Koji su simptomi, kakvo je lečenje, i kakve su prognoze nakon postavljanja dijagnoze akutne leukemije...
Leukemija je rak krvi, koji karakteriše abnormalno razmnožavanje neke od celija limfoidne ili mijeloidne loze (tipovi krvnih celija), povecanje broja belih krvnih zrnaca u perifernoj krvi i povecanje mase leukocita u organizmu.
Leukemije cine oko 10 odsto medu kancerima, a u dece akutna limfoblastna leukemija je najcešce maligno oboljenje. Godišnje, od raznih oblika leukemija oboli približno 13 osoba na 100.000 stanovnika.
Akutna leukemija, za razliku od hronicne, napreduje brzo i vrlo progresivno, ukoliko se sa lecenjem ne pocne na vreme, jer se maligne celije dele veoma brzo.
Najcešci simptomi akutne leukemije su nizak broj belih krvnih zrnaca, ceste infekcije, umor koji je nestaje ni nakon perioda odmora, kratak dah, bledilo kože, znojenje tokom noci, blago povišena temperatura koja ne prolazi. Obolelima lako izlaze modrice, bole ih kosti i zglobovi, posekotine i povrede upadljivo sporo zarastaju, a pod kožom se mogu pojaviti sicušne crvene tackice.
Uzrok ove bolesti nije poznat, a nauka nema ni objašnjenje zašto se kod nekih osoba razvija hronicna, a kod drugih akutna forma ove bolesti. Ali, smatra se da na to uticu i faktori iz okruženja i genetika.
Leukemija se može javiti zbog promena u DNK, dok se hronicna mijeloidna leukemija povezuje i sa nenaslednom mutacijom gena koja se naziva "Filadelfija hromozom".
Neke studije dokazale su da je kombinacija genetskih i faktora iz okruženja cesta kod leukemija u decjem uzrastu. Recimo, u nekim slucajevima deca nisu nasledila odredenu verziju gena koja bi im omogucila da se izbore sa štetinim uticajem odredenih hemikalija, i ukoliko se takva genetska slika poklopi sa izloženošcu kancerogenim materijama, može se razviti ova bolest.
Odredeni faktori rizika za razvoj leukemije postoje, ali moguce je oboleti cak i ako osoba nema ni jedan poznat faktor rizika. Medicina i danas nema mnogo odgovora u vezi sa ovom bolešcu.
Neki od faktora rizika za razvoj akutne leukemije su pušenje, izloženost hemioterapiji ili radioterapiji tokom lecenja drugih tipova kancera, izloženost vrlo visokim nivoima radijacije, odredene genetske abnormalnosti, kakav je recimo Daunov sindrom, kao i pojava ove bolesti u porodicnoj anamnezi, konkretno brat ili sestra oboleli od akutne limfocitne leukemije.
Ali, cak i ako prepoznajete jedan ili više ovih faktora rizika, to ne znaci da cete i oboleti od leukemije.
Kako se postavlja dijagnoza
Dijagnoza svih tipova leukemije postavlja se analizama krvi i koštane srži, koji lekarima pružaju dovoljno podataka na osnovu kojih može da se postavi dijagnoza, piše HealthLine.
Kako se leci
Lecenje zavisi od tipa leukemije, stepena uznapredovalnosti bolesti i trenutka u kojem se postavlja dijagnoza. Ali, sa lecenjem se pocinje odmah nakon postavljanja dijagnoze.
Mogucnost izlecenja zavisi od izgleda celija leukemije pod mikroskopom, koliko se leukemija proširila, životnoj dobi bolesnika i njegovom opštem zdravstvenom stanju. Cilj lecenja je remisija malignog tumora, a to se postiže kad su nalazi periferne krvi i koštane srži normalni. Akutna limfocitna leukemija leci se kombinacijom hemoterapije i citostatika.
Ono što je zajednicko svim procedurama je da su vrlo intenzivne na pocetku lecenja. Glavni cilj je ubiti maligne celije, tako da je cesto neophodna hospitalizacija, a lecenje cesto izaziva i neželjene efekte koji se ne podnose tako lako.
Kad se krvna slika vrati u normalu, smatra se da je leukemija u remisiji, ali se nastavlja pažljivo pracenje pacijenta uz redovne kontrole krvi i koštane srži.
Stope preživljavanja leukemije su znacajno porasle u poslednjih 50 godina, zahvaljujuci novim lekovima i novim savremenim procedurama u medicini.
U vecini slucajeva uzrocnik nastanka leukemije je nepoznat, pa je teško pronaci pravilan preventivni modus. Ipak savetuje se minimalno izlaganje otrovima, zracenju i hemikalijama, kao i pravilna ishrana u cilju što boljeg imunog odgovora organizma na štetne agense.