• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Naši, njihovi, domaći

„Šminka im je bila poslovično na evropskom nivou, što je podrazumevalo prvoklasnu opremu, najmoderniju garderobu i ponašanje blaziranih superstarova. A svirka? – pitaće neko – šta je sa svirkom? Pa dobro, nije da nisu svirali dobro, ali meni je to bilo malo mlitavo, da ne kažem pičkasto, pošto smo mi u Beogradu težili čvršćoj i muškoj svirci.“

Tako o prvim gostovanjima zagrebačkih bendova u Beogradu, piše Vladimir Janković Džet u svojoj knjizi “Godine na 6”, dragocenoj rekapitulaciji stvaranja onog što se zvalo „jugoslovenska rok scena“. Kao jedan od direktnih učesnika u toj epopeji, Džet je ove redove napisao pre svega nekoliko godina, ali nema sumnje da priča o „žestokim beogradskim rokerima“ i „mekanim zagrebačkim dečkima“ potiče još iz tih davnih dana, sredinom šezdesetih godina.

Svakako da ono što su tada svirali Crveni koralji, Roboti ili Bijele stijele ni u kom slučaju ne bi moglo da se nazove „prženjem“, ali istini za volju, kada se iz današnje perspektive dobronamerno posmatraju i odslušaju ta predškolska vremena ovdašnjeg roka, ni legendarna žestina beogradskih rokera ne deluje ništa manje naivno i nemušto, osim u pričama savremenika.

Kako god bilo, ovaj stereotip je vremenom prerastao u opšte mesto poređenja srpskih i hrvatskih bendova. Jedni su imali „srce i dušu“, a drugi su bili „profi“. Jedni su svirali zbog „ljubavi prema muzici“ (dobro, i zbog devojaka), a drugi zbog „slave i para“ (dobro, i zbog devojaka). Ipak, sve u svemu, to je sve bila „domaća“ muzika. Zato što nam se obraćala na jeziku i na način koji razumemo, zato što smo znali o čemu se u njoj radi, zato što su priče koje nam je pričala bile iste, na ćirilici ili latinici.

Danas se muzika koja se nekad zvala „domaća“ označava jednim drugim izrazom. Verovatno ništa ne govori bolje i preciznije o provincijalizaciji celog jugoslovenskog prostora, u skoro svim aspektima, nego ta kabasta i bezlična reč – region. Dakle, muzika „iz regiona“.

I, kako ovih dana stoje stvari u regionu, barem na srpsko-hrvatskoj klackalici?

Da se ograničimo samo na bendove koji se ne računaju u ex-Yu kategoriju: Hladno pivo dva dana za redom puni Halu sportova, a njihov uspeh i dalje zbunjuje mnoge ovde. Nije ni meni baš sasvim jasno, ali sam sklon da ga, osim upornosti benda, pripišem i tome da Goblini odavno ne postoje, a Partibrejkersi objavljuju nove albume tempom ređim od izbornih ciklusa. Na nedavnim beogradskim koncertima TBF i Elementala publika horski peva ne samo refrene, već cele pesme, a Jinx postaju jedna od omiljenih stavki u koncertnoj ponudi za „Dan zaljubljenih“.



Sa druge strane, uprkos tvrdoglavoj zatvorenosti većine glavnih hrvatskih medija za srpske izvođače, Darkwood Dub neumorno špartaju od Dubrovnika do Rijeke i od Zagreba do Osijeka, a Repetitor i S.A.R.S. razvaljuju po hrvatskim festivalima. Sastav Petrol je već drugi album snimio u Zagrebu, a Marčelo je odavno počasni pobratim tamošnje hip-hop ekipe.

Naravno, sve ovo možda deluje beznačajno u poređenju sa dve Arene i pet Sava centara Parnog valjka, ili sa Bajaginim trijumfalnim pohodom po Hrvatskoj, uz podršku tamošnje pivarske korporacije, ali barem govori da i dalje postoje uši koje žele da čuju.

Diskovi su skupi? Imamo download. Nema vas u medijima? Imamo YouTube.

Nedavno je jedan od najcenjenijih hrvatskih rok novinara, Aleksandar Dragaš, u svojoj kolumni u „Jutarnjem listu“ postavio zanimljiv izazov - zašto se novi album borskog (dakle, srpskog) sastava Goribor ne bi našao među nominovanima za hrvatsku muzičku nagradu „Porin“? Štaviše, bila bi sramota ako se to ne dogodi! Objašnjenje – na stranu što je album odličan, već je i sniman u Puli, sa hrvatskim producentom i uz učešće hrvatskih muzičara, a objavljen od strane hrvatskog izdavača.

Stoga, zašto da ne? A najvažnije – stihovi Goribora podjednako su hrvatski koliko i srpski, njihov sadržaj i značenje su jednako razumljivi i stvarni na obe strane. To bi bilo, kaže Dragaš, kao kad Engleskinja Adele ne bi imala pravo da bude nominovana za američku nagradu „Grammy“.

Iskreno, ne verujem da tako nešto može da se dogodi Goriboru, iz raznih razloga, ali bismo lako mogli da se zabavimo razvijajući ovu temu. Tako bi, na primer, Električni orgazam mogao da bude kandidat za „Kuću slavnih“ hrvatskog roka, jer je album „Distorzija“ snimao u Zagrebu, sa (Hrvatom) Pikom Stančićem kao producentom, a objavio za „Jugoton“ (današnji „Croatia Records“). Uostalom, stihovi pesme „Kapetan Esid“ su svakako razumljivi i na hrvatskom...

Možda bi nekom maloumnom Srbinu ovaj Dragašev istup mogao da deluje kao „hrvatsko svojatanje“, a nekom maloumnom Hrvatu kao propagiranje „srpskog kulturnog hegemonizma“, ali suština od koje ne možemo da pobegnemo je da iako možda jedni drugima više nismo „naši“, izgleda da smo i dalje bar malo „domaći“.

Tagovi

Komentari 2

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Billy

Simpatičan tekst, mada se o tome može i mora ipak malo više pisati. Na sve ovo imam samo jednu opasku: Goblini su već 2 godine kako-tako reaktivirani, ali jeste, godine njihove prethodne neaktivnosti jesu dovele do toga da publika prihvati Hladno pivo, što njihovim reoformljavanjem ne može tek tako da nestane.

General Zod

Jugoslaviju(region) nije rasturio profil ljudi koji je tada(a i sada) išao na koncerte rok i pank muzike.Baš naprotiv, rasturili su je oni drugi kojima je mnogo lakše manipulisati a koji su danas, a po svemu sudeći su i tada bili,brojniji.Tako da se za rokere Jugoslavija, bar u toj njihovoj interesnoj sferi koja podrazumeva muziku,filmove,kulturu uopšte i neke zdrave medjuljudske odnose, nije uopšte ni raspadala.U tom nematerijalnom, nevidljivom svetu ljudske težnje za kvalitetom, granice je mnogo teže postaviti.

Najnovije

Kolumnisti