"Sve teče po planu oporavka. Još pre mesec i po dana posle prve kontrole nakon operacije, doktori su konstatovali da ću uz određenu terapiju, u januaru moči da se priključim saigračima na terenu", poručuje fudbaler Crvene zvezde Milan Vilotić, koji su u rekordnom roku izborio sa tumorom.
Letos, srpska javnost bila je šokirana vešću da mladi Vilotić mora da ide u Bolonju na operaciju, kao i da boluje od raka. U prvi mah, bilo je uopšte pitanje da li će stameni defanzivac, rođen 21. oktobra 1986. godine u Beogradu, moći da nastavi karijeru, od koje se u tom trenutku mnogo očekivalo.
U poslednjim danima 2010. godine, objavljen je novi broj klupskog magazina "Zvezda - Srbija", koji na svojim stranicama donosi Milanovu ispovest o tome kako je prihvatio činjenicu da je ozbiljno bolestan, a potom i u čemu je pronazalio snagu da se bori sa tumornom stvarnošću.
Na kraju, najvažnije od svega, svi su izgledi da će popularni Vilota već na proleće zauzeti mesto u poslednjoj liniji odbrane crveno-belih, što bi samo po sebi bio veliki podvig jednog uzornog sportiste i velikog borca.
"Milan Vilotić se uspešno oporavlja posle teške operacije i skoro sigurno će se priključiti svojim drugovima na zimskim pripremama i u prolećnom delu sezone činiće deo odbrambenog bedema ispred našeg gola u pohodu na trofeje", između ostalog napisano je u Zvezdinom magazinu.
"Sve teče po planu oporavka. Još pre mesec i po dana posle prve kontrole nakon operacije, doktori su konstatovali da ću uz određenu terapiju, u januaru moči da se priključim saigračima na terenu", rekao je na početku razgovora Vilotić (24).
"Veoma sam disciplinovan i pridržavam se svega što mi lekari odrede. Tačan datum datum kada ću biti spreman za utakmicu ne bih da prognoziram. Najvažnije mi je da ispoštujem plan oporavka, uostalom, posle svega što sam proživeo, bilo bi suludo da žurim".
"Mislim da nije bitno u kojem ste životnom dobu, tako nešto kada saznate, sigurno je da se uplašite. Posle potvrde rezultata, javio se strah, ali tu su se našli porodica, devojka Tijana i njena porodica, najbliži prijatelji, koji su mi znatno olakšali teške trenutke. U Srbiji se za tumore, konkretno, malo zna, a to neznanje stvara osećaj straha. Medicina je puno napredovala, i lečenje, do skora, teško izlečive bolesti kao što je tumor, sada je znatno lakše i uspešnije", kaže 187 centimetara visoki defanzivac.
Javnost je, posle saznanja za Vilotićevu bolest, postavila pitanje: "Kako je moguće da je tako ozbiljna stvar promakla lekarima, ako svaki sportista ide na redovne i detaljne preglede?"
"Krivca naravno da nema, niti razmišljam u tom pravcu. Promena na telu se pojavila nekoliko meseci pre nego što sam odradio detaljne preglede. Smatrao sam da to nije ništa ozbiljno i da tu izraslinu koja se pojavila, zalečim na kraju jesenjeg dela šampionata. Međutim, počela je brzo da raste, da mi stvara svakim danom sve veći bol i delimičnu blokadu ramena i ruke. Odmah posle utakmice protiv Smedereva klupski lekar Purić je zakazao preglede i biopsiju koju sam obavio na ortopedskoj klinici 'Banjica' u Beogradu", priseća se Vilotić.
Nakon deset dana stigli su rezultati, dijagnoza: tumor hrskavice, hondrosarkom.
Istog trenutka, podrška mladom fudbaleru stizala je sa svih strana, ne samo sa njegovog Severa, već i od navijača najvećeg rivala, Partizana, što je bio redak trenutak u novijoj istoriji srpskog fudbala, da su Delije i Grobari zaboravili na rivalstvo.
Čak je i kapiten srpske reprezentacije Dejan Stanković posle pobede na Farskim Ostrvima uzeo mikrofon i rekao: "Vilota, majstore, izdrži. Čekam te da popijemo pivo".
"Dejana sam prvi put sreo kao član mlade reprezentacije, kada smo igrali prijateljsku utakmicu protiv 'A' tima u Kovilovu. Posle smo imali organizovano druženje i nisam propustio priliku da ga upoznam. Još tada sam tvrdio da je veliki gospodin. Beskrajno sam mu zahvalan i svim ovim što je uradio za mene, samo je potvrdio moje mišljenje", priča Vilotić o Stankoviću, koji je sve veze koje ima u Italiji potegao da se mladom igraču obezbedi što ranija operacija kod najboleg lekara u Bolonji.
"Kad sam saznao da se tumor može ukloniti operacijom, od tog trenutka sam bio ubeđen sto posto da će sve dobro da prođe. Podsvesno sam bio siguran da će se sve dobro završiti. Sve vreme uz mene su bili dr Purić i moja devojka Tijana, čija mi je podrška mnogo značila, i bez koje bi sve bilo teže".
Sa distance, Vilotić drugačije sve doživljava.
"Situacija u kojoj se sada nalazim, učinila je da budem mnogo smireniji. Trudim se da iz svega ovoga izvučem pozitivnu stranu i da u nastavku karijere budem još bolji. Trenuci van terena sigurno da nisu za uživanje, ali ima dosta stvari koje sada primećujem i značiće mi sigurno kada se vratim na teren. Nedavno sam se vratio sa terapija iz Bolonje, a već prvih dana januara odolazim opet u Italiju na završni deo od oko mesec dana, posle čega bi trebalo da se pridružim drugarima na terenu i da krenem sa novim dokazivanjem. U međuvremenu, dok sam u Beogradu, pridržavam se plana koji mi propisuju doktori sa Instituta 'Isokinetic' u Bolonji", kaže mladi fudbaler.
"Velika sreća u svemu ovome lošem jeste to što sam član Crvene zvezde. Svi u klubu su maksimalno bili uz mene i velikim požrtvovanjem uspeli da mi omoguće adekvatno lečenje. To im neću nikada zaboraviti, i svojim odnosom ću pokazati veliku zahvalnost i poštovanje prem svima u klubu. A Delijama poručujem velikim slovima, da sam im beskrajno zahvalan, naterali su me da plačem pred celim stadionom, ispratili su me sa aerodroma na put, konstantno davali podršku, pokazali su da su najveći i najbolji, da saosećaju sa mnom. Kada vidite takvu podršku, to je veliki motiv i jednostavno morate iz svega da izađete jači", nastavlja Vilota.
"Najlepši osećaj u fudbalu je borba za trofeje. Prošle sezone sam imao priliku da osvojim svoj prvi u karijeri, a sada ih želim još puno. Zvezda mi omogućava tu poziciju, omogućava i velike evropske utakmice, atmosferu, koja može samo na Marakani da se doživi. Zato je najlepše igrati za Zvezdu i dati sve od sebe da se svakim danom ulepšava bogata istorija kluba", podvukao je za kraj Milan Vilotić.
(MONDO, foto: MN Press)