Rođena je "Božja ruka"!
Prvo je Dijego Armando Maradona sa po dva gola prakticno sam eliminisao Englesku i Belgiju. Onda je u finalu, odigranom pred 115.000 gledalaca na stadionu Acteka, Argentina timskim radom pobedila Saveznu Republiku Nemacku rezultatom 3:2 i tako osvojila drugu titulu svetskog prvaka u intervalu od osam godina.
Mundijal u Meksiku i danas nosi Maradonino ime ispisano velikim slovima, pošto se još od Peleovih dana nije desilo da jedan fudbaler u toj meri zaseni asove svih drugih selekcija. Omaleni "gaucos" dokazao je na tom turniru da je najbolji fudbaler svog vremena i jedna od najvecih legendi svih vremena, ali mu veliki broj ljubitelja "najvažnije sporedne stvari" nikada nece oprostiti prvi gol u cetvrtfinalnom okršaju sa Englezima, ocigledno postignut rukom.
"Da li da se sretnem sa prevarantom Maradonom?"
Organizacija 13. SP prvobitno je dodeljena Kolumbiji, medutim, ta zemlja je 1983. godine bila prinudena da odustane zbog velikih finansijskih poteškoca. Meksiko je nesumnjivo težak zadatak preuzeo na sebe, cime je postao prva zemlja koja je dva puta bila domacin najboljim fudbalerima planete.
Septembra 1985, samo osam meseci pre pocetka takmicenja, Meksiko je doživeo tragediju u vidu zemljotresa koji je odneo 20.000 života, medutim, stadioni su ostali neošteceni, a država je uspela da se na vreme konsoliduje i potom organizuje Mundijal na vrlo visokom nivou.
FIFA je još jednom promenila sistem takmicenja. Nove propozicije predvidale su da se po grupama igra samo prva faza, a da se iz šest grupa od po cetiri reprezentacije dalje plasiraju po dve prvoplasirane i cetiri treceplasirane ekipe sa najboljim ucinkom. Od osmine finala nadalje igralo se po nokaut sistemu, što se vremenom i potvrdilo kao najbolja opcija. Kao i 1970. godine, utakmice su se igrale po paklenim vrucinama, od 12 i 16 casova po lokalnom vremenu, kako bi bile zadovoljene potrebe TV auditorijuma u Evropi.
Pošto u osmini finala nije bilo mesta samo za osam od ukupno 24 zemlje ucesnice, prva faza nije iznedrila nijedno veliko iznenadenje. Od "na papiru" kvalitetnih timova eliminisani su samo Portugal i Škotska (cetvrti put zaredom), a medu onima koji su prošli prvo sito, ali kasnije nisu daleko dogurali, naklonost gledalaca su lepršavom i napadackom igrom pridobili fudbaleri Danske i SSSR (manje-više Dinamo Kijev plus Rinat Dasaev na golu).
Na drugoj strani, finalisti prethodnog SP, Italija i SR Nemacka, uspešno su odradili posao iako su i jedni i drugi pružili partije daleko ispod ocekivanog nivoa.
Najinteresantnije je bilo u grupi F, koju je osvojio Maroko, prva africka selekcija koja je sa uspehom prebrodila uvodnu fazu Mundijala. "Lavovi sa Atlasa" odigrali su po 0:0 sa Poljskom i Engleskom, a onda u mecu odluke šokirali Portugal trijumfujuci rezultatom 3:1. Engleska je u poslednje kolo ušla sa samo jednim bodom, ali je onda na scenu stupio Gari Lineker i het-trikom protiv Poljske (3:0) lansirao "gordog Albiona" na drugu poziciju.
U osmini finala je Španija demolirala Dansku (5:1), a cak cetiri gola na toj utakmici postigao je napadac Real Madrida Emilio Butragenjo. On ipak nije postao najbolji strelac Mundijala, vec je sa Maradonom i Brazilcem Karekom podelio drugo mesto na listi golgetera, iza Linekera koji je dogurao do brojke šest. Utakmicu za pamcenje u toj fazi odigrali su još Belgija i SSSR (4:3 posle 120 minuta igre), dok je bek Brazila Žozimar dao fantastican gol u duelu sa Poljacima (4:0). SR Nemacka jedva je eliminisala Maroko, pogotkom koji je u 87. minutu postigao Lotar Mateus.
