• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Deca "Oluje" rasuta po Srbiji (FOTO, VIDEO)

Autori Danijela Pašić Autori Goran Sivački

Kako danas izgleda život ljudi u Srbiji koji su pre više od dve decenije, kao deca, ostali bez svega i zbog čega još uvek pamte fijukanje granata, dva para farmerki i mirise vrleti iz kojih su došli...

Za vecinu ljudi u Srbiji oni su samo brojke kojih se sete na godišnjicu stradanja u akciji “Oluja”. Na vestima se procita koliko je bilo prognanih, prikažu se stari snimci kolona i traktora i oni novi - u kojima se odaje pošta i pale svece.

Ali šta se zaista dogada sa ljudima koji su pre 23 godine sa zamotuljcima u ruci stigli u Srbiju i u njoj ostali?

Posetili smo ih i baš to ih pitali...

Pecinci, Obrenovac, Sremska Mitrovica, Ovca... svaka kuca krije svoju pricu, i u svakoj nada da od sada mora da bude bolje...

"Život je cudo", kažu svi mladi ljudi koje smo na raznim mestima u Srbiji posetili, a zaticemo ih u stanovima i kucama do kojih su, slažu se, tek nedavno i srecom došli. Svi uglas kažu da se nisu nadali, da ce posle decenija potucanja po podstanarskim stanovima, punim vlage i budi, neko i pomisliti na njih, a kamoli obezbediti topao i siguran krov nad glavom. Sada se to konacno dogodilo, zahvaljujuci medunarodnom programu.

DA MILENA OPET POCNE DA PLEŠE...

Suncan dan obasjao je novosagradene zgrade u Ovci kada smo se uputili da upoznamo jednu o junakinja naše price - Milenu Tintor, balerinu u duši.

I nastavilo se tako - vedrim osmehom koji nas je docekao jedne subote u devet sati. Cim je progovorila dalmatinskim dijalektom, donela je miris borovine, nekih davnih letovanja i neke davne zajednicke zemlje...

Kako je mali Dejan odrastao za jedan dan (VIDEO)

"Nikada nisam izgubila taj naglasak...Možda iz prkosa, jer kad smo ovde došli, cesto su me zadirkivali: 'Šta nam tu ajmaceš (mi smo tada stalno govorili 'ajme')? Moja braca pricaju kao rodeni Beogradani, a ja ne i necu to da menjam", kaže nam Milena dok ponosno pokazuje svoj prvi stan u koji se tek uselila sa troje dece.

Lep, svetao stancic, podno grejanje, ureden sa puno ukusa...Do juce Milena se sa osmogodišnjim decakom i bliznakinjama od šest i po godina gurala u malom prostoru u roditeljskoj kuci u Krnjaci, u koju su silom prilika morali da je prime kada je drugi put u životu „izbegla“ i ostala bez svega.

"Ja sam optimista, uvek mislim da ce sutra biti bolje", kaže nam ova mlada žena, kao uvod u pricu o životu koji je nije mazio od osme godine, kada je poceo rat, a potom i nestalo sve što je njena porodica imala u selu Varivode, u Dalmaciji.



Milenu i njenu bracu akcija „Oluja“ 1995. godine zatekla je dok su bili na letovanju, kod ujaka u Obrenovcu, i imali su tu srecu da ne budu na traktoru u izbeglickoj koloni. Njeni roditelji nisu bili te srece, a Milena i danas pamti suze majke kad je stigla u Obrenovac i rekla joj: "Palo je Grahovo, nema nam povratka".

Ali ima Milena još cega strašnog da se seca...

"Mi smo bili samo deca. Varivode su bile uglavnom srpsko selo tako da nismo osetili da je bilo neke medunacionalne netrpeljivosti. Ipak, pamtim to, te scene kad je bilo bombardovanje, kad granatiraju. Mi smo deca tacno znali kada granata prelece, a kad ce da padne, po zvuku se deca nekako nauce. Ili, kad idu ulicom i govore, bežite, sve ce vas poklati.”

