• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Nevermind - 20 ti je godina tek

Na godišnjicu izlaska albuma "Nevermind" sastava Nirvana iz Sijetla, Aleksandra Nikšić osvrnula se na značaj ovog benda i te ploče na istoriju rok muzike i prisetila se godine, i godina koje će ljudi na ovim prostorima teško zaboraviti.

Iako znam i gde sam bila i šta sam radila 24. septembra 1991. godine, to, nažalost, nema nikakve veze sa izlaskom albuma Nevermind.

Mnogo bih volela da mogu da kažem da mi je Nevermind promenio život. Nije, opet nažalost, neki drugi događaji su se pobrinuli za to da ploča koju sam tako dugo iščekivala stigne do mene mnogo kasnije, prvo na presnimljenoj kaseti, pa na nekom lažnom disku – začetku bugarske piratske industrije koja će u nastupajućim godinama postati skoro pa jedini izvor dostupne muzike – i tek skoro deceniju kasnije, u pravom obliku.

Takođe, volela bih da mogu da kažem da je Kurt Kobejn glas moje generacije i da je Nevermind ploča o meni, o mom besu u "Smells Like Teen Spirit", o mom raskidu sa nekim, a ne Kurtovom sa prethodnicom Kortni Lov. Ali ne mogu ni to. Već sam odavno prerasla tinejdžerstvo, raskide sam lakše preboljavala, a onaj protiv koga sam želela da se bunim je šest meseci ranije zakucao čvrsti ekser u začetke revolucije.

Ali zato mogu da se setim svih peripetija do porođaja albuma: budžet od jedva 65 hiljada dolara, drndanja sa producentima, selidbe iz studija u studio, Kurtovu nezainteresovanost i odbijanje promrmljanih zahteva izdajničkog producenta Bača Viga, kao i večne rasprave koliko će ili neće Nevermind biti pank ploča. U praistorijsko doba pre interneta, tračevi i istine koje smo prikupljali stizali su ko zna odakle, strana štampa je već počela da nestaje sa rafova, zamenjena besmislenijim ili huškačkim "žali bože papira" časopisima.

Moje iščekivanje se svakako ne može porediti sa redovima ispred prodavnica ploča u Americi i Engleskoj – pošto se "Smells Like..." već dve nedelje vrteo po tada još uvek respektabilnom MTV-ju i radijskim talasima. Legenda kaže da je ispred jedne od radnji u Sijetlu red čudaka u kariranim košuljama i farmerkama pocepanim na kolenima počeo da se stvara dva dana pre nego što je prva isporuka od ukupno 70-ak hiljada primeraka stigla u prodaju.

Niko, naravno, nije mogao da očekuje da će se desiti sve što je usledilo. Glavešine muzičke industrije verovale su da "prljavština" nema prođu do top-lista koje priznaju samo dolarsku zaradu. Ali albuma više nije bilo u rafovima sedam dana po objavljivanju. Kuća Gefen je, navodno, zaustavila proizvodnju svih drugih albuma da bi uspela da zadovolji potražnju. Svejedno da li je istina: teško da postoji ploča od koje se očekivalo tako malo, a da je uspela sa vrha da skine tada još uvek tamnoputog Majkla Džeksona.

Ludilo je zavladalo i Evropom, koncerti su bili rasprodati, paparaci su počeli da proganjaju članove benda, a uspeh je stigao čak i do onih ozbiljnih vesti. A ja sam slušala "Come As You Are", "In Bloom" i "Polly" toliko da mi se traka kasete i bukvalno izlizala – nadam se da među čitaocima ima i onih koji se još uvek sećaju kako to zvuči i izgleda.

Uz Nevermind sam, slučajno ili namerno, proživela neke od najupečatljivijih iskustava kojih se sećam. "Drain You" bih slušala svaki put kada bih pomišljala na davanje otkaza – što Kobejn sigurno nije imao na umu dok se mučio da sklepa tekstove – a "In Bloom" mi je bio savršen zvučni zid tokom proleća 1999, uz jutarnju kafu. "Something in the Way" se savršeno uklapala u razmatranja budućnosti i večne dileme da li ostati ili otići iz Beograda tokom poslednjih godina prošlog veka.

Postoji li bolji dokaz vrednosti neke ploče kada, evo u pola noći, ne moram da proveravam koje su stvari sa kog albuma? Da ne govorim o tekstovima pesama, za koje mi ne bi bila potrebna karaoke mašina za slučaj da se usudim da ih otpevam.

Dugo sam mislila da je sudbina zaslužna što mi je u ruke dospela kopija kopije originala na kojoj je postojala i skrivena "Endless, Nameless", nestala na prvim otiscima albuma slučajno ili ne. U dobro poznatom inaćenju, rasprava između benda i post-producenta razrešena je tako što je na budućim primercima albuma ubačena desetominutna tišina između nje i prethodne pesme. Naravno da kao svaki opsesivac danas imam i jednu i drugu verziju Neverminda. Ima i gorih, znam jednog momka koji ima deset primeraka ove ploče. Za svaki slučaj.

Dve godine kasnije, Kobejn je odlučio da nas napusti, njegova Kortni Lov istrajava u umetničkim aktivnostima, a ja se sve nekako nadam da će Frensis Bin biti nova nada tinejdžerskog popa ili nečeg ozbiljnijeg. Dejva Grola pratim, iako je ponekad malo naporno, u reinkarnaciji zvanoj Foo Fighters, ali mu dosta toga opraštam zbog druženja sa Queens of The Stone Age. Kris Novoselić će uvek biti vizuelni sinonim za Šilju, a odupirem se podleganju teorijama zavere da je Kortni, u stvari, produžena ruka koja je ubila Kurta.

Iako uz Nevermind često ide odrednica "poziv na revoluciju", dve decenije kasnije, da li zbog svega što je
obeležilo ovih dvadeset godina ili rastućeg cinizma i baksuzluka, ipak mi se danas čini da je ovaj album bio poslednji uzdah te revolucije. Da, više ništa nije bilo isto, ali ono što je usledilo i u životu i u muzici nije bio korak unapred.

Možda ću drugačije misliti za pet ili deset godina, ali ću, bez imalo sumnje, bar jednom nedeljno preslušati Nevermind.

Komentari 6

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Nikola

Jos nesto sam zaboravio... The Man Who Sold the World NIJE Nirvanina pesma...Jer mnogi obozavaoci se kunu u nju...

Blaf

Vidi Nikola druze - to ti je ta politicki korektna alternativa, prihvacena od strane "intelektualnih" krugova. Metallica je izdala svoj prvi album 83-ce godine i secam se da su buduci fanovi Nirvane tada slusali Duran Duran, a u najzescem slucaju Talking Heads i stavljali prst u usta na pomen Metallice, ako su do '91 uopste culi za nju, dok nije izdala drustveno prihvacen i politicki korektan Black album. A izmedju su nastali i Pixies. Nirvana je POP grupa, i to treba jasno i otvoreno reci. Punk je GBH, Exploted, DK,...Nirvana je jako lepo upakovan pop projekat muzicke industrije...

Nikola

Nije mi jasno toliko velicanje Nirvane, ok godisnjica i sve to, ali toliko boljih pesama postoji i toliko kvalitetnijih bendova..Mnogo sam ih slusao kao srednjoskolac, sad mi je ta muzika smesna, dodje mi kao period u zivotu koji vise nije interesantan.

Najnovije

Kolumnisti