Posle skoro mesec dana odsustvovanja, evo me opet.
Bio sam na nekim poslovnim i manje poslovnim sastancima u Bosni, a zatim na festivalu u Bugarskoj. To je jubilarni, deseti festival u Sofiji. Direktor festivala se zove Stefan Kitanov i on je stvarno jedan sjajan tip. Inače, ja se na tom festivalu osećam kao kod kuće, bio sam tamo već pet puta, po jednom za svaki svoj film, jednom sam bio član žirija i sad ovaj put, kao gost festivala, jer je napravljena moja retrospektiva. Meni je to u početku bilo smesno, pa, aman, kakva je to retrospektiva od samo tri filma. No, sve to je imalo smisla, jer su sale bile prepune (moram neskromno priznati – kao i svaki prošli put). Bugari vole naše filmove, na primer serija "Vruć vetar" (Smoki Samardžić igra Šurdilovića) je najgledanija serija svih vremena u Bugarskoj. I uopšte Bugari mnogo više znaju o nama, nego mi o njima. Za komunističkog/socijalističkog vakta, mi smo njima bili Zapad, prozor u svet, pa su ostali upućeni na nas. Mene je prve godine bilo sramota koliko oni znaju o našim filmovima, muzici, a ja o Bugarskoj – skoro ništa. No, proteklih godina sam popravio svoje znanje i shvatio koliko su naše dve kulture bliske. Pa, ljudi, mi pričamo skoro isti jezik. Posle dan, dva, vi možete potpuno da razumete bugarski, a oni srpski. Prilikom svoje prve posete govorili smo na engleskom, ali već posle par dana smo shvatili da se apsolutno razumemo i kad svako priča svoj jezik. I od tada, ja šibam srpski, oni bugarski i – odlično nam ide.
Ajd, da se vratim, još jednom, na naše serije.
Sve serije u Bugarskoj se nahsinhronizuju, tj. bugarski glumci zamene glasove američkim, engleskim, francuskim, itd, glumcima. Ja lično prezirem nahovanje, mada, moram priznati da je to nekad vrlo zabavno – na pr. sećam se iz vremena SFRJ, Slovenci su nahovali filmove i uđe Džon Vejn u salun i kaže – "Indijaneri prihajaju!", na čistom slovenačkom. No, nahovanje je sa druge strane vrlo dobro jer obezbeđuje stalan posao glumcima. Naši glumci su uskraćeni za te honorare jer kod nas se nahuju samo crtaći. No, da se vratim na temu, kada je jednom nahovana jedna naša serija, TV gledaoci su se pobunili i tražili originalnu verziju! I dobili su! I od tad, u Bugarskoj se nahuju sve serije, osim naših...
U poslenjih par nedelja sam gledao dva hrvatska filma za koje su scenariji napisani po motivima knjiga istog pisca. Pisac se zove Ante Tomić, živi u Splitu i radi kao novinar/kolumnista. I jako je duhovit čovek. Nije ni čudo, dolazi iz grada u kome je živeo Miljenko Smoje. Zanimljiva stvar je što je Ante, kad je ovdašnji izdavač hteo da objavi njegovu knjigu, pristao, ali je insistirao da knjiga bude objavljena na ćirilici. Za njega kruže priče da je jako lenj i da se urednici novina ze koje piše subotnje kolumne, tresu svakog petka – da li će Ante stići. A svi su se već navikli da on tekstove predaje u poslednji čas ili čak i posle tog poslednjeg časa.
Po njegovoj knjizi "Što je muškarac bez brkova" prošle godine je snimljen istoimeni film, režiser je Hrvoje Hribar, žanr je komedija. Vrlo duhovita priča koja se dešava u Dalmatinskoj zagori. Glavnoj junakinji (Zrinka Cvitešić) pogine muž, a ona se posle tugovanja zaljubljuje u lokalnog sveštenika/svećenika (Leon Lučev) koji je lečeni alkoholičar i koji umesto vina, tokom mise, pije sok od jabuke.
No, glavnu junakinju hoće da oženi bivši gastarbajter (Ivo Gregurević), patrijarhalan tip, koji se kući vratio sa mercedesom, a kuća koju je sagradio u zavičaju je ona prava kič, gastarbajterska. Pored ogromne bele kuće, sa tri kupatila, ima i poljski WC, da ga podseća na datinjstvo. Ali njegova ćerka se zaljubljuje u lokalnog ekologa koji piše haiku pesme o suhomesnatim proizvodima. A u blizini varoši se održavaju vojni manevri koji vodi general, brat blizanac sveštenikov. A dolazi i ministarka koja je njegova ljubavnica. I tako dalje i tako dalje, u filmu zaista ima svega, pa čak i bomba eksplodira u poljskom wc-u dok se u dvorištu dešava ručak posle krštenja dve novorođene bebe. Odlično snimljen film, na živopisnim lokacijama, sa divnim glumcima. Zrinki Cvitešić, mladoj glumici, predviđam svetlu budućnost. Hrvoje je trenutno u pregovorima sa našim distributerima i nadam se da ćete i vi imati prilike da pogledate ovaj film u domaćim bioskopima. Inače, to je najgledaniji hrvatski film svih vremena.
