Spektakularna priča o tome kako je nastao i tragično nestao "Grande Torino"! Saznajte ko su bili Valentino Macola, Điđi Meroni. I kako je Tili Romero tragično prekinuo život Meronija. A potom je taj isti Romero postao predsednik Torina.
Ujedinjeni, da se ne zaboravi. Torino i Šapekoense. Dva bratska kluba u sredu su odigrala prijateljsku utakmicu na stadionu Grande Torino.
Spojila ih je ista sudbina. Da li ste se ikada zapitali zašto je Juventus najpopularniji italijanski klub u svim gradovima ovoga sveta, osim u jednom. U Torinu. Ovo je priča o tome.
...
"Sudbina samo meša karte, mi smo ti koji igramo" - Artur Šopenhauer.
...
Mali Sandro je bio zbunjen. Nije imao pojma šta se dešava, samo je čuo korake ljudi koji non-stop ulaze i izlaze iz njegove kuće. Majka mu je bila sa bratom Ferućom u Kasano d'Adi, njega je čuvala guvernanta koja se hvatala za glavu, čupala kosu i pokušavala da dođe sebi. Ne, ona to ne sme da učini. Ona ni u bunilu neće da mu saopšti istinu. Kako jednom detetu čije oči blistaju od radosti i života, reći da nikada više neće videti oca. Ne, ona definitivno nije ta. Sačekaće da se vrati gospođa Macola.
...
FIAT kupe 124 zaustavio se na semaforu u ulici Re Umberto. Mladi student Tili Romero, pasionirani navijač Torina i sin uglednog torinskog neuropsihijatra, sedeo je za volanom i čekao zeleno svetlo. Upravo se vraćao sa stadiona i još je bio pod utiskom velike pobede protiv Sampdorije od 4:2. Nije propuštao nijednu utakmicu "granate".
Bio je na tribini iza gola Intera i onoga dana kada se Meroni oslobodio Faketija i dao spektakularan gol Sartiju, prekinuvši strašan niz čete Elenija Erere od tri godine bez poraza u domaćem šampionatu.
Život Tilija Romera svodio se na četiri stvari: majku, oca, Torino i Điđija Meronija. Ponekad, ako ne i često, obrnutim redom. Baš je na utakmici protiv Sampa ušao u žestoku raspravu sa navijačem koji se drznuo da uvredi njegovog idola:
"Dole ruke od Điđija", odbrusio je Romero.
...
Avion EerItalije (Air Italia) G-212 na letu od Lisabona do Torina prinudno je sleteo u Barselonu da bi se rezervoar dopunio gorivom. Izašavši na gejt da protegnu noge, igrači Torina sreli su se sa kolegama iz Milana koji su išli za Madrid na utakmicu protiv Reala:
"Španci su besni zbog poraza od Italije u prijateljskom meču i ne mogu da nas smisle. Gledao sam vašu utakmicu protiv Benfike, ostavili ste sjajan utisak i pored poraza. Bili ste umorni ali se to nije osetilo na terenu. Bitno je da se Fereira na dostojan način oprostio od fudbala", ćaskao je milanista Karapeleze sa nekolicinom fudbalera u bordo opremi, a onda se svako uputio ka svom avionu.
Niko u tom trenutku nije znao da je pilot za vreme pauze dobio upozaravajuću poruku iz kontrolnog tornja:
"Kapetane Meroni, nailazi oluja. Očekuju se kiša, vetar i udari groma. Zaboravite na Torino i preusmerite koordinate ka Milanu. Tamo je vreme mnogo bolje i postoje svi uslovi za bezbedno spuštanje aviona".
Igrače je na milanskom aerodromu već čekao njihov omiljeni "Konte Roso", autobus koji ih je vozio na sva gostovanja širom Italije. Šta vredi. I pored "crvenog alarma", pilot je ostao pri svojoj odluci:
"Ma kakva Malpensa, slećemo u Torino i tačka!".
...
Grande Torino je bio personifikacija posleratne Italije, a Điđi Meroni simbol revolucije u zemlji koja se laganim korakom bližila istorijskoj "šezdeset osmoj". Buntovnik s razlogom i bez razloga. Stvoren da bude poseban. Klasa i potezi genija. Spuštene štucne, dres ispasan preko šortsa, brada i brkovi kao u musketara. Zvali su ga "leptir", jer je lepršao pored aut linije i protivnike dovodio do očaja.