Seca se Milena i da su se, kada je granatiranje, krili u njivama i kukuruzima, seca se i scena kada tenkovi prolaze.

“Bila sam drugi razred osnovne škole kada je sve krenulo. Znam da tada nisam ni znala da li smo Srbi ili Hrvati i da sam mamu pitala ko smo mi”, priseca se.

Milenin otac se u Varivodama bavio poljoprivredom i novinarstvom, majka je bila knjigovoda u poljoprivrednoj zadruzi. Za tren su ostali bez kuce, njiva, krava, ovaca...

Kao 13-godišnja devojcica, Milena i njena porodica posle “Oluje” dolaze u Beograd i prvo borave u tetkinoj garsonjeri kod Ðeram pijace. Onda sledi seljakanje - Kaluderica, Karaburma, kuce bez fasade, vlaga, fobija od vlage...

“Prvo kad sam videla ovaj stan pomislila sam, napokon toplo ce biti”, osmehuje se Milena dok gleda oko sebe.

U Beogradu je završila i srednju geološku školu, pa frizerski kurs, ali ni jednim ni drugim poslom se nije se bavila. Onda se udala, rodila decu i sve je izgledalo konacno dobro. Imala je svoju porodicu i muža koji je razumeo, pošto je i on izbegao iz Zadra tokom rata.



I onda se u trenutku srušilo sve. Milena je drugi put postala “izbeglica”...

Milenin suprug se prošle godine iznenada razboleo i umro, a ona i deca su morali da izadu iz svekrovog stana na Novom Beogradu u kom su do tad živeli.

“Moj muž je puno radio, išao je u inostranstvo. Desilo se iznenada prošle godine. Imao je samo 35 godina”, prica nam Milena i pokazuje na jedine stvari koje je uspela da iznese iz svekrovog stana – televizor, caše i posteljinu.

Pokazuje nam još jednu stvar - uramljenu fotografiju na kojoj su ona, suprug i deca...

“Kada smo se ovde doselili prvo sam stavila sve suprugove fotografije, a onda sam morala da ih sklonim...Ja zbog njih nisam mogla da udem u stan. Ovu je vratio moj sin, insistira da bude tu. Njemu najviše nedostaje, decak je, fali mu otac...”, prica nam Milena, dok hrabri samu sebe.

Milena sada sve nade polaže u novi život sa decom. Prijatelji joj pomažu, kako ko stigne, da opremi stan. Dobila je i nameštaj za dnevnu sobu od nepoznate žene koja je preko Komesarijata za izbeglice saznala da joj treba pomoc.


Radi sa majkom, knjigovodstvo, ali se nada da ce jednog dana otvoriti svoj frizerski salon ili prodavnicu... Deca su sada velika, pa ce moci, kaže...

A za decu želi da im se nikada ne dogodi kao njoj - rat. Da razmišljaju o normalnim stvarima, koju školu ce da završe, koji posao ih zanima.

I za kraj, otkriva nam koje stvari ona pamti iz svoje mladosti:

Znam da nisam imala garderobe, samo dva para farmerki tetkinih, crne i ljubicaste, model iz pocetka osamdesetih, široke gore. I morala sam u tome da hodam, devojcica u pubertetu”.

Pamti i da nije znala da nikada svoje emocije izrazi recima, i da je, još dok je bila dete i cuvala ovce po šumama oko Varivoda, sanjala da ce biti balerina. Zato je kao mlada pocela da pleše, imala je i svoju školu salse. Sada više ne igra, nema vremena, kaže...  

RATARI, PRICA DRUGA

Mira Mihajlovic, i njen sin, šestogodišnjak Damjan cekaju nas u dvorištu, na klupi u selu Ratari kod Obrenovca. Prvi do nas dotrcava Damjan i poklanja nam široki osmeh...

Njihova prica je drugacija od Milenine. Odlucili su se za selo, kucicu i baštu. U okviru istog programa, i oni su dobili krov nad glavom, ali na potpuno drugaciji nacin...

I kod njih smo došli da se uverimo kako su uspeli da se skuce, iako je Mira kao devojcurak, tokom "Oluje" takode izbegla sa porodicom iz Hrvatske, sa Korduna, iz okoline Karlovaca.

