od 2. decembra 2005. godine, blamaže Antonija Kasana i bravure Nikole Žigića, Crvena zvezda nije savladala klub koji može u bilo čemu da se meri sa Spartom, ali ni 2:0, ni 0:1 nisu toliko bitni koliko način na koji su crveno-beli izgledali na terenu.
Pardon, dok su imali snage da izgledaju tako na terenu.
Tu moramo da se vratimo na početak.
Prvo - sve ovo biće samo zabava za jednu noć, ukoliko Crvena zvezda nastavi da broji godine od poslednje jeseni u Evropi, a ovo je jubilarna, deseta. Dakle, ništa veliko nije ostvareno;
Drugo - pozitivne promene očigledne su, ali sezona zaista jeste tek počela i nije samo žreb u petak opasnost koja vreba. Ima ih iza svakog ugla i na iskušenjima će biti sve strukture unutar kluba, ali i one oko njega, tako da bi lako moglo da se dogodi da početni optimizam dovede do potpunog moralnog, organizacionog i rezutlatskog sloma. Bez namere da mračimo, slagali bismo ako bismo rekli da se nije već događalo;
Treće - koliko god optimizam posle eliminacije tima čiji je UEFA koeficijent 48,135 bio razumljiv, crveno-beli ne bi smeli da zaborave da pored njihovog imena stoji poražavajućih 7,325, da posle decenije bez Evrope niko od njih nema prava da zahteva istu i da će, dok god se prema dresu odnosili kao u dosadašnjem delu sezone, biti suštinski nevažno da li putuju u Milano ili Razgrad, jer će biti bitno samo da daju sve od sebe i budu koncentrisani do kraja utakmice.
Jer, gde ima optimizma ne bi smelo da bude panike (iako bi to bio samo još jedan paradoks u nizu).
I, na kraju, četvrto - Crvena zvezda nema snage da svih 90 minuta ne bude ono što je uglavnom bila prethodnih deset i više godina, ali ima zbog čega da veruje da je taj nedostatak nadoknadiv…
...bez obzira na to ko će u petak na žrebu imati tu nesreću da za protivnika izvuče nekadašnjeg prvaka Evrope i sveta.
Paradoksalno - ali, stvari mogu i tako da se posmatraju.