Uvek za korak ispred vremena. U Komu gde se rodio i brzo ostao bez oca, proslavio se dizajniranjem kravata i kreiranjem muških odela. Kasnije se posvetio kičici i pročuo kao daroviti umetnik iz provincije.
Gradom je šetao petla na povocu(!?) i zaustavljao prolaznike improvizujući anketu za lokalnu televiziju:
"Oprostite, kakvo je vaše mišljenje o Điđiju Meroniju?", pitao bi začuđene sagovornike i umirao od smeha.
A da, još nešto: prezivao se isto kao pilot aviona G-212 AerItalije na letu od Lisabona do Torina.
"Kapetane Meroni, ovde kontrolni toranj! Kapetane Meroni, da li nas čujete? Vidljivost je nula. Ako želite da sletite, morate na slepo. Kapetane, da li nas čujete?".
...
Siroti Tilio Romero. Kako je mogao da pretpostavi da se idol njegove mladosti, taj virtuoz sa frizurom Bitlsa, stavovima Če Gevare i brojem sedam na leđima, nalazi nedaleko od te proklete raskrsnice. Da, baš on.
Glavom i bradom, Điđi Meroni. Tu je, na svega petsto metara od semafora na kojem se upravo upalilo zeleno svetlo.
...
Vitorio Poco je fenomenalno funkcionisao sa Ferućom Novom. Jedan je nagovarao najtalentovanije momke sa Apenina da potpišu za Torino i obećavao im lakši put do A reprezentacije, a drugi ih je oslobađao vojnog roka ili bar slao u jedinice sa jednostavnijim ratnim zadacima. Zato su okosnicu tima koji se u Parizu 1938. godine okitio drugom titulom svetskog prvaka činili fudbaleri sa Filadelfije.
Novo je tokom rata obezbedio utočište mađarskom jevrejinu Egriju Erbštajnu, hiperinteligentnom i izuzetno informisanom fudbalskom stručnjaku koji se posle pobede nad nacistima posvetio trenerskoj karijeri i seo na klupu Torina. Veliki broj njegovih pulena nosio je igru državnog tima, potencijalnog favorita na Svetskom prvenstvu 1950. godine.
Italija je u jednoj od provera za Mundijal deklasirala Portugal 4:1 i najavila visoke domete u Brazilu. Po završetku utakmice, neko je pokucao na vrata italijanske svlačionice: "Valentino, imaš li dva minuta vremena? Želeo bih nešto da te zamolim", obratio se kapiten portugalske reprezentacije Francisko Fereira prvoj vedeti Azura
"U maju se opraštam od fudbala, bilo bi mi zadovoljstvo da tvoj Grande Torino bude specijalni gost moje Benfike u Lisabonu".
Macolin potvrdan odgovor nije se dopao Feruću Novu koji je znao da će se Fereirin oproštaj poklopiti sa ključnom utakmicom u finišu Serije A:
"Šefe, ukoliko protiv Intera ostanemo neporaženi, putujemo za Lisabon. Je l' to u redu?", predložio je Valentino i uspeo da ubedi alfu i omegu "bikova" jer je eventualni remi sa nerazurima značio i definitivno osvajanje titule. Pet bodova prednosti četiri kola pre kraja prvenstva razoružalo bi bivšu Ambrozijanu i osiguralo peto uzastopno slavlje neprikosnovenog šampiona.
...
Meroni se te večeri pobunio protiv ostanka u karantinu: "Mister, ubili smo Sampdoriju i igrom i rezultatom! Šta koji đavo tražimo u ova četiri zida?".
Edmondo Fabri je sa idolom torinske publike sarađivao i u italijanskoj reprezentaciji. Zajedno su doživeli fijasko na Mundijalu 1966, iako je Điđi odigrao samo utakmicu protiv Sovjetskog Saveza. Nije ga bilo u timu za duel sa Severnom Korejom koji se smatra najvećom brukom u istoriji italijanskog fudbala. Pak Dooik, profesor fizičkog vaspitanja u jednom selu pored Pjongjanga, postigao je pobedonosni pogodak i na Fabrijevu ličnost navukao večni beleg sramote.