Mira se javila na konkurs za otkup seoskih domacinstava i tako došla do svog doma.

Dobili su 9.500 evra da otkupe kucu, a sve zajedno koštalo je 14.000 evra. Mira je uzela kredit na 4.500 evra, i evo ih tu, u starinskoj kucici na obodima Obrenovca.

Istini za volju, ima tu još da se ulaže, slede dalji radovi i popravka krova, ali zadovoljni su onim što imaju i nigde ne žure...

A kako je sve pocelo, kako su Mira i njena porodica izgubili sve što su godinama sticali...

“Ja sam sa Korduna.... Živela sam tamo sa majkom i bratom, a tata je poginuo kad smo bili mali. Imali smo seosko domacinstvo u Blatuši, a mama je radila u krojackoj radnji u gradu Vrginmost”, priseca se kako je sve pocelo Mira.

Miran i sreden život i u njenom slucaju prekinuo je rat, baš u trenutku kada je trebalo da završi srednju turisticku školu i otisne se u neki bolji svet.



Dok je sanjala snove o karijeri na recepciji nekog hotela, sa nepunih 17 godina, sve se u jednom danu promenilo.

“Izgledalo je strašno. Nismo tada bili ni svesni ni gde cemo, samo znam da nije bilo straha, ne znam, nekako, cudno je to”, pocinje pricu o toj teškoj 1995. godini i “Oluji”.

Seca se Mira da je njena majka dugo bila u seoskim stražama, jer je iz svake kuce morao da bude jedan clan, da je došla ujutru i samo pakovala i pakovala...

“Negde popodne smo krenuli, kolona je vec išla. Mi smo krenuli peške, a posle s komšijama u traktor i prikolicu, kad je nestalo goriva, sve što smo poneli smo ostavili i nastavili peške. Šesti dan smo ušli u Šid, tu smo i prvi put jeli normalno”, seca se Mira.

Put nije prošao lako, pošto su kod Gline kolonu napali i bombardovali.

“Znam da smo se razbežali u šumu, i da smo izgubili mog brata, koji je tada imao 13 godina, pa smo se vracali da ga tražimo i našli ga...Te traume ne mogu se isfiltrirati, nema šanse”, kaže uz uzdahe i dodaje: “Imali smo posle dugo nocne more, brat pogotovo, jer je bio mladi i sve teže podneo... nije ni krenuo te godine u školu”.

Trebalo je da, po dolasku u Srbiju, upiše drugi razred srednje škole, ali majka je odlucila da pauzira:

“Ustajao je tako nocu, samo izade na terasu...Majka je s njim baš imala problema”, prica Mira o svom bratu koji sada živi kod Valjeva, u Mionici, i radi u jednoj cinkari.

Po dolasku u Srbiju, u Šid, porodica je tu ostala nekoliko dana, a potom su ih selili svuda po kolektivnim centrima – Jagodina, pa Pancevo, u kom se Mira razdvaja od porodice jer upoznaje svog prvog muža.

Taj brak je trajao kratko, Mira je dobila cerku koja sada ima 22 godine i živi sa ocem u Pancevu. “Njemu su je posle razvoda dodelili, ja nisam imala ništa”, prica nam Mira dok joj se suze slivaju niz lice.

Za bivšeg supruga kaže da je savršen otac, a da je i cerku sada pocela da vida.


Posle neuspelog braka, Mira odlazi kod majke i brata u Mionicu, koji su tamo uspeli da se skuce, ali na kratko. Upoznaje Damjanovog oca i stiže u Ratare.

“I onda sam se ponovo udala, ali ni to nije uspelo. To meni ne ide”, sa gorkim osmehom kaže Mira i objašnjava da se u tom trenutku ponovo našla u istoj situaciji - sama, ovog puta i sa detetom, bez igde icega.

Kada je otišla od muža, kao podstanar je pocela da živi, za kiriju od 50 evra, u kuci koja je sada njena!

Pošto je deka, koji je bio vlasnik kuce, preminuo, njegova porodica je Miri prodala kucu i imanje.

Sudbina je htela da se baš tada pojavio konkurs za otkupljivanje seoskih domacinstava na koji se Mira prijavila i ubrzo dobila obaveštenje da ispunjava sve uslove za pomoc.

“Bila je to pomoc u prelomnom trenutku. Ne znam šta bih radila, nema teorije da bih bilo šta kupila, bila bih sigurno i dalje podstanar”, prica mi Mira, dok me Damjan hvata za ruku i vodi u kucu.

Pokazuje mi svoje najvece blago – jednu jedinu ribicu koja se pracaka po malom akvarijumu. Pitam se koliko dece ima u Srbiji danas koja bi bila srecna kao Damjan, zbog jedne ribice...

Nema kod Damjana u sobi ni kompjutera, ni tableta, ni skupih igracaka. Ali mu oci sijaju od srece dok me upoznaje sa svojim ljubimcem...

“Pet godina radim kao cistacica”, nastavlja mi pricu Mira,”još radim na ugovor, a popodne sredujem kucu jednoj ženi u komšiluku”, iznosi mi svoju “imovinsku kartu”.


Bice, kaže, još troškova kad Damjan od septembra krene u školu, ali otom potom.

Možda i bolje rodi povrce koje gaji u plasteniku, još jednoj donaciji koju je dobila, pa ce “kanuti još koji dinar”.

Sa komšijama, kaže, i nema neki odnos, jedino joj je uvek tu kad zatreba porodica od koje je kupila kucu.

Kolege na poslu su, lepša strana price, prihvatili su je i baš njima najviše prodaje sveže povrce iz svog plastenika.

Pitam je šta želi za svog Damjana, kakav život, posle svih muka koje je prošla:

“Joj, samo mir, svega ostalog bude, samo mir”, nema dileme oko ovog pitanja Mira.

Srecna je, kaže, što konacno ima svoj dom, a on je - Srbija.

“Ovde sam sad duže nego što sam živela tamo, tamo su bili prvi koraci i reci, a ovde su sad neki drugi koraci”, kaže Mira i pokazuje mi na Damjana dok nas ispraca iz zelene oaze koju je stvorila sa svojih deset prstiju i “vetrom u leda” koji je, kada je kupila kucu, nenadano dobila...-

PECINCI: POBEDIO JE ŽIVOT

Kuca kao iz “reklama za srecu - na obodima vojvodanskog mestašceta sa porodicom živi Marica Cugalj, devojcurak sa traktora iz “Oluje”, a sada majka tinejdžerke Marine i uskoro još jedne devojcice koja za koji dan treba da se rodi.

U poodmakloj trudnoci, Marica nam s ponosom pokazuje novi dom u koji ona i suprug ulažu svaki vredno zaradeni dinar.

Marica i njen suprug Nenad odlucili su da konkurišu za program pomoci u kom se, izbeglima koji imaju kupljene placeve, obezbeduju sredstva za montažne kuce.

Nenad i Marica kupili su plac na kredit za 8.000 evra, za gradevinske dozvole su dali još 3.000 evra, posle cega su dobili “kljuc u ruke”, kucu vrednosti 17.000 evra.

Iako kredit još otplacuju, ne žale se, kažu da svojim rukama mogu sve da stvore, da imaju dobre poslove i lepo zaraduju.

Marica radi u lokalnoj privatnoj mesari, a Nenad je frigomehanicar, koji radi na više frontova- i u jednoj firmi u Rumi, i privatno, po kucama.



Da se nimalo ne štedi u nameri da svojoj porodici obezbedi sve najbolje pokazuje i stanje u kom nas docekuje - sa rukom u gipsu, polomljenom na cetiri mesta.

“Kada samo došli u Srbiju, svi su mislili da smo mi izbeglice puni para, da smo na traktorima doneli blago iz Hrvatske. Ali ne, sve smo tada izgubili, a sada sve ponovo stekli teškim radom i sa svojih deset prstiju”, prica nam Nenad, takode izbegao iz Hrvatske, koji je nenadano, u Rumi, upoznao ženu svog života koja je u ravnicu Vojvodine takode došla u vihoru “Oluje”...

