Na godišnjicu izlaska albuma "Nevermind" sastava Nirvana iz Sijetla, Aleksandra Nikšić osvrnula se na značaj ovog benda i te ploče na istoriju rok muzike i prisetila se godine, i godina koje će ljudi na ovim prostorima teško zaboraviti.
Mnogo bih volela da mogu da kažem da mi je Nevermind promenio život. Nije, opet nažalost, neki drugi događaji su se pobrinuli za to da ploča koju sam tako dugo iščekivala stigne do mene mnogo kasnije, prvo na presnimljenoj kaseti, pa na nekom lažnom disku – začetku bugarske piratske industrije koja će u nastupajućim godinama postati skoro pa jedini izvor dostupne muzike – i tek skoro deceniju kasnije, u pravom obliku.
Takođe, volela bih da mogu da kažem da je Kurt Kobejn glas moje generacije i da je Nevermind ploča o meni, o mom besu u "Smells Like Teen Spirit", o mom raskidu sa nekim, a ne Kurtovom sa prethodnicom Kortni Lov. Ali ne mogu ni to. Već sam odavno prerasla tinejdžerstvo, raskide sam lakše preboljavala, a onaj protiv koga sam želela da se bunim je šest meseci ranije zakucao čvrsti ekser u začetke revolucije.
Ali zato mogu da se setim svih peripetija do porođaja albuma: budžet od jedva 65 hiljada dolara, drndanja sa producentima, selidbe iz studija u studio, Kurtovu nezainteresovanost i odbijanje promrmljanih zahteva izdajničkog producenta Bača Viga, kao i večne rasprave koliko će ili neće Nevermind biti pank ploča. U praistorijsko doba pre interneta, tračevi i istine koje smo prikupljali stizali su ko zna odakle, strana štampa je već počela da nestaje sa rafova, zamenjena besmislenijim ili huškačkim "žali bože papira" časopisima.
Moje iščekivanje se svakako ne može porediti sa redovima ispred prodavnica ploča u Americi i Engleskoj – pošto se "Smells Like..." već dve nedelje vrteo po tada još uvek respektabilnom MTV-ju i radijskim talasima. Legenda kaže da je ispred jedne od radnji u Sijetlu red čudaka u kariranim košuljama i farmerkama pocepanim na kolenima počeo da se stvara dva dana pre nego što je prva isporuka od ukupno 70-ak hiljada primeraka stigla u prodaju.
Niko, naravno, nije mogao da očekuje da će se desiti sve što je usledilo. Glavešine muzičke industrije verovale su da "prljavština" nema prođu do top-lista koje priznaju samo dolarsku zaradu. Ali albuma više nije bilo u rafovima sedam dana po objavljivanju. Kuća Gefen je, navodno, zaustavila proizvodnju svih drugih albuma da bi uspela da zadovolji potražnju. Svejedno da li je istina: teško da postoji ploča od koje se očekivalo tako malo, a da je uspela sa vrha da skine tada još uvek tamnoputog Majkla Džeksona.
Ludilo je zavladalo i Evropom, koncerti su bili rasprodati, paparaci su počeli da proganjaju članove benda, a uspeh je stigao čak i do onih ozbiljnih vesti. A ja sam slušala "Come As You Are", "In Bloom" i "Polly" toliko da mi se traka kasete i bukvalno izlizala – nadam se da među čitaocima ima i onih koji se još uvek sećaju kako to zvuči i izgleda.
Uz Nevermind sam, slučajno ili namerno, proživela neke od najupečatljivijih iskustava kojih se sećam. "Drain You" bih slušala svaki put kada bih pomišljala na davanje otkaza – što Kobejn sigurno nije imao na umu dok se mučio da sklepa tekstove – a "In Bloom" mi je bio savršen zvučni zid tokom proleća 1999, uz jutarnju kafu. "Something in the Way" se savršeno uklapala u razmatranja budućnosti i večne dileme da li ostati ili otići iz Beograda tokom poslednjih godina prošlog veka.
Dugo sam mislila da je sudbina zaslužna što mi je u ruke dospela kopija kopije originala na kojoj je postojala i skrivena "Endless, Nameless", nestala na prvim otiscima albuma slučajno ili ne. U dobro poznatom inaćenju, rasprava između benda i post-producenta razrešena je tako što je na budućim primercima albuma ubačena desetominutna tišina između nje i prethodne pesme. Naravno da kao svaki opsesivac danas imam i jednu i drugu verziju Neverminda. Ima i gorih, znam jednog momka koji ima deset primeraka ove ploče. Za svaki slučaj.
Dve godine kasnije, Kobejn je odlučio da nas napusti, njegova Kortni Lov istrajava u umetničkim aktivnostima, a ja se sve nekako nadam da će Frensis Bin biti nova nada tinejdžerskog popa ili nečeg ozbiljnijeg. Dejva Grola pratim, iako je ponekad malo naporno, u reinkarnaciji zvanoj Foo Fighters, ali mu dosta toga opraštam zbog druženja sa Queens of The Stone Age. Kris Novoselić će uvek biti vizuelni sinonim za Šilju, a odupirem se podleganju teorijama zavere da je Kortni, u stvari, produžena ruka koja je ubila Kurta.
Iako uz Nevermind često ide odrednica "poziv na revoluciju", dve decenije kasnije, da li zbog svega što je
obeležilo ovih dvadeset godina ili rastućeg cinizma i baksuzluka, ipak mi se danas čini da je ovaj album bio poslednji uzdah te revolucije. Da, više ništa nije bilo isto, ali ono što je usledilo i u životu i u muzici nije bio korak unapred.
Možda ću drugačije misliti za pet ili deset godina, ali ću, bez imalo sumnje, bar jednom nedeljno preslušati Nevermind.