Kada ga je predsednik Torina Orfeo Pjaneli rehabilitovao i leta 1967. ustoličio u šefa struke, sukob sa Meronijem je stavljen ad akta. Torino je gazio šampionatom i rapsodija protiv "blućerkijata" bila je uvertira u veliki derbi sa Juventusom:
"OK, slobodni ste posle večere, ali trening je ujutru u 10", smilovao se Fabri koji nikada nije imao poverenja u fudbalere i među prvima je uveo obavezne karantine pre i posle svake utakmice.
Don Rika Tankredi, kepalnik Bazilike na Supergi prvi je stigao na mesto nesreće. Prizor je bio jeziv. Krater u prečniku od četiri metra, olupina u plamenu, krv i na sve strane ostaci ljudskih tela. Prekrstio se i zajecao.
Nije mu trebalo dugo da shvati da za te mučenike nikakva molitva više nije od koristi. Dim ga je štipao za lice i čuo je sirene vatrogasnih kola i policijskih patrola. Odjednom mu nešto privuče pažnju. Iz jednog od otvorenih kofera virio je komad bordo tkanine. Približio se, dohvatio majicu i zadržao dah.
Noge su mu zaklecale, srce zalupa kao ludo, a lice mu se izobličilo u bolnu grimasu. Osetio je mučninu i činilo mu se da će se svakoga časa srušiti na zemlju. Trudio se da ostane pri svesti, dok je pod prstima opipavao ivice trobojnog Skudeta.
...
Meroni golove nije postizao samo na terenu, bio je itekako "efikasan" i van stadiona. Posle mnogo ljubavnih avantura, konačno se smirio u naručju prelepe Kristijane. Spremio je i prsten, nestrpljivo čekajući da crkva zvanično okonča prethodni brak izabranice njegovog srca.
Hotel je napustio sa klupskim kolegom Fabricijom Poletijem i samo što je zakoračio u dvorište, setio se da su ključevi od stana ostali kod Kristijane u tašni: "Nije frka, sešćemo u bar preko puta i nazvaćemo je telefonom", rekao je Fabriciju, uveren da je rešio problem.
Par bezuspešnih poziva, tura pića, pa još jedan pokušaj i opet ništa:
"'Ajmo Điđi. Možda je ona već kod kuće", predložio je Fabricio. Platili su račun i otvorili vrata lokala. Baš u trenutku kada se na semaforu u ulici Re Umberto upalilo zeleno svetlo.
...
Pilot je čuo vapaje iz kontrolnog tornja, ali je stigao samo da baci pogled na instrument tablu: "
Kvota 2.000 metara. Nadlećemo Supergu. Uspećemo", bilo je sve što je odgovorio. Pokušavao je svim silama da povrati kontrolu nad avionom koji se tresao pod naletima munja i gromova. Otkazivali su svi važniji instrumenti u pilotskoj kabini. Kapetan Meroni nije znao da je i visinomer blokirao na 2.000 metara. Ne, nije nadletao Supergu. Išao je direktno u nju.
...
Glavne uzdanice Velikog Torina nisu više bile u cvetu mladosti. Gabeto je već imao 33, dok su Macola, Loik, Menti i Grezar zakoračili u četvrtu deceniju života. Ostali su bili mlađi, ali i oni sa teretom četiri iscrpljujuća šampionata na svojim nejakim plećima. Torino je poput "zeca" u atletici diktirao ritam svake sezone, odbijao napade upornih pratilaca i uvek prvi prolazio kroz cilj. Sada je trebalo udariti pečat i izjednačiti rekord gradskog rivala sa pet uzastopnih Skudeta.
San Siro se tresao od euforije u noći odlučujuće utakmice. Interu se ukazala šansa da konačno sruši "Nesalomive". Da skine sa trona ekipu koja je godinu dana ranije osvojila prvenstvo sa 16 bodova više u odnosu na drugoplasirani Milan. Domaćin se uzdao u strašan napadački trio Nijers-Amadei-Lorenci. Zajedno su te sezone 65 puta probušili protivničke mreže.
Torino bez Macole. Razboleo se i ostao u krevetu da hladnim oblogama spušta temperaturu. Kako do titule u odsustvu idejnog vođe? Postoji li alternativa za neustrašivog golgetera? Za istinskog lidera koji svojom harizmom i autoritetom čitavoj ekipi uliva pobednički mentalitet.
