• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Predstava - Zoran Đinđić

Na predstavu "Zoran Đinđić" nemojte ići u odelu i sa kravatom. Nije praktično. Obucite nešto neformalno, staro, zakrpljeno. Nešto preko čega mogu da se stave i zavoji i hanzaplast i gips, nešto preko čega vam neće biti žao ako...

Jer, valja se pripremiti na ranjavanje, na bol, stid, gorčinu bes, suze, pa čak i na smeh. Ako ne osetite sve ovo, onda to znači da umesto kože imate integrisani naciJonski pancirni prsluk i u tom slučaju slobodno izađite nakon 10 minuta jer trošite džaba i svoje vreme i zauzimate mesto nekome ko bi želeo da sedi baš tu, u Ateljeu 212 i gleda "Zorana Đinđića".
Kada mi je prijateljica ponudila karte za pretpremijeru, prvo sam se namrštio, jer nije lepo odbiti a ja poodavno ne verujem u politički teatar, posebno ne kod nas. Mi smo sve što pripada pozorištu odavno preselili u stvarnost. Pitao sam stoga "ko je pisao scenario"? Niko? Hmmm... Napravljeno od razgovora, autorski projekat, eksperimentalno pozorište? Auhhh, jedno gore od drugoga! Ipak, pristojnost me je naterala da prihvatim karte.

Srećom. Evo, skoro sedmicu potom, još uvek se pitam šta sam to zapravo gledao na sceni Ateljea 212. Klasično pozorište nije.

Pamflet? Eksperiment? Avangarda? Zbrdazdolisano nešto?

Znate šta, poštovani čitaoče i poštovana čitateljko. Potpuno je NEBITNO kako se zove forma u kojoj su Oliver Frljić & Co. napravili "Zorana Đinđića". U ova vremena u kojima forma uveliko dominira nad suštinom, toliko je osvežavajuće bilo gledati koncentrat suštine. A suština jeste da se ovo naše društvo NIJE suočilo sa prošlošću i predstava to lepo kaže svakome ko ima kapacitet da to vidi i čuje. Nije se suočilo, jer da jeste, ne bi se Srbija posle 20.maja pitala da li će se Ivica predomisliti i razvesti se od Borisa i venčati sa Tomom. Da se jesmo suočili sa prošlošću, i Ivica i Toma bi jedva prešli cenzus, ako bi ga uopšte prešli.

Neću više o smeni na Andrićevom vencu i njenim posledicama u Nemanjinoj, ovih će vas dana svojim mišljenjima o tome zasuti Kurta, Murta i još poneko. Neću ni praviti paralele sa Britanijom ili Nemačkom gde bi šef stranke koja nije pobedila na izborima, kao rutinsku stvar podneo ostavku. Ako ni i u Grčkoj to ne čine, zašto bismo mi bili bolji od Helena. Stoga, opet ću o predstavi "Zoran Đinđić" jer mislim da je ona veoma važna, čak i važnija zbog ovakvog ishoda izbora.

U prikazima i izveštajima sa premijere u novinskim naslovima je dominirao kliše: "Predstava podelila publiku". Ne volim kliše ni kada tačno konstatuje stanje, a u ovom slučaju je i netačan. Nije ova predstava podelila publiku već je publika i pre ulaska u salu, kao metafora Srbije, podeljena. I ofucana. Odavno već. Podeljena je na one koji kliču "Tomo Srbine" i na one koji smatraju da je činjenica da je Toma Srbin sama po sebi irelevantna.

Podeljena je Srbija na one koji smatraju da smo nebeski narod i na one koje smatraju da smo zao narod. Na one kojima je poraz najveća pobeda i na one za koje je pobeda najveći poraz. Na one koji se Srebrenicom bičuju po kolektivnim leđima i na one koji pitaju "koja Srebrenica"? Na one koji plaču za Kosovom i na one koji nikada i nisu kročili na Kosovo. Na izbeglice i na one kojima je mrsko što im je Beograd "poseljačen". Na one koji kukaju što nije bilo šestog oktobra i na one koji kukaju što je bilo petog.