Režiser je Rajko Grlić (Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga...), a glavne uloge tumače Emir Hadžihafisbegović, Sergej Trifunović, Toni Gojanović, Verica Nedeska Trajkova i Bogdan Diklić. Beogradska premijera je bila 22. marta u prepunom Sava centru. Posle filma, glumci i autori koji su izašli na scenu su doživeli ovacije kakve ja nikad na premijerama nisam čuo. Bilo je kao u filmovima iz epohe, pa se ide u operu, pa na kraju publika ustaje na noge i viče – Bravo, Bravo!!! Trenutno su glumci i ekipa u Plavom (Titovom) vozu/vlaku, prva premijera je bila u Skopju, pa Beograd, pa Novi Sad, Sarajevo, Banja Luka, Zagreb, Split, Ljubljana. U Novom Sadu, Plavi voz su na stanici dočekala deca sa pionirskim maramama mašući trobojkama sa petokrakom!
Film možete pogledati u bioskopima, tako da vam neću mnogo pričati o sadržaju, reći ću samo da se radnja filma dešava na makedonsko-albanskoj granici, godina je 1986, SFRJ postoji, JNA postoji, bratstvo i jedinstvo postoji, štafeta postoji. Po žanru to je komedija koja se na kraju obrne u svoju suprotnost – tragediju. Film je snimljen na planini iznad Ohridskoj jezera i mogu vam reći da su pejzaži u filmu očaravajući, a to je samo jedan od kvaliteta filma. Najveći kvalitet su savršeni glumci, a specijalnu ulogu je ostvario Emir Hadžihafizbegović. Verujte mi na reč, iako tumači lik negativca, sigurno ćete pustiti suzu za njim. Moja malenkost je radila na tom filmu kao pomoćnik režije u pripremama. Muzika u filmu je divna, podsetićete se hitova iz druge polovine osamdesetih, a u filmu se pojavljuje i kultni pevač Halid Bešlić.
Idite u bioskop i uživajte!
Vaš Raša
[email protected]
Bio sam na nekim poslovnim i manje poslovnim sastancima u Bosni, a zatim na festivalu u Bugarskoj. To je jubilarni, deseti festival u Sofiji. Direktor festivala se zove Stefan Kitanov i on je stvarno jedan sjajan tip. Inače, ja se na tom festivalu osećam kao kod kuće, bio sam tamo već pet puta, po jednom za svaki svoj film, jednom sam bio član žirija i sad ovaj put, kao gost festivala, jer je napravljena moja retrospektiva. Meni je to u početku bilo smesno, pa, aman, kakva je to retrospektiva od samo tri filma. No, sve to je imalo smisla, jer su sale bile prepune (moram neskromno priznati – kao i svaki prošli put). Bugari vole naše filmove, na primer serija "Vruć vetar" (Smoki Samardžić igra Šurdilovića) je najgledanija serija svih vremena u Bugarskoj. I uopšte Bugari mnogo više znaju o nama, nego mi o njima. Za komunističkog/socijalističkog vakta, mi smo njima bili Zapad, prozor u svet, pa su ostali upućeni na nas. Mene je prve godine bilo sramota koliko oni znaju o našim filmovima, muzici, a ja o Bugarskoj – skoro ništa. No, proteklih godina sam popravio svoje znanje i shvatio koliko su naše dve kulture bliske. Pa, ljudi, mi pričamo skoro isti jezik. Posle dan, dva, vi možete potpuno da razumete bugarski, a oni srpski. Prilikom svoje prve posete govorili smo na engleskom, ali već posle par dana smo shvatili da se apsolutno razumemo i kad svako priča svoj jezik. I od tada, ja šibam srpski, oni bugarski i – odlično nam ide.
Ajd, da se vratim, još jednom, na naše serije.
Sve serije u Bugarskoj se nahsinhronizuju, tj. bugarski glumci zamene glasove američkim, engleskim, francuskim, itd, glumcima. Ja lično prezirem nahovanje, mada, moram priznati da je to nekad vrlo zabavno – na pr. sećam se iz vremena SFRJ, Slovenci su nahovali filmove i uđe Džon Vejn u salun i kaže – "Indijaneri prihajaju!", na čistom slovenačkom. No, nahovanje je sa druge strane vrlo dobro jer obezbeđuje stalan posao glumcima. Naši glumci su uskraćeni za te honorare jer kod nas se nahuju samo crtaći. No, da se vratim na temu, kada je jednom nahovana jedna naša serija, TV gledaoci su se pobunili i tražili originalnu verziju! I dobili su! I od tad, u Bugarskoj se nahuju sve serije, osim naših...
