Najgora stvar kod jubileja je što nekako moramo da ih obeležimo. Okej, ništa se ne mora, ali kada sam počeo da pišem novi broj Mondo kolumne, nisam mogao da ne primetim redni broj pod kojim će ovaj tekst biti sačuvan. 250.
Ovako okrugli broj zaista nikako nisam mogao da ignorišem, pa sam tako određeno vreme proveo bespomoćno buljeći u cifru i u prazan papir. Inspiracije sam imao – uostalom oba filma kojima sam se pozabavio prethodnih dana su bila sjajna, svaki na svoj način – ali najiskrenije, pojma nisam imao šta da mislim ili napišem o ovoj monstruoznoj cifri.
Dakle nije to samo 250 filmova i tekstova, već i isto toliko odlazaka u bioskop, razgovora o odgledanom, toliko skoro uvek neizbežnih prepirki, dvestotinak jebenih ulazaka u neki od novobeogradskih tržnih centara (mada i dosta egzotičnih bioskopskih dvorana po inostranstvu, unutrašnjosti, regionu i lokalu), 250 plaćenih bioskopskih karata i, konačno, ogroman broj glupih, dosadnih i ispraznih filmova.
Ali ne žalim se ja u stvari. Jer, još je moj prijatelj P, davno davno, izjavio kako je loš samo onaj film koji nisi gledao, sve ostalo u sebi nosi nešto bitno, nešto značajno i zanimljivo, ma koliko da je loše. A uostalom i svi oni dobri filmovi koji se ponekad zalome, uvek amortizuju budalaštine koje se usput zadese, tako da...vrlo sam zadovoljan, u stvari. Neko je izdržao sve ovo, neko je redovno pratio, mnogi su se žalili, poneko je i lajkovao. I Mondo je bio strpljiv i pažljiv, pa kad je već tako, šta reći nego da za desetak dana stiže i 251. Ma makar do 300 da izdržim, da prestignem i Leonidu.
A evo i dostojnog obeležavanja ovog značajnog trenutka – današnji jubilej vam donosi i gratis film, dakle ne jedan već dva komada iz naših bioskopa. I da, da ne zaboravim, ovaj prvi sam lažirao. Bio je prikazan u našim bioskopima, ali sam ga ja propustio na otvaranju festivala dokumentaraca ’7 veličanstvenih’. Srećom, tu je Internet.
U POTRAZI ZA ŠUGAR MENOM
Searching For Sugar Man (2012)
Režija: Malik Benđelul
Uloge: Rodrigez, Stiven Segerman
Puna tri dana nakon što smo M. i ja odgledali Šugarmena, mi smo i dalje komentarisali i prepričavali jedno drugom ovaj neverovatni švedsko-engleski dokumentarac koji se našao i kao jedan od 5 kandidata za ovogodišnjeg Oskara. Uostalom, reč neverovatno smo i sami izgovorili nekoliko desetina puta dok smo gledali ovu nestvarnu priču o Rodrigezu. Plus, pitanje ’’ma dal’ je ovo moguće?’’, takođe retorički ponovljeno par stotina puta za ovih nepunih 90’ filma.
Pa na kraju, i pored sve neverice, kao da me autori filma nisu ubedili da je sve ovo istina, zaista sam izvesno vreme imao osećaj kao da sam gledao neki od onih lažnih dokumentaraca (mockumentary) tipa ’’Spinal Tap’’. I niko me ne bi mogao ubediti u suprotno da igrom slučaja nisam zaista i znao za dotičnog tipa. Profesor G. mi je još pre 7 ili 8 godina jednom prilikom, zaista ničim izazvan, doneo jedan CD bez omota i naredio da ga pažljivo poslusam. Nije puno bilo potrebno pa da Sugarman postane jedan od top 10 hitova u mom autu narednih nekoliko godina. Ceo ’Cold Fact’ album, u stvari. Pa ko je onda taj Rodrigez uopšte, za kojeg niko živi nije čuo?
Ne baš niko živi, zaista, pitajte one u Kejptaunu. Početkom 70-ih, u Detroitu, ovaj Ćikano je snimio album koji je potpuno potonuo na tržištu. Niko ga nije kupio, možda neko od rodbine, ali realno – niko. Album je bio toliko nezapažen, da ga je čak i matična diskografska kuća povukla iz prodaje par nedelja pre Božića. Ipak, jedan od malobrojnijih kupaca ga je tih dana, opet nekom suludom igrom slučaja, odneo u Južnu Afriku, zemlju već zarobljenu u sankcijama i globalnoj blokadi zbog aparthejda. I tek tu počinje ova čudesna priča o Rodrigezu, pesniku koji je nakon ovog flopa godinama živeo izdržavajući se samo teškim fizičkim radom. U isto vreme, mitomanija neviđenih razmera je na delu u Južnoj Africi. Tamo je Rodrigez ne samo nova muzička ikona važnija i od Dilana i Rolingstounsa zajedno, već i pravi rokenrol superstar koji se, kako glasine kažu, od scene, rokenrola i celog sveta oprostio tako što je sebi prosvirao mozak tokom jednog nastupa. U stvari, polio se benzinom i zapalio.