Zamene nema, ali lek je u taktici. Mudri Erbštajn uspeva da neutrališe glavne poluge Interovog tima i meč se završava bez golova. Sutradan, na stranicama Tutosporta, poznati novinar Renato Kazalbore piše da je Torino potvrdio klasu jer samo velike ekipe znaju da se prilagode svakoj komplikovanoj situaciji: "Dileme više nema, Torino je šampion i ujutro kreće za Lisabon".
Kreće. Tako je napisao. A mogao je komotno da napiše i "krećemo". Jer je i on bio u tom avionu. Zajedno sa još dvojicom svojih kolega, Renatom Tosatijem iz Narodne Gazete i Luđijem Kavaljerom koji je u poslednjem momentu zauzeo mesto prvog glasa italijanske radio-televizije Nikole Karozija.
Mladi defanzivac Đulijano je otkazao zbog problema sa pasošem, rezervni golman Gandolfi je tek na aerodromu saznao da nije na spisku putnika jer je Dino Balarin upao "preko veze" zahvaljujući starijem bratu Aldu, dok je Feruća Nova grip oborio s nogu i uskratio ga prilike da uveliča oproštaj portugalskog kapitena.
Istini za volju, ni Macola se nije sasvim oporavio od posledica prehlade, ali kako da odustane od događaja koji je lično ugovorio: "Ne idi, ti si lud. Vidiš da jedva stojiš na nogama", ubeđivao ga je novinar Karlin Bergoljo. Uzalud:
"Obećanje je obećanje. Veliki igrači zaslužuju da se isprate na dostojanstven način", odgovorio je Vale.
...
Već se bilo smrklo. Meroni i Poleti su pogledali u levo i potrčali do bele linije na sredini dvosmernog druma. Zatim, pogled u desno i farovi u daljini. Nema razloga da se žuri i rizikuje pretrčavanjem ulice. Neka prođe još ovaj auto.
...
Vitorio Poco je u jednom trenutku osetio nečiju ruku na svom ramenu: "To su sve Vaši momci. Niko bolje od Vas ne može da ih identifikuje", glas je drhtao od tuge i bola. Poco se okrenuo, ugledao Džona Hansena iz Juventusa i zaplakao.
Sve su to zaista bila njegova deca.
On ih je usvojio, zavoleo i svemu naučio. Sada je izbezumljeno obilazio oko leševa i buncao njihova imena: "Loik, Balarin, Kastiljano...". Njih je prepoznao po licu. Neke je morao po komadu odeće, neke po burmi, neke po amajliji oko vrata.
Tela Martelija i Maroza su bilo toliko iskasapljena da ih je identifikovao tek sistemom eliminacije. Ispod nogu novinara Renata Tosatija pronašao je fotografiju tima Torina iz sezone 46/47. Bila je neznatno oštećena po rubovima i na mestu odakle se smešilo lice Valentina Macole.
...
Tilio Romero je izašao iz krivine i dao migavac. Isprekidana linija, dozvoljeno preticanje, prikladna brzina. Ispunjeni su svi uslovi da obiđe automobil koji se kretao ispred njega.
Sve se odigralo u deliću sekunde. Video je dve siluete koje stoje na sredini puta, ali nije očekivao da će jedna od njih načiniti korak unazad.
"Neeeeeee! Udarac je bio zastrašujuće tup. Nisu se čuli ni krik ni jecaj. Telo je poletelo u vazduh i udarilo još jednom u drugi automobil koji je stizao iz suprotnog smera: "Điđiiiiiiii, mili bože, Điđiiiiii", urlao je Fabricio Poleti, savršeno svestan da za Meronija više nema spasa.
...
Torino je plakao za Velikim Torinom. Avion je postao najomraženiji izum u istoriji čovečanstva. Dva mlada reprezentativca Karapeleze i Lorenci nikada se više u životu nisu ukrcali u čeličnu pticu. Traume su bile toliko snažne da je italijanska reprezentacija godinu dana kasnije putovala brodom na Svetsko prvenstvo u Brazil. Trenirali su na palubi, sve lopte su odletele u more, a igrači su platili ceh iscrpljujućem putu, doživeli krah i brzo se vratili kući.