“Imala sam 16 godina, došla sam sa roditeljima, bukvalno bez icega kod nekih rodaka u Rumu. To ne može da se zaboravi, te trauma...Put je baš bio dugacak - sve te kolone, ti traktori, ti iscrpljeni ljudi. Svi nekako idemo a ne znamo kud”, priseca se, uz uzdahe, Marica.

Ne može nikada da zaboravi, kaže, prelaz iz Hrvatske u BiH, u Bosanski Novi, kada je bombardovan most preko kog su prelazili. I Dvora na Uni, svog rodnog grada se po zlu seca.

“Našli smo se u Dvoru kad je kolona bila napadnuta i kad je most bio bombardovan...Onda smo se svi razbežali, pogubili, pa se posle tražili”.

Prekidam pricu o ratu, vidim da joj je teško, ne želim da joj pred sam porodaj pozli.

Prepricava nam Marica dalje svoj život u Srbiji, od kratkog boravka u Rumi kod rodaka, pa o podstanarskim danima u Pecincima, trenutku kada je posle jednog propalog braka iz kog ima Marinu, našla srecu s Nenadom u novoj lepoj kuci...

Dvadeset godina živela je kao podstanar, do pre dve godine kad su dobili montažnu kucu.



Pitam kako su protekle sve te godine, kako su ih primili, da li su u Srbiji docekani prijateljski?

“Nismo imali neprijatnosti. Trudimo se da se uklapamo i sa komšijama i sa kolegama na poslu. Vec 10 godina radim u mesari i nemam problem s ljudima”, kaže nam Marica.

Nenad nema baš tako prijatna iskustva.

“Bilo je toga na pocetku - ‘izbeglice stigle, stigli puni traktori para’. A došli smo bez dinara, ali smo snalažljivi i vredni”, objašnjava Nenad.

Komšije im sada dolaze i pomažu, kada je Nenad polomio ruku oni su prenosili novi krevet, frižider...

Imaju svega, i prijatelja i uslova za život, ali ima nešto što Marici fali...

“Zadovoljni jesmo - ovde stvaramo porodicu, to je naša kuca, naše parce zemlje, ali normalno je da se nostalgija pojavi...Ipak smo mi u Hrvatskoj odrasli, fali mi taj vazduh, kako da objasnim - rodeni smo i odrasli u drugom podneblju, smeta mi ova prašina, ravnina...Zlatibor bi mi više odgovarao, vetrovi i promene vremena me ubiše".

Pitam ih na kraju šta žele svojoj deci, cemu se nadaju kad je o potomstvu rec.

“Samo da su živi i zdravi, ne znam u ovo vreme ni šta da savetujem moju Marinu...”, odgovara Marica dok rukom gladi trudnicki stomak.

“Ono najvažnije je da se ne desi ‘Oluja’, to je pod broj jedan. Velika je patnja kretati od nule”, kao iz topa odgovara Nenad dok nas ispraca na kapiji koju je svojim rukama, stub po stub, pre nego što je polomio ruku, pravio.

Pitam se, dok napuštamo vojvodansku ravnicu, šta bi Nenad i Marica, svojim vrednim rukama postigli da nije bilo rata i "Oluje"... Gde bi im onda bio kraj?

OPET VOJVODINA, RAVNICA I ZNOJ...

Da, znoj se svakog dana sliva niz lice sada tridesetogodišnjakinje Biljane Kljakic, koja jedina iz naše price nije izbegla iz Hrvatske, vec davne 1991. godine, iz drugog poprišta jugoslovenske drame - Bosne i Hercegovine.

Živi u Kuzminu, a radi u Sremskoj Mitrovici, šest dana nedeljno u jednom lokalu pece i prodaje pljeskavice, a o tome prica kao o najboljem poslu na svetu. Gazda je, kaže, prema njoj dobar, stalno je u društvu i razgovara s ljudima a i zaradi taman toliko da othrani sebe i svoje dete.

