Apelacioni sudu u Beogradu pravosnažno je oslobodio od optužbi Sašu Paunovića i Zorana Stanimirovića iz Ralje. Oni su zbog priznanja iznuđenog torturom bili osuđeni na po 40 godina zatvora za ubistvo Paunovićevih roditelja 2001. godine.
Ovom odlukom, koja je objavljena na sajtu Apelacionog suda, potvrđena je presuda Višeg suda u Pančevu iz 2016. godine kojom su nakon ponovljenog suđenja, po nalogu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Saša Paunović i Zoran Stanimirović oslobođeni optužbi.
I Stanimirović i Paunović su u zatvoru proveli po 14 godina. Obojica imaju pravo na odštetu zbog nezakonitog boravka u zatvoru od skoro deceniju i po.
Viši sud u Pančevu je nakon ponovljenog suđenja stavio van snage pravosnažnu presudu Okružnog suda u Smederevu iz 2004. godine kojom su Paunović i Stanimirović bili osuđeni na maksimalne kazne zatvora zbog teškog ubistva iz koristoljublja.
Istom odlukom, potvrdio je deo presude kojom je Paunović osuđen na godinu dana zatvora za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja.
Apelacioni sud je sada odbio žalbu javnog tužioca u Pančevu i potvrdio presudu pančevačkog Višeg suda.
Odluka Evropskog suda u Strazburu bila je prva odluka kojom je naloženo ponavljanje suđenja u našoj zemlji i to zbog priznanja koje je iznuđeno torturom, a presuda se zasnivala na tom priznanju, preneli su ranije mediji.
Paunović je bio optužen da je, nezadovoljan svojim materijalnim položajem i tretmanom u kući, za ugovorenu novčanu naknadu od 30.000 nemačkih maraka angažovao Stanimirovića da ubije njegove roditelje i dao mu automatsku pušku radi izvršenja ubistva, a koja je bila vlasništvo njegovog oca.
U obrazloženju presude Apelacionog suda se, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužilaštvo nije pružio nijedan dokaz za navode optužnice, budući da je zapisnik o isptitivanju Stanimirovića od 13, 14. i 19. februara 2001. godine izvođen kao nezakonit dokaz 2015. godine.
Takođe, kako se dodaje, prvostepeni sud je imao u vidu i da su pretresanje stana 19. februara 2001. godine tokom kojeg je nađena jedna čaura, potvrda o oduzimanju te čaure i veštačenje te čaure u ovom predmetu, ocenjeni kao nezakoniti dokazi, dok je komunikacija mobilnim telefonom između okrivljenih ocenjena kao dokaz koji se tumači u korist okrivljenog.