Tokom pogreba, predsednik federacije je svakog igrača ponaosob, čak i trojicu novinara, članove štaba i čelnike kluba proglasio šampionima Italije.
Kada je stigao do Macole, glas mu je zadrhtao: "Valentino, vidiš li ovaj pehar (i onda je rukama opisao u vazduhu konture trofeja). Vidiš li koliko je lep? On pripada tebi i tvojim drugovima. Mnogo je veliki. Veći je od Italije, veći i od čitavog sveta. U njemu su sva naša srca koja će večno kucati za vas".
...
Fiat 124 je ukočio u zaustavnoj traci, a Tilio Romero se tresao od straha i panike. Imao je svega 19 godina. Hoće li najlepše doba života provesti iza rešetaka.
Izašao je napolje i uputio se ka mestu sudara. Mrak je, ne vidi, ali savršeno dobro čuje glas Fabricija Poletija:
"Meroniiii... Meroniiiii... Zaštoooo!!!". O majko božija, anđeli s neba. Da li je on to presudio čoveku koga je smatrao punopravnim članom vlastite porodice?! Da li je on to ubio heroja kome se klanjao. Idola kome se divio i u koga se kleo:
"Ne, ja sanjam. Zašto me neko ne probudi iz ove užasne more?!".
Život je ponekad okrutan i javu nam ne pretvara u snove. Ni Tilio nije sanjao.
...
Jedan do drugoga, kovčezi Baćigalupa, Martelija i Rigamontija. Zvali su ih "Trio Nica", po ulici u kojoj su živeli:
"Nas trojica ćemo i umreti zajedno", govorio je Rigamonti. "Tebe ćemo Marteli, pošto si najmanji, staviti u džep i poneti na večni put".
Torino nije bio samo izraz navijačkog opredeljenja. Bio je mnogo više od toga. Bio je čast nacije, simbol rađanja moderne Italije, himna mladosti, snage, vernosti i slave. Posthumni Skudeto je bio peti uzastopni i ujedno poslednji trijumf jedne nenadmašne generacije. Sve se ugasilo u deliću sekunde. U tom jezivom prasku groma. Zbog jedne greške, jednog kvara ili ko zna čega trećeg.
...
Zamislite da neki Napolitanac usmrti Maradonu.
Derbi je odigran u turobnoj atmosferi, Torino je zgazio Juventus sa 4:0, uz tripletu Kombina i pogodak Alberta Karelija koji je obukao Meronijevu "sedmicu". Kada je zatresao mrežu, dograbio je loptu i šutnuo je visoko ka nebu. Zaplakalo je svih 20.000 ljudi.
Romero je takođe želeo na stadion, ali mu nisu dozvolili. Policija se plašila odmazde, iako su vođe navijača poručile da nema razloga za brigu. Saznali su da je tragedija plod nesrećnih okolnosti i Điđijeve užasne nesmotrenosti.
Sud donosi odluku da je krivica 70 odsto do vozača jer je morao da predvidi kretanje pešaka. Oduzimaju mu dozvolu na šest meseci, a osiguranje naplaćuje štetu sa računa očeve firme. Torino te sezone osvaja Kup Italije i trofej posvećuje legendarnom kapitenu.
Skoro 30 godina kasnije, Bikovi će dobiti novog predsednika. Dame i gospodo, čujte i počujte. Zvaće se Tilio Romero. Isti onaj student koji je dao migavac i najvećeg igrača u istoriji kluba poslao na put bez povratka. Te zlokobne večeri, 15. oktobra 1967. godine.
...
Nakon što je Grande Torino zauvek otišao u istoriju, italijanski fudbal se dugo mučio sa krizom identiteta. Svaki pokušaj potrage za kompaktnom celinom i pobedničkim modelom završio bi se neizbežnim povratkom u prošlost.
Sve se svodilo na priču o neustrašivoj četi sa Filadelfije.
Jednom velikom timu koji se spremao za pohod ka vrhu, a završio je u oblaku dima podno planinskog brežuljka. Niko nije imao dovoljno hrabrosti da zameni one koji su proglašeni besmrtnim. Ljudi su i dalje čuvali strast prema fudbalu, ali su izgubili poštovanje prema fudbaleru.