Ali verujte, ovo je samo delić ove lude priče. Okej, ima u rokenrolu još sličnih priča – od one da je drugi album Gang of Four prodat u više primeraka u Jugoslaviji nego u Engleskoj, ili još bliža priča o ne baš tako slavnom američkom muzičaru Metju Svitu koji je u Japanu mega zvezda, glavni junak čak dve mange i uopšte, predmet obožavanja u dalekom Tokiju. Ali sve je to prava šala u odnosu na sudbinu Rodrigeza.
Sam film je tipičan primer dokumentarca koji se trudi da ničim ne pokvari tok priče i čiji tempo i čini da se film gleda na ivici stolice, sa nevericom. Sve je savršeno ispripovedano, hronološki se priča savršeno lako prati i kadgod pomislite da je kraj iznenađenjima i obrtima, Benđelul servira novu činjenicu i ponovo okrene svet za 180 stepeni. ’’U potrazi za Šugarmenom’’ je briljantan film koji je obavezno štivo ne samo za rokenrol fanatike ili buduće autore filmova, već i za sve one koji vole šerlokholmsovske misterije i film uopšte. Naša publika će sigurno naći dodatnu kopču u uslovima u kojima je tada funkcionisala jedna zemlja pogođena totalnim embargom i izolacijom i upravo je u tome možda i ključ ove misterije koja potvrđuje vitalnost i važnost rokenrola, bitnog čak i kada je jednima totalno opskuran i neprimetan, a drugima od neprocenjive važnosti za opstanak ne samo muzike, već i celog društva uopšte. U priči o beloj Južnoj Africi i Rodrigezu, ne može da bude razočaranih i kritičnih. Magija, i filmska i životna, ništa drugo.
Ja: *****
M: *****
VRELA SRCA
Warm Bodies (2012)
Režija: Džonatan Levin
Uloge: Nikolas Holt, Tereza Palmer, Džon Malković
Distributer: Tak
Iza naslova ''Vrela srca'' krije se mali biser koji lako može da se promaši u naletu raznih holivudskih hitova na bioskopski repertoar. I zaista, u konkurenciji imena kao što su Tim Barton, Švarceneger, Kolin Ferel, Šon Pen, Ketrin Bigelou, Tarantino, braća Fareli, Tom Kruz i još mnogih drugih, autorima i akterima ovog filma zaista neće biti lako da privuku pažnju na sebe. Kada se tome doda još i činjenica da ''Vrela srca'' nisu ni horor ni komedija, već možda nešto između, onda je jasno da bi svako iole zainteresovan morao da požuri da vidi kako je to moguće napraviti zombi film o zabranjenoj ljubavi.
U poplavi vampirskih i zombi filmova koja već godinama ne prestaje da nadire, moralo je i to da se dogodi. Srećom, eksperiment koji je započeo pre nekoliko godina kada je Isak Merion napisao kratku priču pod imenom ''Ja sam zombi pun ljubavi'', prvo je prepoznat od strane internet publike, ali i jednog velikog izdavača koji je od autora naručio roman u punom obimu. Ni Holivudu nije bilo potrebno mnogo vremena da u ovome prepozna sjajan materijal za film i tako je nastala prva zombi romantična komedija.
Svet je razvaljen zombi epidemijom i retki preživeli na svaki način pokušavaju da opstanu. Džuli je jedna od takvih, ali i ona upada u situaciju u kojoj je okružena živim mrtvacima. Među njima je, srećom, i R. (očigledna aluzija na Šekspirovog Romea i Juliju i da, postoji i scena sa balkonom) koji uspeva ne samo da je spasi, već i da sa njom uspostavi odnos potpuno nepriličan predstavnicima obe vrste. Sve miriše na pravu ljubav, ali zombi je ipak zombi. Ali svašta će se još desiti u ovom lepom filmu, pa će i tako nešto biti moguće.
Za film ''Vrela srca'' lako je reći ili napisati da manipuliše osećajima i da je patetičan, sladunjav i manjkav u mnogim filmskim elementima, ali isto tako ovo je film koji svojom pričom i porukom može slobodno da poruči – ''Pa šta?!'' – jer sve mane i propuste ovde pokriva upravo dobra namera i odlična ideja. Nepopravljivi optimizam i romantična priča – meni i J. bilo je dovoljno. Iako se tinejdžerka opirala i pokušavala da me nagovori da gledamo Šona Pena ili makar Švarcenegera, već je tokom projekcije ispoljavala velike simpatije prema filmu, da bi kraj sačekala egzaltirana. Tako je ova minijaturna fokus grupa, koju je i ostatak više nego skromno popunjene dvorane uverio u ispravnost stavova i osećaja, odlučila da da bezrezervnu podršku jednom blesavom i neprentecioznom filmu i da ga bez obzira na možda i brojne mane i nedoslednosti, preporuči svima koji se nađu u nedoumici kome da podare svoj novac odvojen za bioskopsku kartu.
Ja: ****
J: ****1/2