U poslenjih par nedelja sam gledao dva hrvatska filma za koje su scenariji napisani po motivima knjiga istog pisca. Pisac se zove Ante Tomić, živi u Splitu i radi kao novinar/kolumnista. I jako je duhovit čovek. Nije ni čudo, dolazi iz grada u kome je živeo Miljenko Smoje. Zanimljiva stvar je što je Ante, kad je ovdašnji izdavač hteo da objavi njegovu knjigu, pristao, ali je insistirao da knjiga bude objavljena na ćirilici. Za njega kruže priče da je jako lenj i da se urednici novina ze koje piše subotnje kolumne, tresu svakog petka – da li će Ante stići. A svi su se već navikli da on tekstove predaje u poslednji čas ili čak i posle tog poslednjeg časa.
Po njegovoj knjizi "Što je muškarac bez brkova" prošle godine je snimljen istoimeni film, režiser je Hrvoje Hribar, žanr je komedija. Vrlo duhovita priča koja se dešava u Dalmatinskoj zagori. Glavnoj junakinji (Zrinka Cvitešić) pogine muž, a ona se posle tugovanja zaljubljuje u lokalnog sveštenika/svećenika (Leon Lučev) koji je lečeni alkoholičar i koji umesto vina, tokom mise, pije sok od jabuke.
No, glavnu junakinju hoće da oženi bivši gastarbajter (Ivo Gregurević), patrijarhalan tip, koji se kući vratio sa mercedesom, a kuća koju je sagradio u zavičaju je ona prava kič, gastarbajterska. Pored ogromne bele kuće, sa tri kupatila, ima i poljski WC, da ga podseća na datinjstvo. Ali njegova ćerka se zaljubljuje u lokalnog ekologa koji piše haiku pesme o suhomesnatim proizvodima. A u blizini varoši se održavaju vojni manevri koji vodi general, brat blizanac sveštenikov. A dolazi i ministarka koja je njegova ljubavnica. I tako dalje i tako dalje, u filmu zaista ima svega, pa čak i bomba eksplodira u poljskom wc-u dok se u dvorištu dešava ručak posle krštenja dve novorođene bebe. Odlično snimljen film, na živopisnim lokacijama, sa divnim glumcima. Zrinki Cvitešić, mladoj glumici, predviđam svetlu budućnost. Hrvoje je trenutno u pregovorima sa našim distributerima i nadam se da ćete i vi imati prilike da pogledate ovaj film u domaćim bioskopima. Inače, to je najgledaniji hrvatski film svih vremena.
Preporuka: Karaula
Film "Karaula" je napisan po motivima Antine knjige "Ništa nas ne smije iznenaditi".Režiser je Rajko Grlić (Samo jednom se ljubi, U raljama života, Čaruga...), a glavne uloge tumače Emir Hadžihafisbegović, Sergej Trifunović, Toni Gojanović, Verica Nedeska Trajkova i Bogdan Diklić. Beogradska premijera je bila 22. marta u prepunom Sava centru. Posle filma, glumci i autori koji su izašli na scenu su doživeli ovacije kakve ja nikad na premijerama nisam čuo. Bilo je kao u filmovima iz epohe, pa se ide u operu, pa na kraju publika ustaje na noge i viče – Bravo, Bravo!!! Trenutno su glumci i ekipa u Plavom (Titovom) vozu/vlaku, prva premijera je bila u Skopju, pa Beograd, pa Novi Sad, Sarajevo, Banja Luka, Zagreb, Split, Ljubljana. U Novom Sadu, Plavi voz su na stanici dočekala deca sa pionirskim maramama mašući trobojkama sa petokrakom!
Film možete pogledati u bioskopima, tako da vam neću mnogo pričati o sadržaju, reći ću samo da se radnja filma dešava na makedonsko-albanskoj granici, godina je 1986, SFRJ postoji, JNA postoji, bratstvo i jedinstvo postoji, štafeta postoji. Po žanru to je komedija koja se na kraju obrne u svoju suprotnost – tragediju. Film je snimljen na planini iznad Ohridskoj jezera i mogu vam reći da su pejzaži u filmu očaravajući, a to je samo jedan od kvaliteta filma. Najveći kvalitet su savršeni glumci, a specijalnu ulogu je ostvario Emir Hadžihafizbegović. Verujte mi na reč, iako tumači lik negativca, sigurno ćete pustiti suzu za njim. Moja malenkost je radila na tom filmu kao pomoćnik režije u pripremama. Muzika u filmu je divna, podsetićete se hitova iz druge polovine osamdesetih, a u filmu se pojavljuje i kultni pevač Halid Bešlić.
Idite u bioskop i uživajte!
Vaš Raša
[email protected]