Portugalija, zemlja na krajnjem zapadu evropskog kontinenta, u kojoj se istovremeno oseća šarm južne Amerike i čuje ritam afričkih bubnjeva.
Nekad moćna pomorska i kolonijalna sila, danas živi mirnim i povučenim životom, poput neka penzionisane filmske dive, koja uživa u spokojnoj starosti i bogatom iskustvu.
Odraze nekadašnje moći pronaći ćete u ovdašnjem umetničkom lokalnom manueliskom stilu, ali i u sjajnom belemskom muzeju, u kojem su izloženi umetnički predmeti iz nekadašnjih kolonija. Pun svetlosti, hrana za dušu, lak kao vazduh koji dišem, ovaj nebeski grad spušten je, na radost stanovnika i posetilaca, na zemlji. Ne kaže se, bez razloga, da onaj koji nije video Lisabon, nije ni video lepotu.
Lisabon (Lisboa) se smestio na obalama najduže reke iberijskog poluostrva, Težo, a u neposrednoj blizini Atlantika. Jedan od najdužih mostova na svetu (Vasko de Gama, dug 17 kilometara) premošćuje reku. S svojim živopisnim četvrtima, poput nekad sirotinjske, a danas boemske Alfame i bogatijeg Belema, odakle su moreplovci kretali put dalekih prekomorskih zemalja.
Na ulazu u luku nalazi se istoimena kula, kameni svedok nekadašnje moći. Upravo odavde Vasko da Gama je krenuo na "put začina“. Kulu je izgradio kralj Manuel I u periodu od 1515.-1521. godine. Projekat je delo arhitekte Diogo de Boitak, u kasnogotskom stilu. Zdanje se sastoji od bastiona i kule visoke trideset metara s četiri sprata.
Bastioni su ukrašeni malim kulama u obliku školjki. Na severozapadnom zidu kule je glava nosoroga, prvi prikaz ove životinje u Evropi. Kula je imala i odbrambenu ulogu. Nije ni čudo, jer su moreplovci, po povratku s dalekih putovanja, donosili zlato, srebro i drago kamenje, svilu, začine i egzotične biljke i životinje. Ime je dobila po devici Belem, koju su moreplovci smatrali svojom zaštitnicom, a čija je statua okrenuta ka moru. Od 1983. godine ova kula je na UNESCO listi. Ispred kule je 1960. godine, na pločniku iscrtana karta sveta, kako su ga, u zlatna vremena Portugalije, videli čuveni moreplovci.Odraze nekadašnje moći pronaći ćete u ovdašnjem umetničkom lokalnom manueliskom stilu, ali i u sjajnom belemskom muzeju, u kojem su izloženi umetnički predmeti iz nekadašnjih kolonija. Pun svetlosti, hrana za dušu, lak kao vazduh koji dišem, ovaj nebeski grad spušten je, na radost stanovnika i posetilaca, na zemlji. Ne kaže se, bez razloga, da onaj koji nije video Lisabon, nije ni video lepotu.
Lisabon (Lisboa) se smestio na obalama najduže reke iberijskog poluostrva, Težo, a u neposrednoj blizini Atlantika. Jedan od najdužih mostova na svetu (Vasko de Gama, dug 17 kilometara) premošćuje reku. S svojim živopisnim četvrtima, poput nekad sirotinjske, a danas boemske Alfame i bogatijeg Belema, odakle su moreplovci kretali put dalekih prekomorskih zemalja.
Na ulazu u luku nalazi se istoimena kula, kameni svedok nekadašnje moći. Upravo odavde Vasko da Gama je krenuo na "put začina“. Kulu je izgradio kralj Manuel I u periodu od 1515.-1521. godine. Projekat je delo arhitekte Diogo de Boitak, u kasnogotskom stilu. Zdanje se sastoji od bastiona i kule visoke trideset metara s četiri sprata.
Istorijski centar Lisabona raširio se na sedam brežuljaka, premošćenih strmim ulicama, duž kojih mile karakteristični žuti tramvaji, strme žičare i jedan lift. Taj lift je još jedan zaštitni znak grada, grandiozna čelična gotska konstrukcija, poznata pod imenom Santa Justa. Podignut je 1902. godine i povezuje četvrti Chiada i Baixu. A za obilazak istorijskog centra grada najpogodniji je legendarni tramvaj s linije 28.