Predstava "Zoran Đinđić" je važna zato što nam ovu istinu baca pravo u lice. I ne samo nju. Baca nam pravo u lice i gomilu istina koje bismo rado da zaboravimo, ako već nismo. Nije samo scena pod reflektorima osvetljena, već delimično i auditorijum, tako da jedni drugima u publici možemo pogledati u lice. A i glumci nas takođe vide. Što je važno, jer predstava počinje sa jednim ogromnim "j'accuse" koji glumci upućuju svakome u sali. Što je najgore, te optužbe su zaslužene. Ne verujem u kolektivnu krivicu i odgovornost, nikada nisam, te sve što su mi Frljić & Co. sasuli u lice smatram porukom meni lično. Ne tražim od drugih gledalaca (ili čitalaca ovde) da dele moje mišljenje, suština demokratije i jeste u formiranju svog.

Kao Beograđanin, osećam se postiđeno što je ovu predstavu režirao jedan Hrvat (kako je Frljića u preambuli predstave definisao glumac Bane Trifunović). Da se razumemo, osećao bih se isto i da je Frljić Danac, Turčin, Japanac... Moj stid potiče iz činjenice da je bilo neophodno da nam neko drugi dođe u goste i saspe sve ovo u lice. Da ne bude nesporazuma, gospodine Frljiću, hvala Vam što ste to učinili!

Sa druge strane, ponosan sam što su moji Beograđani zvali Olivera Frljića da dođe i napravi ovu predstavu. Da se ne lažemo, tako se nešto u 2012. ne bi moglo dogoditi ni u Zagrebu ni u Sarajevu, Kopenhagenu, Ankari, Tokiju… (uh, što bih voleo da me život demantuje!). I ne samo da su ga zvali, već su i stali uz njega pritiscima uprkos. A pritisaka je bilo i Frljić ih je vešto pretočio u efektan kraj predstave u kojem glumci čitaju "odlomke iz izveštaja koje su radnici Bezbednosno informativne agencije (BIA - bivša DB, UDBA, ili što bi rekli neki, Služba sa velikim "S") podnosili o svakom trenutku nastajanja predstave, o razgovorima Frljića sa upravnikom Ateljea Kokanom Mladenovićem, o tome koji je glumac napustio a koji ostao u predstavi".

Ne, nije Služba baš tako neodgovorno rasipala radno vreme i pare poreskih obveznika, mada u zemlji koju su tako detaljno, bolno pa još i duhovito opisivali Nušić, Domanović i Kovačević, to ne bi bilo neko veliko iznenađenje. Kod nas je po pravilu više doušnika nego što službe mogu da pribeleže i obrade. I o tome govori predstava. Govori nemilosrdno, i o instituciji koja kod Srba uživa najveći mogući ugled - Srpskoj pravoslavnoj crkvi. O vrat vladika i popova reditelj kači Kalašnjikov, u ruke im stavlja pištolj. Bez milosti, pred "pozorišni sud" izvodi ex predsednika i premijera Vojislava Koštunicu, iščitava za one koji su zaboravili, govor vladike Amfilohija nad odrom ubijenog Đinđića. Ništa od ovoga neće prijati ni njima, a ni vama u publici.

Duboko verujem da nije prijalo ni autorima predstave, ali da je neko sve ovo morao da kaže. Svaka im čast što su to i učinili.

Zbog svega ovoga, podjite i pogledajte. Spremite se da vam bude i mučno i teško i stidno. Čekaće vas ta osećanja i u vremenima koja dolaze.

Twitter Embed Code

Komentari 5

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Miki

Odavno nisam citao bolju kritiku. Sve cestitke za text.

Srba

Prvo pogledajte predstavu pa onda sudite. Ne kao sto je uobicajeno, da se prica (po pijaci ili ispred dragstora) o stvarima o kojima se nema pojma. Predstava je MAESTRALNA!

kijeran

Sauron i njegovi orci imaju puno posla po svetu a pogotovu su se razmileli po Balkanu, a po Srbiji vec ceo vek rovare, pale, cupaju drvece, unose svoj novi poredak, grade gradjevine od betona, celika i stakla. Kopaju grobove za hobite ne bi li ih nekako potrpali u te jame i zauvek zatrli. A saradnici su im ranorazni Sarumani citaj: dusebriznicke organizacije i njihovi pecinski trolovi koji kao zombiji ispunjavaju sve sto im se servira kao naredba. Steta za njih. Medjutim jos nije kraj vremena, tako da postoji mogucnost da se i trolovi opamete i ispune istinskim znanjem.

Najnovije

Kolumnisti