Nekoliko zanimljivosti o snegu i pahuljicama koje možda niste znali.
Donosimo vam nekoliko cinjenica o snegu i pahuljicama koje ce vas možda iznenaditi.
Sneg je mineral, baš kao dijamanti i so, na primer. Prema americkom Nacionalnom centru za sneg i led, sneg je mineral jer se prirodno pojavljuje u cvrstom, neorganskom obliku i ima definisan hemijski sastav.
Lažu nas još od obdaništa: vecina pahuljica nije ni nalik onim novogodišnjim dekoracijama koje pocinjemo da pravimo u vrticu, onda uživamo u tome negde do drugog razreda osnovne škole, a zatim nas teraju da pred Novu godinu seckamo papir još recimo dve godine, dok se konacno ne oslobodimo toga negde u petom razredu osnovne škole. Pahuljice su uglavnom gomilice tih savršeno simetricnih kristala cije papirne verzije seckamo u detinjstvu.
Ne postoje dve iste? Još laži! Vecina kristala je gotovo identicna u ranim fazama nastajanja, a neke od tih paperjastih tvorevina koje ce nas zatrpati ovih dana bice iste, sasvim sigurno. Uzgred, ovo je i dokazano 1988. kad su americki naucnici iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja (NCAR) pod mikroskopom videli dva identicna snežna kristala. Uostalom, razmislite sami, koliko snega padne širom sveta u toku samo jedne godine? I koja je verovatnoca da u tolikom snegu ne budu dve identicne pahuljice? Pa, prilicno mala, zar ne?
Kristali snega mogu da budu pedeset puta širi nego što su debeli, a generalno su mnogo, mnogo tanji od lista papira.
U centru gotovo svakog kristala snega je majušna cestica prašine, koja može biti… bilo šta, bukvalno, od vulkanske prašine do cestice iz svemira.
Oko te cestice zatim se formira kristal na ciji oblik utice vlažnost, temperatura i vetar, "istorija" padanja jedne pahuljice na Zemlju upisana je u njen "dizajn".
Sneg koji je sveže napadao tipicno sadrži 90 do 95 odsto vazduha, što ga cini prilicno dobrim toplotnim izolatorom.
Snežna oluja - mecava pracena munjama - je prilicno retka. Ali, ima naucnika koji veruju da je svako nastajanje snega praceno munjama, samo što one nisu vidljive: kristali leda koji se sudaraju u oblacima stvaraju elektricitet.
Povremeno bude izveštaja o crvenom, žutom ili crnom snegu koji je negde padao, ali najverovatnija objašnjenja za tu boju su prašina, pesak, polen, pepeo i slicno.
Nema potrebe da šapucete ako ste negde na planini koja je "zatrpana" snegom. Vikanje, jodlovanje i vecina drugih zvukova koje covek može da proizvede svojim glasom ne mogu da izazovu lavinu.
Na polovima ne pada baš previše snega. Vecinu mecava na Zemljinim polovima danas izaziva vetar koji podiže "stari sneg".
Na Antarktiku, površine pod tvrdim, ravnim snegom prenose zvucne talase neverovatno efikasno, naucnici koji su ucestvovali u ekspedicijama mogli su da cuju ljudski glas sa razdaljine od skoro dva kilometra, piše Discover Magazine.
Eskimi nemaju stotine reci za sneg. Ali, postoji toliko razlicitih dijalekata kojima oni govore, da bi brojanje njihovih reci za sneg imalo smisla koliko i da brojite koliko reci Evropljani imaju za ljubav. Ne previše smisla, dakle…
Prve fotografije snežnih kristala nastale su 1885. kada je fotograf Vilson Bentli uz pomoc mikroskopa i fotoaparata poceo da slika pahuljice. Zabeležio je više od 5.000 kristala zadivljujuce lepote… i umro od upale pluca.
Pogledajte fotografije: