Znaš, ovaj film što ga gledamo večeras, mislim da baš i nema neke preterane umetničke pretenzije, ali kažu da je odličan. Pravi žanrovski film.
Taken (2009)
Režija: Pjer Morel
Uloge: Lijam Nison, Femke Jensen
Distribucija: Milenijum
Ovo je bila baš zanimljiva situacija: pozvao sam M. da pođe sa mnom u bioskop i ne nadajući se bog zna čemu. U početku je i bila rezervisana, ali je predveče ipak stigla drugačija poruka - Okej, idemo u bioskop. Šta gledamo? Ja mogu tek posle 10.
Grozničavo sam raširio repertoar ne bih li što bolje izabrao, ali već je bilo kasno za finese. 'Anđeli i demoni' ili '96 sati'? Razmišljao sam jednu milisekundu i sa gnušanjem odbacio ideju da u ovakvom društvu skoro 3 sata gledam u Toma Henksa. Nema šanse! Akcioni treš, pa šta bude!
Međutim, u glavi je počelo da mi se vrti već na putu za bioskop. Znaš, mislim da je prošlo 8 meseci od kako sam poslednji put bila u bioskopu, rekla je razdragano, u Amsterdamu na Festivalu dokumentarnog filma. Baš sam se uželela dobrog filma!
Uf! Šta sad?
Znaš, ovaj film što ga gledamo večeras, mislim da baš i nema neke preterane umetničke pretenzije, ali kažu da je odličan. Pravi žanrovski film. Ja ga nisam gledao, stvarno ne znam kakav će biti. Igra Lijam Nison, onaj iz Šindlerove liste, znaš? Nekoliko sekundi sam bio ponosan na sebe što sam iz malog mozga uspeo da izvučem i ovako nešto iz Nisonove filmografije, ali leden tuš je usledio odmah potom:
Da, da, znam ko je on, a o čemu se radi u ovom filmu?
Gulp!
Lijam je bivši specijalac, operativac, možda čak i špijun, ali u penziji, i to ne onoj starosnoj. Lijama samo interesuje da bude što bliže svojoj Kim koja polako prestaje da bude devojčica. Protiv njega su njegova bivša (Femke Jansen), a bogami i sama ćerka koja u novoj maminoj ljubavi vidi oca kakav joj je i potreban, bogat i darežljiv. Lijam je, dakle, skoro pa ruina od čoveka, usamljen i strog, tvrdoglavo odan radu, redu i disciplini, uopšte prilično mračan i konzervativan tip, zadrt i slično. No sve se menja u trenutku kada njegova kćer sa drugaricom ode u Pariz na letovanje i tamo već prvog dana nestane. Lijam slučajno uspeva da bude na vezi sa Kim u trenutku napada otmičara (Albanci, belo roblje...) i tako uspeva da sazna neke sitnice vezane za otmičare. Dovoljno za ovakvog asa! Film je, nakon ovako sporog početka, konačno mogao da otpočne.
Da, priznajem, do tada sam se možda i nadao da će sve proći prilično bezbolno po mene, da će Lijam inteligentnim i kreativnim rešenjima i promućurnim potezima uspeti da nadvlade proklete kosovske teroriste bez prevelikog krvoprolića, duboko-misaonim razgovorom recimo, ali onda je ipak krenuo pakao. Lijam se pretvorio u nemilosrdnog lovca i osvetnika i sirova i surova akcija je počela da se rasplamsava.
trejler
Naravno, krajičkom oka sam osmatrao šta se dešava pored mene. Iako se M. par puta ozbiljno štrecnula i vidno zgrozila nad izlivima sadizma i krvave brutalnosti na platnu, sve u svemu držala se vrlo hrabro. No, ja sam pravu oluju tek očekivao.
U međuvremenu, na platnu spektakl besmisla: Albanci pričaju srpski, zovu se Marko, pominju se nepostojeći ili pobrkani lokaliteti – uopšte, pravi košmar od proizvoljnosti i aljkavosti. Ali u isto vreme, primetio sam i kod sebe i kod M, Lijamov očaj i posledični horor počeli su ozbiljno da nas pristižu. Pravolinisjki, bez ikakve rezerve ili pauze, naš junak je gomilao žrtve iza sebe, raskrinkavao korumpirane policajce, nemilosrdno gazio preko svega što bi mu se našlo na putu. Vozio je fantastično, demonstrirao prvoklasni kung-fu, sjajno baratao nožem, džepario i prisluškivao kada je za to bilo potrebe, pucao kao Dok Holidej. Fuckin' killing machine. I sve to sasvim sam, naravno, kako i dolikuje pravim akcionim herojima.
