U Gornjem Milanovcu postoji poseban klub, u kojem je nemoguće organizovati meč na treningu. Košarkaši i košarkašice se, prosto, uvek raduju kada drugi tim uradi nešto bolje. Ovo je priča o njima.
Trening počinje poljupcima na terenu i uz zvuke mirne, klasične muzike sa razglasa.
Dok se igrači i igračice Košarkaškog kluba Ikar u hali u Gornjem Milanovcu spremaju da stanu na parket i da krenu ka već postavljenim preponama, roditelji ih gledaju sa strane, a treneri ih pažljivo i strpljivo uvode u vežbe.
Radni ponedeljak tada može da počne u jedinom košarkaškom klubu u Srbiji sa sekcijom za decu sa smetnjama u razvoju.
"Hajde sa mnom na drugu stranu, da me slikaš dok dajem koš. I da mi pošalješ slike", kaže nam Viktorija, jedna od 28 polaznika ove, jedinstvene škole košarke, osnovane 2010, sa idejom da deci sa određenim problemima pre svega poboljša motoričke sposobnosti.
Zajedno sa Milicom, Anom, Lazarom, Tamarom, Veljkom i ostatkom ekipe, u narednih sat vremena ona savladava prepreke kao da je to ništa. Jer za ovakve borce to i jeste ništa.
"Da budem slikovit, na prvom treningu su ispružali ruke, a lopta se ili odbijala o njih ili im je ispadala na parket. Danas imamo decu koja je vode i levom i desnom rukom, što ne uspeva ni mnogima na najvišem nivou profesionalne košarke. To je za nas veliki uspeh", rekao je za MONDO predsednik kluba Predrag Begenišić, dugogodišnji trener za sportski rad sa decom sa smetnjama u razvoju.
Na početku rada kluba, Begenišić je sa saradnicima obišao centar za socijalni rad, Crveni krst i radionice, na kojima su i roditelji bili iznenađeni predlogom da daju decu na košarku.
"Njima ne možete doći i reći 'Hoću da vaše dete trenira košarku'. Mi smo rekli da imamo nešto da pomognemo da motoričke mogućnosti te dece budu pojačane, da dođu da se družimo. Tako je sve počelo", seća se Begenišić, dok pamti i kako je razmišljanje o deci postepeno sve više okupiralo misli njegovih saradnika.
Treninzi ove sekcije KK Ikar organizovani su jednom sedmično, ponedeljkom od 15.15 i traju sat vremena. Uz individualne vežbe, treneri pokazuju i košarkaške elemente, koje se izvode u ritmu muzike sa razglasa.
Početna zamisao je postepeno počela da se razvija i sprovodi, a predsednik kluba ističe ogromne zasluge svojih saradnika za taj uspeh. Stručni tim KK Ikar čine košarkaški treneri Aleksandra Milovanović i Dimitrije Dmitrović, kao i psiholog Milica Stojković i fizioterapeutkinja Mina Maksimović.
Prateći decu i učeći od njih, oni su adaptirali svoje metode u skladu sa njihovim potrebama i reakcijama. Tako je nastala i knjiga "Metodika treniranja dece sa posebnim potrebama u KK Ikar", u kojoj je objašnjeno, na primer, zašto je muzika važna za treninge i zašto se mora voditi računa i o naizgled sporednim detaljima, kao što je boja opreme trenera.
"Muzika je sastavni deo rada i ljudi od struke u ovoj nauci ne mogu da veruju da deca nisu pokazala elemente agresije, s obzirom na to da struktura njihove bolesti i to povremeno podrazumeva. Mislimo zaista da je u dobroj meri i muzika tome doprinela. Ona je uvek podloga radu. Takođe, otišli smo dotle da smo dizajnirali svoje majice u finim, pastelnim bojama, da bi ostavile pozitivan utisak kod dece, koja se boje crne boje, kao i bele zbog lekara...", kaže Begenišić.
Aleksandra Milovanović od prvog dana radi sa decom. Dobro pamti prve reakcije mališana, njihove strahove, ali i svoje nesigurnosti.
"Kao prvo, toj deci je i najmanja promena velika, tako da je to i za roditelje i za decu bio klizav i nesiguran teren, ali smo svi zajedno ušli u to sa velikom hrabrošću. Bilo je neverice, pitali smo se svi kako će sve to da izgleda, ali je sve 'leglo' i sad smo porodica, ne možemo jedni bez drugih", kaže ona.
Na početku su prepreke bile visoke i svima nedostižne, ali vremenom...