Reprezentacija, prepuna naturalizovanih Brazilaca i Argentinaca, ići će iz kraha u krah. Čekaće se sve do 27. maja 1964. da neka ekipa pomuti slavu Torina i osvoji srca navijača širom Apenina. Inter će te večeri osvojiti Kup šampiona u spektakularnoj utakmici protiv Real Madrida.
Čim sudija odsvira kraj, vremešni Puškaš skinuće dres i prići će momku koji je sa dva gola rešio pitanje pobednika:
"Poznavao sam tvog oca" - reći će mu - "sada sam shvatio da mu je sin dostojan njegove slave".
I Sandro će blistati od ponosa i sreće. Oči će mu poprimiti isti onaj izraz koji je imao mali Sandrino, trčajući za loptom u dvorištu porodičnog doma. Pre nego što će oni zli ljudi zakucati na vrata, a guvernanta rukama pokriti lice i briznuti u plač.
...
Srpski fudbaler Saša Lukić se ovog leta vratio sa pozajmice iz Levantea u Torino, ali zbog povrede nije bio u kombinaciji za meč protiv Šapekoensesa:
"Veoma mi je žao što nisam bio u prilici da odigram bar nekoliko minuta jer je ta utakmica izazvala mnogo emocija u čitavom Torinu. Brazilci su stigli dan ranije na poziv našeg predsednika Urbana Kaira, odradili su trening na Grande Torinu pred ogromnim brojem navijača, posetili su muzej i dan posle utakmice obišli Supergu. Mi svakog 4. maja odlazimo tamo da obeležimo godišnjicu velike tragedije, položimo venac i odamo počast igračima koji su ispisali istoriju Torina. Šape je zbog ove utakmice otkazao meč u Kupu Brazila protiv Korintijansa, a ekipu je sa kapitenskom trakom predvodio Alan Rušel, jedini preživeli član ekspedicije koji se i dalje aktivno bavi fudbalom".
Bivši vezista Partizana nikada nije imao strah od aviona, ali je drastično promenio mišljenje posle 28. novembra 2016. kada se avion sa fudbalerima Šapekoensea srušio u blizini Medeljina i odneo živote 71 od ukupno 77 putnika i članova posade:
"Nije mi više svejedno, iako su to stvari na koje ne mogu da utičem. Stalno kažem - ako je suđeno, onda je suđeno - i mi se tu ništa ne pitamo. Razumem igrače koji se plaše letenja, kod nas u Torinu najviše drami Mirko Valdifiori. Čim se avion odvoji od piste, on se uhvati rukama za sedište ispred sebe i ne pušta ga dok ne sletimo. Mnogi se šale na njegov račun, ali to su stvari koje zaista nisu za šalu".
Torino je prvi evropski klub koji je konkretnim gestom podržao Šapekoense posle užasne tragedije. Na kup utakmici protiv Pize igrači su nosili crni flor oko ruke, a na prvenstvenoj protiv Atalante igrali su u zelenim dresovima po uzoru na klupske boje brazilskog tima:
"Ove sezone će nam treća garnitura takođe biti zelene boje. Njihov predsednik Plino David de Nes Filjo je izrazio ogromnu zahvalnost na svemu što je Torino učinio kada im je bilo najteže i već je ugovorio revanš utakmicu koja će se igrati na njihovom stadionu".
Lukić je ponosan na istoriju kluba sa kojim je upravo potpisao novi ugovor i ne smeta mu što ceo grad bruji samo o Kristijanu Ronaldu:
"Njegov dolazak je pozitivan impuls za kompletan italijanski fudbal. Sada će i drugi klubovi da pojure zvučna pojačanja kako bi ostali u konkurenciji za titulu. Videli smo u Rusiji da pojedinac ne donosi trofeje. Tako i Ronaldo ne može sam da dobija utakmice. Mene još nije pobedio, a dva puta smo odmerili snage u La Ligi. Neka tako ostane i u Seriji A. Torino ima svoje adute, Ljajić je spreman za sezonu karijere, a Beloti je naš lider na terenu i van njega. U pravom smislu reči dostojni naslednik velikog Meronija".
-----------------------------------
SVE KOLUMNE i INTERVJUI NEBOJŠE PETROVIĆA