Biljana je majka 11-godišnje devojcice, i to samohrana, pošto se pre nekoliko godina razvela.

Živi u kuci u Kuzminu, sa roditeljima i dvojicom brace. Sve njene nade, posle strahota koje je porodica preživela uprte su u novi stan koji je ceka baš u Mitrovici, u novosagradenoj zgradi.

Biljana se nada da ce novi stan doneti nove mogucnosti i za nju i za njeno dete.

“Cekamo useljenje. Ne znam kakav stan me ceka, ništa nisam ni pitala...Znam samo da je zgrada sa 40 stanova”, prica nam Biljana, kao da se plaši da pricom o stanu celu stvar “ne urekne”.


A put do konacnog i životnog rešenja koje joj se osmehuje za ovo “dete rata” nije bio nimalo lak.

Sa samo cetiri godine izbegla je iz sela kod Bugojna, sa majkom, bratom, bakom i dekom, dok su stariji brat i otac otišli na ratište.

“Par dana pre nego što cemo izbeci mami je poginuo brat, tako da su ga tog dana sahranili, a mi smo uvece napustili svoju kucu”, prica nam Biljana.

Od tada traje porodicno putešestvije i ove porodice koja prvo 12 godina provodi u Janji kod Bijeljine, a potom dolazi u Srbiju i uz pomoc rodaka i programa pomoci stice dovoljno novca za kucu u Kuzminu. Ipak kuca je premala za mnogoclanu porodicu, zbog cega se Biljana i prijavljuje na konkurs za stan i ispunjava sve uslove...

Njen život je, bez dileme, kaže - Srbija. Secanja na Bosnu su slaba i bleda.

Ipak i sada joj kroz glavu prode da ju je, kada pocnu da pucaju, mama “ubundavala u neko cebe” i da su bežali u šumu“.

Secam se i momenta kad su došli mami da kažu da joj je brat poginuo, i još par scena i to je sve”,kaže nam Biljana.

Zna da je rat, ako ne na nju, ostavio velike posledice na celu porodicu.

“Jako je bilo teško gledati mamu, kad joj je drugi brat poginuo...Secam se da je ležala u krevetu više od mesec dana kao mrtva. Mnogi u familiji izgubili su sinove. Kada su svadbe, sahrane i veselja uvek se povede tema rat, jer smo sve izgubili”, objašnjava Biljana.

I tu je i kraj – nema dalje, Biljani, Marici, Nenadu, Mileni i Miri rat je odneo sve što su imali.

Dvadeset i kusur godina posle ostaje da se pitamo, iz hiljadu razloga, da li je taj rat ikome išta dobro doneo. Ako znate nekog ko to zna, javite...Možda tada i junacima naše price bude lakše.

Sledece nedelje citajte o uslovima u kojima žive izbegli u Hrvatskoj.

/Tekst: Danijela Pašic, fotografije: Goran Sivacki, mondo.rs/

Komentari 57

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Miki

Krajisnik sam. Sad se vec osecam kao da sam se rodio u srbiji. Volim srbiju i plasim se za nju, za nasu decu, jer se previse delimo, zavidni smo, ne vidimo ko su nam neprijatelji, cak navijamo za njih. Nasa nesrecna istorija ima lekcije, bukvalno za svaku dilemu u vezi toga, pa je se prisecajte braco srbi. da nam se ne ponovi.

kosmos

Posto sam bio u JNA dole u Krajini Zadar,Knin Benkovac cesto sam obilazio ta srpska naselja .to je jedna divljina bila i zaostalost i Bog vas je nagradio kad ste dosli u Srbiju bez obzira na okolnosti,Ja koliko znam tamo ni metak nije opaljen i ne mozete se porediit sa Kosovom ili Bosnom.Suplja vam je prica.Srbi sa Kosova zele i bore se da opstanu dole ali im sve vlade Srbije odmazu u tome na zalost .

Ognjen

@kosmos Nemaš ti pojma. Ne dao ti Bog tu sudbinu,ali sta takvim ljudima pričati...

special image