Irinej se žali:Ne može svako da dobije svoju crkvu

Isinej je u pravu.Jer princip "svaka vaska obaska"je poguban za Pravoslavlje.Mesto da se ujedinjujemo,tako smo jaci,ovo cepkanje je suludo.Sta jad od makedonske crke i drzave mogu sami?A to je stara srpska drzava i prva srpska provincija na tlu Evrope,kada su Srbi dosli na tlo Evrope.A eto ti Srbi koji su se odmetnuli kod Bugara,danas nece nista srpsko?Nije li to srpsko prokletstvo?U sve narode smo se ulili,od svog roda otudjili i postali nam ljuti neprijatelji!Boze!Oprosti im ne znaju sta cine!A sta se drugo moze reci?!

Na I.Vatikanskom koncilu je u ime Hrvatskih biskupa i cijele opozicije, Biskup Strossmayer izrekao pet govora protiv Papine nepogrešivosti i svevlasti. Ti učeni govori proslavili su i Strossmayera i Hrvate.U Hrvatskoj se pokret razvio nakon I.svjetskog rata. U Koprivnici je 1920.g. održan sastanak hrvatskih katoličkih svećenika koji su zahtijevali reforme u rimokatoličkoj crkvi: osnivanje samostalne crkve u državi sa samostalno izabranim biskupom na čelu, narodni jezik pri bogoslužju, ukidanje celibata i materijalno osiguranje svećenika. Na čelu pokreta bio je splitski kanonik i župnik grada Splita Marko Kalogjera. Dogovorili su se da osnuju reformiranu crkvu i da se ona nazove «Hrvatska katolička crkva». Prijedlog su odbacile i Rimokatolička crkva i državne vlasti. Stoga su 1923.g. osnovali «Hrvatsku starokatoličku ckrvu» koju je država po ustavu morala priznati, jer je u Austrougarskoj starokatolička crkva bila priznata od 1874.g. Marko Kalogjera je izabran za biskupa i zatim bio posvećen u Utrechtu. Na toj je funkciji ostao sve do smrti 1956.g. Starokatolički pokret se proširio u Vojvodinu, Srbiju, Bosnu i Sloveniju. Pred II.svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji postojale su 24 starokatoličke župe s 42 svećenika i oko 70.000 vjernika. Nakladnička aktivnost bila je vrlo plodna. Objavljeno je dvadesetak knjiga o starokatolicizmu. Redovito je izlazilo glasilo «Starokatolik», te od 1934. do 1941.g. godišnji kalendar. Za vrijeme NDH crkva je službeno zabranjena. Crkve su zatvorene, a svećenici proganjani. Zbog toga se do 1945.g. znatno smanjio broj svećenika i vjernika.Nakon II.svjetskog rata crkva obnavlja svoje djelovanje, ali u znatno nepovoljnijim uvjetima. Župe su izgubile svu imovinu, crkveni objekti su bili konfiscirani, a neki pretvoreni u skladišta i slično, svećenstvo je ostalo bez ikakve finakcijske potpore. Iz Hrvatske starokatoličke crkve izdvojene su župe u Vojvodini i Bosni, te su osnovane Starokatolička crkva Srbije i Starokatolička crkva Bosne i Hercegovine, koje su svaka izabrale svog biskupa. U Hrvatskoj su postojale dvije starokatoličke crkve: «Hrvatska starokatolička crkva» i «Hrvatska narodna starokatolička crkva» (jedina priznata od Utrechtske unije). Ujedinile su se 1974.g. u «Hrvatsku katoličku crkvu» na čelu s biskupom Vilimom Huzjakom. Promjena naziva «starokatolička» u «katolička» nastala je temeljem želje da crkva dobije naziv koji su joj njeni osnivači htjeli dati.. Sukladno tome je i naziv službenog glasila «Starokatolik» u «Hrvatski katolički glasnik». Na sinodi 2000.g. odlučeno je da crkva ponovno uzme naziv «Hrvatska starokatolička crkva» zbog toga što je nauk crkve starokatolički i što je identifikacija vjernika u većinskom rimokatoličkom okruženju pod nazivom “starokatolici” bila lakša. Teške prilike za Hrvatsku Starokatoličku Crkvu u vrijeme naci-fašističke NDH Razvoj Starokatoličke Crkve na ovim je područjima rastao i imao vrlo perspektivnu budućnost. Međutim, dolaskom Nezavisne Države Hrvatske ova je Crkva službeno zabranjena i gotovo uništena. Ustaški ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puh u Hrvatskom saboru je 1924.god. govoreći o vjerskom pitanju i odnosu sa pojedinim vjerskim zajednicama posebno okomio Starokatoličku crkvu nazivajući je sektom. Ustaše su Crkvu zabranile i zatvorile a svećenstvo proganjale. Tako su u Jasenovcu živote izgubili: biskup Ante Donković, Davorin Ivanović, Josip Ivelić i Ivan Cigula, a u Lepoglavi Luka Malinarić. Iz Jasenovca je uspio živ izaći samo Vilko Ježić. Starokatoličke crkve u Habjanovcima, Turanovcu, Krapnju i Maradiku su srušene. Crkva u Branimirojoj pretvorena je u ustaški tabor, Crkva u Stenjevcu je dana njemcima kao kovačnica. Jedino je crkva u Šaptinovcima uspijela preživjeti ustaški teror zahvaljujući vjernicima koji su u obrani svoje crkve dali živote.

Ali zato svako može da je sagradi. Ne mari odakle novac i ko je 'ktitor'.