M. je srećom i dalje bila vrlo pribrana i sve više zainteresovana za film. Konačno, mogao sam i sam da se opustim.
I pred nama je sad već bio jedan sjajan holivudski B-film. Istina, bilo je malo neprirodno gledati ovaj blagi treš u ovako veštačkom okruženju jednog šoping centra, ali šta da se radi. Da, uzbudljivije bi bilo na drvenim stolicama gornje sale 20. oktobra, sa bučnom, tamnoputom publikom u prvim redovima, ali realno, nisam mnogo patio za tim drevnim vremenima. Okej, ova publika sedi u zadnjim redovima i ne navija za glavnog junaka. Ne puši u dvorani. Ovde nema čak ni semenki. Ali smo mi zato sada usamljeni u prvim redovima. Jedemo kokice, pijemo sodu. A Lijam svejedno rešeta sve živo.
Da skratim. Poput Čarlsa Bronsona/Pola Kersija iz najboljih dana, ali i neodoljivo nalik na Kifera Saterlenda/Džeka Bauera iz ove epohe, razbesneli otac ne zna za milost. Nakon idealnih 90 minuta, Lijam je kompletni heroj, sada i za svoju kćer i za svoju bivšu, pa čak i za bivšinog novog.
A M. je po paljenju svetla počela da briljira: Pa da znaš da je ovo bilo jako dobro. Ali kako sada da mu dam ocenu, šta uopšte znače ocene, što lepo ne napišeš kakav je film, kako ja da smislim ocenu sada, koga baš briga za to, evo neka bude ****, mada to je ipak možda i previše ako se poredi sa nečim drugim, neka bude ***, ali bolji je film od običnog ***, zašto baš moram da ocenjujem, dobar je ovaj Lijam Nison, ali kakve crne zvezdice, ne znam moram da razmislim, nije lako, treba mnogo toga proceniti, stvarno ne znam...
Da prevedem, svideo joj se film. I meni, takođe. Oboje smo izvesno vreme komentarisali filmsku pouku, konzervativnu, zatucanu i ksenofobičnu, pričali smo i o nonsensu od scenarija, zatim i o ogoljenoj i surovoj akciji bez kompjuterskih intervencija, o Lijamu koji je podsetio na svoje slavne dane u 'Darkmenu' i o sličnim stvarima. Ni pomena o Šindlerovoj listi i amsterdamskim dokumentarcima. Nema šta, mora da smo gledali dobar film.
Na kraju, čini se da sam dobro prošao. Može se reći i da sam imao sreće. U svakom slučaju, nakon filma...
M: ***1/2
Ja: ***1/2
Režija: Pjer Morel
Uloge: Lijam Nison, Femke Jensen
Distribucija: Milenijum
Ovo je bila baš zanimljiva situacija: pozvao sam M. da pođe sa mnom u bioskop i ne nadajući se bog zna čemu. U početku je i bila rezervisana, ali je predveče ipak stigla drugačija poruka - Okej, idemo u bioskop. Šta gledamo? Ja mogu tek posle 10.
Grozničavo sam raširio repertoar ne bih li što bolje izabrao, ali već je bilo kasno za finese. 'Anđeli i demoni' ili '96 sati'? Razmišljao sam jednu milisekundu i sa gnušanjem odbacio ideju da u ovakvom društvu skoro 3 sata gledam u Toma Henksa. Nema šanse! Akcioni treš, pa šta bude!
Međutim, u glavi je počelo da mi se vrti već na putu za bioskop. Znaš, mislim da je prošlo 8 meseci od kako sam poslednji put bila u bioskopu, rekla je razdragano, u Amsterdamu na Festivalu dokumentarnog filma. Baš sam se uželela dobrog filma!
Uf! Šta sad?
Znaš, ovaj film što ga gledamo večeras, mislim da baš i nema neke preterane umetničke pretenzije, ali kažu da je odličan. Pravi žanrovski film. Ja ga nisam gledao, stvarno ne znam kakav će biti. Igra Lijam Nison, onaj iz Šindlerove liste, znaš? Nekoliko sekundi sam bio ponosan na sebe što sam iz malog mozga uspeo da izvučem i ovako nešto iz Nisonove filmografije, ali leden tuš je usledio odmah potom:
Da, da, znam ko je on, a o čemu se radi u ovom filmu?
Gulp!
Lijam je bivši specijalac, operativac, možda čak i špijun, ali u penziji, i to ne onoj starosnoj. Lijama samo interesuje da bude što bliže svojoj Kim koja polako prestaje da bude devojčica. Protiv njega su njegova bivša (Femke Jansen), a bogami i sama ćerka koja u novoj maminoj ljubavi vidi oca kakav joj je i potreban, bogat i darežljiv. Lijam je, dakle, skoro pa ruina od čoveka, usamljen i strog, tvrdoglavo odan radu, redu i disciplini, uopšte prilično mračan i konzervativan tip, zadrt i slično. No sve se menja u trenutku kada njegova kćer sa drugaricom ode u Pariz na letovanje i tamo već prvog dana nestane. Lijam slučajno uspeva da bude na vezi sa Kim u trenutku napada otmičara (Albanci, belo roblje...) i tako uspeva da sazna neke sitnice vezane za otmičare. Dovoljno za ovakvog asa! Film je, nakon ovako sporog početka, konačno mogao da otpočne.