"Na primer, počeli smo sa koševima improvizovane visine, jer u hali nisu hteli da spuste postojeće, FIBA koševe. A, onda, kada je prvo dete dalo koš na visini 3,05 na kojoj igraju seniori i seniorke, svi smo bili oduševljeni i taj momenat pamtimo. Kad su ostala deca to videla, onda su se i ona zapitala 'Zašto i mi to ne bismo mogli?'", kaže Aleksandra, koja je po profesiji profesor razredne nastave i angažovana je kao lični pratilac deteta u jednoj osnovnoj školi u Gornjem Milanovcu.
"Malih", a veoma velikih pobeda bilo je mnogo. I svaka je dodatni podstrek svima u klubu.
"Tu je jedan dečak, zovemo ga Maza. Bila mi je potrebna čitava godina da mu priđem, jer on to nije dozvoljavao. Tek posle godinu je prihvatio da mi pruži prst, pa šaku i danas se ovde najviše volimo, ljubimo, grlimo... To je uspeh, kada dete koje ispušta neartikulisane glasove i sedi majci u krilu, sada želi sa nama da trči, da radi sve što mu se kaže. To mi je bio jedan od prelomnih trenutaka".
Dok nas Viktorija još jednom pita da li će dobiti svoju sliku kako daje koš, Aleksandra, njen trener, objašnjava na kakve je reakcije okruženja nailazila od početka rada u klubu.
"U suštini, vlada opšta neinformisanost o ovoj deci. Mnoga su ili sklanjana sa ulice, jer su njihove porodice tako želele, ili su išle u posebne ustanove, internate, gde nisu dolazila u kontakt sa ostalom decom i zato su verovatno i komentari dovodili do svakakvih pitanja - da li su deca agresivna, da li vrište, čak i da li ujedaju. Ali, to su zaista radoznala deca i prići će, pitaće te, zagrliće te, iako te ne poznaju. Teško je to objasniti".
I zaista, Stefan kao dobar domaćin prilazi novinarskim ekipama i rukuje se, pokazujući pritom kako dribla sa obe ruke, pa sa jednom. Šarmantna Milica, koja ide u srednju školu u Čačku, za to vreme nam iskreno priznaje da joj se nekad i ne trenira, ali da je roditelji ipak dovedu i da onda nema kud već da uzme loptu u ruke.
"Nekad me mrzi da idem, ali me nateraju", kaže kroz osmeh svestrana Milica, koja igra i trbušni ples, a uz ostale trenira i džudo. "Volim ove trenere. Volim i druženje, košarku, ne mogu da kažem da ne volim, a džudo obožavam...", dodaje ona i okružena pažnjom novinara preskače poslednju vežbu na parketu.
Uz poziv Deda Mraza da svi priđu stolu po novogodišnje paketiće i da poziraju za zajedničku sliku, praznični trening se polako završava. Radost zbog poklona vidi se na ovoj deci iskrenije nego na bilo kome, a Aleksandra kaže da se ponedeljkom inače radi mnogo intenzivnije.
"Jednom smo ih podelili u dve ekipe, obukli smo im i markere".
Međutim, plan da igraju međusobno nije "upalio". Igra "pet na pet" brzo se pretvorila u "pet SA pet".
"Oni jednostavno ne mogu međusobno, jer se svi shvataju kao jedno. Nikad nisu radili nešto jedno protiv drugog. Na primer, Pavle doda loptu protivniku i kaže mu 'Dejo, evo ti, daj ti koš'. Ova deca se raduju kada drugi tim uradi nešto bolje od njih i kada onaj drugi bude uspešan".
Ikarove košarkašice i košarkaši, pobednici od prvog kontakta s loptom, zajedno sa roditeljima i paketićima otišli su na kratak raspust do druge nedelje januara. Novu 2018. njihov klub dočekuje ambiciozno, sa planom da objavi i knjigu recepata za decu sa smetnjama u razvoju, kao i da se približi svom najvećem cilju - otvaranju jedinog i jedinstvenog košarkaškog centra za decu sa posebnim potrebama.
Postojeći problemi pre svega se odnose na materijalni aspekt, kao i na pitanje trajnog zaposlenja trenera volontera u svojim strukama. A, zagrljaji dece su tu da uvek usmere pažnju na ono zbog čega je Ikar i osmišljen.
Gledajući kako Milica na rastanku grli trenera Dimitrija, Aleksandra se i u osmoj godini rada sa decom razneži kao prvog dana i priznaje da je u tom gestu devojčice sadržan sav razlog postojanja ovog kluba:
"Pogledaj je, kada te tako zagrli briše ti sve loše što si doživeo tog dana. To je najbolja satisfakcija i najveća nagrada za svaki trud i za sve što ulažemo od sebe".