Ova tri elementa u ponašanju ukazuju da dete možda pati od anksioznosti. Evo na šta bi trebalo da obratite pažnju da biste detetu mogli da pomognete na vreme.
Svi roditelji ovog sveta složili bi se, verovatno, u jednom - da žele najbolje svojoj deci. Žele im da budu zdrava, snažna, radoznala… i još milion divnih stvari. Ali, šta da uradite kad posumnjate da dete možda ima iracionalni odgovor ili reakciju na dnevni život, kad pomislite da ga možda muci anksioznost?
I ovde se ne radi o "uobicajenoj" anksioznosti, recimo, onoj koja decu ponekad uhvati kad treba da se vrate u školu posle raspusta, vec o onoj koja vam privlaci pažnju i navodi vas da se zapitate kako da pomognete detetu.
"Anksioznost je klinicko stanje, pa da bi moglo da se kaže da dete ima anksiozni poremecaj, moraju da budu ispunjeni kriterijumi koji su od klinickog znacaja. U takvim slucajevima, anksioznost dete sprecava da normalno/uobicajeno funkcioniše na dnevnoj bazi", objašnjava za PopSugar dr Kirsten Šarma, klinicki psiholog iz Njujorka.
Postoji veliki broj ponašanja koja se povezuju sa anksioznošcu, ali postoje tri znacajna signala koja cete relativno lako primetiti ako vaše dete ima ovaj problem:
Dete govori negativne stvari
Da li vaše dete cesto govori o sebi u negativnom kontekstu, da li ste primetili da kaže da je loše u necemu što radi, da mu nešto ne ide od ruke (matematika, pisanje, sport, crtanje ili nešto slicno)? Ovo je nešto na šta bi trebalo da obratite pažnju.
Prihvatanje negativnih misli ("nikad necu dobro uraditi kontrolni jer mi ne ide matematika", recimo) vremenom utice na samopouzdanje i može da dovede do znacajnijih problema kao što je anksioznost.
Dete je cesto zabrinuto iz razlicitih razloga
"Anksioznost se javlja u razlicitim oblicima. Neke od cestih manifestacija su izbegavanje, zabrinutost, sumnja u sopstvenu vrednost, izraženi strahovi i socijalno uslovljena nervoza", objašnjava dr Šarma.
Obratite pažnju na uzroke decje zabrinutosti i na to kolike razmere ta briga poprima. Da li je tolika da dete ometa u drugim aspektima svakodnevnog života? Da li dete izbegava odredene aktivnosti jer ocekuje da ce se nešto loše dogoditi? Da li je zabrinuto šta bi njegovi drugari mogli da pomisle ili urade?
Ali, imajte na umu da je zabrinutost u odredenim situacijama ocekivana i prirodna, tako da morate pristupiti problemu krajnje racionalno.
Dete ima izražen strah od odvajanja od roditelja
"Kad je dete uznemireno kad treba da otputuje negde sa školom, ili da prespava kod bake ili kod nekog druga iz razreda, verovatno cete primetiti da to nije jedino što ga brine. Pokušajte da se prisetite da li je dete generalno uznemireno kad treba da se odvoji od vas, ili je ta konkretna situacija izuzetak."
U zavisnosti od uzrasta deteta, rešenja za ovaj problem se razlikuju. "Cesto može da pomogne plan koji detetu omogucava da postepeno prevazide strah od odvajanja. Recimo, ako dete generalno želi da prespava kod nekog druga ili drugarice iz škole, ali se uznemiri kad do toga dode, može da pomogne da recimo taj drug ili drugarica nekoliko puta kod vas ostanu malo duže, pa onda da oni spavaju kod vas u kuci, da bi se dete oslobodilo dovoljno da se raduje tome što ce i ono prespavati 'u gostima'."
Ali, ovo ne bi trebalo da forsirate. "Važno je da odluke o tome šta cete uraditi u situacijama koje kod deteta bude anksioznost donosite u zavisnosti od razmera decje nervoze i od toga kako se dete u konkretnom trenutku i u konkretnoj situaciji oseca. Ako dete može da podnese odredeni stepen neprijatnosti i nade nacin da se nosi sa tim, na dobrom ste putu. Ali, ako dete stavite u situaciju u kojoj ce biti preplavljeno anksioznošcu, to može biti opasno, i zato je važno da budete vrlo pažljivi", savetuje dr Šarma.
Ako ste jako zabrinuti, uvek je dobra ideja potražiti savet ili pomoc strucnjaka specijalizovanog za rad sa decom.