Da, priznajem, do tada sam se možda i nadao da će sve proći prilično bezbolno po mene, da će Lijam inteligentnim i kreativnim rešenjima i promućurnim potezima uspeti da nadvlade proklete kosovske teroriste bez prevelikog krvoprolića, duboko-misaonim razgovorom recimo, ali onda je ipak krenuo pakao. Lijam se pretvorio u nemilosrdnog lovca i osvetnika i sirova i surova akcija je počela da se rasplamsava.
trejler
Naravno, krajičkom oka sam osmatrao šta se dešava pored mene. Iako se M. par puta ozbiljno štrecnula i vidno zgrozila nad izlivima sadizma i krvave brutalnosti na platnu, sve u svemu držala se vrlo hrabro. No, ja sam pravu oluju tek očekivao.
U međuvremenu, na platnu spektakl besmisla: Albanci pričaju srpski, zovu se Marko, pominju se nepostojeći ili pobrkani lokaliteti – uopšte, pravi košmar od proizvoljnosti i aljkavosti. Ali u isto vreme, primetio sam i kod sebe i kod M, Lijamov očaj i posledični horor počeli su ozbiljno da nas pristižu. Pravolinisjki, bez ikakve rezerve ili pauze, naš junak je gomilao žrtve iza sebe, raskrinkavao korumpirane policajce, nemilosrdno gazio preko svega što bi mu se našlo na putu. Vozio je fantastično, demonstrirao prvoklasni kung-fu, sjajno baratao nožem, džepario i prisluškivao kada je za to bilo potrebe, pucao kao Dok Holidej. Fuckin' killing machine. I sve to sasvim sam, naravno, kako i dolikuje pravim akcionim herojima.
M. je srećom i dalje bila vrlo pribrana i sve više zainteresovana za film. Konačno, mogao sam i sam da se opustim.
I pred nama je sad već bio jedan sjajan holivudski B-film. Istina, bilo je malo neprirodno gledati ovaj blagi treš u ovako veštačkom okruženju jednog šoping centra, ali šta da se radi. Da, uzbudljivije bi bilo na drvenim stolicama gornje sale 20. oktobra, sa bučnom, tamnoputom publikom u prvim redovima, ali realno, nisam mnogo patio za tim drevnim vremenima. Okej, ova publika sedi u zadnjim redovima i ne navija za glavnog junaka. Ne puši u dvorani. Ovde nema čak ni semenki. Ali smo mi zato sada usamljeni u prvim redovima. Jedemo kokice, pijemo sodu. A Lijam svejedno rešeta sve živo.
Da skratim. Poput Čarlsa Bronsona/Pola Kersija iz najboljih dana, ali i neodoljivo nalik na Kifera Saterlenda/Džeka Bauera iz ove epohe, razbesneli otac ne zna za milost. Nakon idealnih 90 minuta, Lijam je kompletni heroj, sada i za svoju kćer i za svoju bivšu, pa čak i za bivšinog novog.
A M. je po paljenju svetla počela da briljira: Pa da znaš da je ovo bilo jako dobro. Ali kako sada da mu dam ocenu, šta uopšte znače ocene, što lepo ne napišeš kakav je film, kako ja da smislim ocenu sada, koga baš briga za to, evo neka bude ****, mada to je ipak možda i previše ako se poredi sa nečim drugim, neka bude ***, ali bolji je film od običnog ***, zašto baš moram da ocenjujem, dobar je ovaj Lijam Nison, ali kakve crne zvezdice, ne znam moram da razmislim, nije lako, treba mnogo toga proceniti, stvarno ne znam...
Da prevedem, svideo joj se film. I meni, takođe. Oboje smo izvesno vreme komentarisali filmsku pouku, konzervativnu, zatucanu i ksenofobičnu, pričali smo i o nonsensu od scenarija, zatim i o ogoljenoj i surovoj akciji bez kompjuterskih intervencija, o Lijamu koji je podsetio na svoje slavne dane u 'Darkmenu' i o sličnim stvarima. Ni pomena o Šindlerovoj listi i amsterdamskim dokumentarcima. Nema šta, mora da smo gledali dobar film.
Na kraju, čini se da sam dobro prošao. Može se reći i da sam imao sreće. U svakom slučaju, nakon filma...
M: ***1/2
Ja: ***1/2