Četvrt Chiada prepuna je primamljivih restorana i kafića, smeštenih po bočnim uličicama, stepeništima i malenim trgovima. Čuvene portugalske keramičke pločice azuležo videće svuda.
A što se hrane tiče, ima ovde svega, od divljači do ribe i morskih plodova. No, ne probati bakalar, bilo bi, u najmanju ruku, vrlo nevaspitano prema ljubaznim domaćinima. A da ne pominjemo prefinjene portugalske sireve poput amarele, serpe, evore, serene, spisak je nemoguće okončati… Njih ćete kao meze dobiti uz inćune. Na vama je samo da još odaberete odgovarajuće vino.
"Ovaj grad je jarko osvetljen. Bio sam tek nedelju dana u Lisabonu i još se nisam navikao na bezbrižnu svetlost. U zemljama iz kojih sam došao gradovi su noću ležali crni kao ugljenoskopi, a jedina svetiljka, u mraku, bila je opasnija nego kuga u srednjem veku. Bio sam došao iz Evrope XX veka.“ (ovako Remark opisuje „Noć u Lisabonu“ u neutralnoj Portugaliji tokom II svetskog rata).
Iako, na trenutke, može da podseti na Beograd, razlike su očigledne. Ovde život teče nekim posebnim usporenim tempom, tempom koji odlikuje i fado muziku, nema gužve i nervoznih vozača i pešaka. Iako su u velikoj finansijskoj buli, nećete moći to da osetite, čak ni da vidite. Oronule zgrade, delovaće vam nostalgično i šarmantno.
Portugalci su srdačan narod, koji govori jezikom, koji se piše slično kao španski, ali izgovara uz obilje šuštavih zvuka. Neka vas zato ne začudi, ako u fado baru gde nastupaju amateri, deda koji je izašao da baci đubre, uđe i otpeva pesmu samo za svoju dušu. Fado barovi, u Portugaliji su poput crkava. Svaka nepristojnost se kažnjava oštrim prekornim pogledom.
Domaćini su mi ispričali i jednu anegdotu, koja to odlično ilustruje. Ruski premijer došao je s obezbeđenjem i zatražio da se to veče bar isprazni, kako bi bezbedno mogao da uživa u zvucima fadoa. Domaćini su mu poručili da je dobrodošao, ali da zbog njega neće zatvarati bar i da može povesti samo dva telohranitelja. Nije mu ništa preostalo nego da pristane. I tako je moćni Putin sedeo uz meštane i uživao u muzici.
Put u Lisabon je nostalgično putovanje u prošlost, u jednostavan svet, koji kao da je lišen problema, a oplemenjen svim lepotama življenja.
Gradska promenada odvija se ulicom Rua Augusta, koju s jedne strane krasi barokna kapija ka Praça do Comércio i s druge, trg Rossio. Na Trgu Komercio nekada je bila pijaca, pre čuvenog zemljotresa koji je ovaj grad dobro protresao 1755. godineTadašnji premijer, Markiz de Pombal, čija statua krasi centar grada, izrekao je legendarne reči: "Pokopajte mrtve i nahranite žive!"
Moćnom zemljotresu odolele su samo pojedine zgrade Alfame. Kao da je i prirodna katastrofa imala razumevanja za sirotinju. Zato ne oklevajte da prošetate uskim i krivudavim uličicama ovog kvarta, koji se proteže od mavarskog zamka Svetog Đorđa na brdu do reke Težo. Ne žalite truda, jer ćete biti bogato nagrađenu! Najlepše je u vreme svitanja i sumraka. Pronaći ćete bezbroj mesta s dobrom hranom i isto tako dobrim fadom, muzikom koja se oživela posle Vendersovog filma "Lisabonska priča".
A ako vam preostane još vremena otisnite se do Parque das Nacos, podignutom povodom Expo 98, u čijem je sastavu i poznati lisabonski Okeanijum. Ako ste ljubitelj mode i dizajna ne propustite istoimeni muzej www.mude.pt. I tako, da rezimiran.
Portugalija više nije želja, ona je uspomena koje ću se s radošću sećati.
(Nenad M. Perić)