Tračarenje ima lošu reputaciju, ali naučnici ovu pojavu vide kao nužni element funkcionisanja ljudske zajednice. Pa zašto ne možemo da odolimo tračarenju?
Tracarenje ne spada baš u lepo ponašanje, nije ni narocito moralno, ali je sasvim ljudski. Nova studija pokazala je da je tracarenje mnogo cešce, ali i mnogo manje zlobno nego što obicno mislimo.
Sociolozi cak tracarenje vide kao neku vrstu "socijalnog lepka" koji pomaže širenju informacija kroz odredenu društvenu grupu, stvara osecaj jedinstva i povezanosti i štiti ljude od potencijalnih "loših momaka".
Naucnici sa Univerziteta u Riversajdu u Kaliforniji pratili su koliko tracarimo, o cemu i na koji nacin. Ispostavilo se da prosecna osoba u ovoj aktivnosti provede skoro sat vremena u toku dana, ali i da niko nije toliko "fin i dobar" da baš uvek može da odoli i ostane "iznad situacije" ne upuštajuci se u širenje glasina.
Tokom istraživanja, tim psihologa i sociologa stavio je na probu uobicajene pretpostavke o tracarenju, sprovodeci eksperiment tokom kojeg je 467 dobrovoljaca oba pola opremljeno uredajima za snimanje razgovora, koji su nasumice beležili delove konverzacija tokom dana, tako da je u proseku zabeleženo oko 10 odsto ukupnog razgovora ispitanika.
Medu 269 žena i 198 muškarca, zabeležena su 4.003 "tracerska segmenta razgovora", tokom posmatranog perioda koji je trajao izmedu dva i pet dana.
Ispostavilo se da su ispitanici u proseku tracarili 52 minuta dnevno, a analiza sadržaja pokazala je da ljudi uglavnom tracare o osobama koje poznaju, a ne o slavnim licnostima.
Pokazalo se da žene stvarno tracare malcice više nego muškarci, ali one cešce govore stvari koje su psiholozi okarakterisali kao "neutralne", što znaci da žene prosto razmenjuju informacije, bez negativnih primedbi ili osudivanja.
Dominantna forma ogovaranja je upravo to - neutralno, ali pokazalo se da ako tracarenje nije neutralno, dvaput cešce nekoga "olajavamo" i govorimo ružne stvari o njemu, nego što smo spremni da o nekome govorimo lepo.
Narocito su negativnim komentarima skloni mladi ljudi, ali teorija o tome da dobrostojeci, obrazovani ljudi manje tracare je pala u vodu.
Vidite, tracarimo svi. Bogati, siromašni, neobrazovani, obrazovani… to je prosto deo ljudske prirode.
Muškarci
40.8%
(82)
Žene
59.2%
(119)
Ko više tračari?
Ranija istraživanja pokazala su da se nacin na koji vidimo, i nacin na koji naš mozak perceprira lica menjaju u zavisnosti od traca koji smo culi o osobi koju gledamo, tako da tracarenje ima i "zaštitni efekat", pružajuci nam informacije o tome da li je osoba vredna poverenja ili nam može naškoditi.
Drugim recima, biološki smo programirani da traceve koristimo i na njh reagujemo, u skladu sa okolnostima, prenosi "Dejli mejl".