Italijani, branioci titule, odigrali su uobicajeno u grupi. Protiv Bugara 1:1, šprotiv Srgentine 1:1, pa jedva do pobede nad Južnom Korejom 3:2. Bilo je evidentno da "azuri" šampioni sa prethodnog "Mundijalita", teško da mogu da ponove uspeh (mada je istina da se oni uvek "provlace" kroz grupu, pa onda nekako dodu do finala).
Ne i ovog puta, jer su ih na prvom stepeniku nokaut faze sacekali Francuzi predvodeni mamestrom Mišelom Platinijem, tada igrace, torinskog Juventusa.
Jedina cetvrtfinalna utakmica u kojoj je pobednik dobijen posle 90 minuta bila je ona izmedu Argentine i Engleske - 2:1. Tada je to bio okršaj velike specificne težine, s obzirom na dvomesecni rat koji su dve zemlje 1982. godine vodile oko Foklandskih Ostrva. Maradona je doveo Argentince u vodstvo kada je u vazdušnom duelu sa golmanom Piterom Šiltonom upotrebio ruku da bi nadomestio manjak centimetara.
Pre nego što su se Englezi osvestili, popularni "El Pibe" još jednom im je zatresao mrežu posle briljantnog solo-prodora, da bi Gari Lineker u finišu meca krunisao golom jednu od majstorija Džona Barnsa po levom krilu. Ipak, bilo je kasno da puleni Bobija Robsona izbegnu ispadanje, a Maradona je kasnije izjavljivao kako je prvi gol postigao "malo rukom, malo glavom" ili u drugoj verziji, da se umešala "božija ruka"...
Ostali polufinalisti dobijeni su u penal-serijama. Talentovani francuski tim, sa impresivnim veznim redom Platini - Žires - Tigana - Fernandez, izbacio je brazilske veterane Sokratesa, Zika, Žuniora, Edinja, koji su do tada ostvarili stoprocentan ucinak. Nemci su na korak od slave zaustavili selekciju domacina, dok su Belgijanci ostvarili najbolji rezultat u istoriji, poslavši kuci špansku "furiju".
U prvom polufinalu je Argentina lako slomila otpor belgijskih "crvenih davola" (2:0), a jedan od dva Maradonina gola bio je prava mala replika individualnog majstorstva prikazanog u duelu sa Engleskom.
Kao 1982. u Španiji, aktuelni prvak Evrope Francuska izvukla je deblji kraj u borbi za finale sa SR Nemackom - samo što ovog puta nije bilo penal-drame, vec su "panceri" slavili sa 2:0, golovima Bremea u devetom i Felera u 89. minutu. Sa svega tri pobede iz šest meceva Nemci su se plasirali u finale, dok je, recimo, Brazil, sa cetiri pobede i jednim remijem ispao vec u cetvrtfinalu. Meksikanci na ovom Mundijalu takodje nisu izgubili nijednu utakmicu u regularnom toku.
Finalni mec izmedu Argentine i SR Nemacke, u kojem su "gaucosi" predstavljali izrazite favorite, pretvorio se u pravi klasik. Hoze Luis Braun (22. minut) i Horhe Valdano (56) doveli su Južnoamerikance u vodstvo od 2:0, da bi izabranici Franca Bekenbauera na krilima poznate nemacke filozofije "nije gotovo dok se ne završi" uspeli da vrate rezultat u ravnotežu.
Rezervisti Rudi Feler i Feliks Magat uneli su dosta živosti u redove "pancera", Argentinci su lagano poceli da slave, ali su ih iz snova prenuli Karlhajnc Rumenige i Feler, golovima u 74. i 81. minutu, oba puta posle kornera. Dok su se produžeci lagano pomaljali na horizontu, Maradona je u 84. minutu nanizao nekoliko cuvara i dubinskom loptom pronašao Horhea Burucagu, koji je izbio pred istrcalog Haralda Šumahera i rutinskim udarcem po zemlji poslao loptu na pravo mesto - 3:2 za još jednu nenadahnutu, ali cvrstu generaciju Argentinaca, koja je u svojim redovima imala zaista velikog majstora.
JUGOSLAVIJA - Jedino nam je Luksemburg gledao u leda
Reprezentacija Jugoslavije startovala je u kvalifikacijama za Mundijal u Meksiku pod teretom debakla doživljenog na završnici Evropskog prvenstva u Francuskoj 1984. godine. Novi selektor Miloš Milutinovic nasledio je Todora Veselinovica i ubacio u državni tim dosta novih, takozvanih "dokazanih klupskih igraca", koji, medutim, nikako nisu profunkcionisali kao celina.
Ruku na srce, Jugoslavija se našla u vrlo neugodnoj grupi, zajedno sa novim evropskim šampionom Francuskom, nadirucom Bugarskom, Demokratskom Republikom Nemackom i Luksemburgom. Posle uvodnog remija sa Bugarima u Beogradu (0:0), u Lajpcigu se desio najbolji momenat plavih u citavom kvalifikacionom ciklusu. Golovima Baždarevica, Vokrija i Šestica naši su pobedili sa 3:2 i tada se ucinilo da prosto ne mogu završiti takmicenje ispod drugog mesta.
Medjutim, nešto u igri reprezentacije nije valjalo. Dve minimalne pobede nad Luksemburgom (1:0) i remi sa Francuzima na sarajevskom Koševu (0:0) nisu bili dobra uvertira pred meceve odluke. Da su strahovanja javnosti bila sasvim na mestu, potvrdila su tri uzastopna poraza kojima su plavi okoncali kvalifikacije. Posle 1:2 u Sofiji i kljucnih 1:2 protiv DR Nemacke u Beogradu, kao (lažna) nada ostala je eventualna pobeda u Parizu.
Medutim, Mišel Platini, Žan Tigana, Alen Žires i ekipa bili su sve samo ne rival za vadjenje. Golovima Platinija u 3. i 71. minutu "trikolori" su na Parku princeva pobedili sa 2:0 i zauzeli prvo mesto u grupi sa 11 bodova, koliko je sakupila i Bugarska. Put u Meksiko ostao je san za Nemce (10 bodova) i Jugoslovene (osam), iza kojih je sa svih osam poraza ostao samo mali Luksemburg.
Ekipa ciji su najistaknutiji clanovi bili Zlatko Vujovic, Velimir Zajec, Faruk Hadžibegic, Ranko Stojic, Blaž Sliškovic, Ljubomir Radanovic, Ivan Gudelj, Mehmed Baždarevic, Miloš Šestic i Fadilj Vokri na osam meceva postigla je svega sedam golova. Plavi dres u tim kvalifikacijama su oblacili još Milko Ðurovski, Mirsad Baljic, Predrag Pašic, Marko Mlinaric, Haris Škoro, Vlado Capljic...
REZULTATI
OSMINA FINALA
Belgija - SSSR 4:3 (2:2 u regularnom toku)
Meksiko - Bugarska 2:0
Brazil - Poljska 4:0
Argentina - Urugvaj 1:0
Francuska - Italija 2:0
SR Nemacka - Maroko 1:0
Engleska - Paragvaj 3:0
Španija - Danska 5:1
CETVRTFINALE
Francuska - Brazil 4:3 penalima (1:1 posle produžetaka)
SR Nemacka - Meksiko 4:1 penalima (0:0 posle produžetaka)
Argentina - Engleska 2:1
Belgija - Španija 5:4 penalima (1:1 posle produžetaka)
POLUFINALE
SR Nemacka - Francuska 2:0
Argentina - Belgija 2:0
ZA TRECE MESTO
Francuska - Belgija 4:2 (2:2 u regularnom toku)
FINALE
Argentina - SR Nemacka 3:2
KONACAN PLASMAN
1. Argentina, 2. SR Nemacka, 3. Francuska, 4. Belgija
-----------------------------------------------------------
Utakmica sa najviše golova: Danska - Urugvaj 6:1 (prva faza)
Ukupno golova na turniru: 132
Prosek golova po utakmici: 2,54
Najbolji strelac: Gari Lineker (Engleska) - 6
Najviše golova na utakmici: Emilio Butragenjo (Španija) - 4
Najveca poseta: 114.600 (Meksiko - Paragvaj, prva faza)
Ukupna poseta: 2.393.331
Prosecna poseta: 46.025
Debitovali: Danska, Irak, Kanada.