... kada mi je J, moja ćerka od zamalo 14 godina, rekla da i ne pomišljam da odem na tu projekciju bez nje, srce mi je zaista bilo puno. Znam, mnogi sad klimaju glavom, evo ovaj neodgovorni otac koji dete vodi na horor filmove...
Mama (2013)
Režija: Endi Muskijeti
Uloge: Džesika Častein, Nikolaj Koster Valdau
Distributer: Taramaunt
Nakon svih onih velikih FEST-ovskih naslova, raznih Spilberga i sličnih veličina, nužno mi je bio potreban neki mali bioskopski film, dobro napisan, odglumljen bez pretenzija da se osvoji neka statua, dakle film koji nije pravljen da se svidi festivalskoj publici ili čak i kritičarima. Nešto obično, zanimljivo, smešno, strašno, štagod. Sa takvim željama sam pristupio bioskopskom repertoaru i...momentalno našao ono što mi je bilo potrebno. Idealno.
Pa još i kada mi je J, moja čerka od zamalo 14 godina, rekla da i ne pomišljam da odem na tu projekciju bez nje, srce mi je zaista bilo puno. Znam, mnogi sad klimaju glavom, evo ovaj neodgovorni otac koji dete vodi na horor filmove i slične boleštine ponovo je pronašao neko američko đubre kojim će da truje omladinu, i svoju i tuđu. Pa, to i nije toliko daleko od istine. Osim što je film špansko-kanadski.
Iskreno, u poslednjih nekoliko godina teško da sam video više od jednog ili dva dobra horora, što je podatak koji mi nikako ne prija. Naročito zbog J, koja već izvesno vreme ima običaj da me u subotu uveče nazove iz video kluba da me pita koji horor da uzme pošto ide kod N. ili kod I. ili kod U. na vikend pidžama horor parti, pa, je li, devojkama treba nešto strašno pred spavanje. I to je ozbiljna muka, verujte, naročito sa ovim silnim slešerima i besmislenim rimejcima klasičnih horor ostvarenja koja su samo krvavije, ali u stvari beskrvne verzije starih klasika. Da ne nabrajam. Jedan takav baš ovih dana stiže i u naše bioskope. (Uskoro i o novom ''Evil Dead'' filmu. Na ovom istom mestu).
Ili jednostavno upadne u dnevnu sobu i počne da kopa po mojoj DVD kolekciji ne bi li nešto pronašla za sebe i svoje drugarice. Pa onda stane pred mene sa gomilom diskova i postavlja ovakva, uglavnom iritantna pitanja: 'A kakav je ovaj ''It's Alive'' sa nacrtanom bebom sa zubima? Aha, ovo je valjda nastavak ''It Lives Again'', jel to znači da su ubili bebu u prvom delu? A kakav je ovaj ''Suspiria'', odličan mu je plakat? ''Inferno'', ''Fantasma''? ''Re-Animator'', šta je to, zvuči retardirano? ''Bring Me the Head of Alfredo Garcia'', to zvuči super, jel to horor? A zašto nemaš ''Saw''? I kakav je ovo film koji se zove samo ''Q''?
'Ma ništa, kažem joj ja, to je samo jedan od najboljih filmova ikad snimljenih'' – ali kako da joj zaista dam da gleda nekog starog Larija Koena ili Darija Arđenta? Kako da je pustim da bez mene gleda takva remek-dela? Okej, odlgledali smo zajedno ceo ciklus Karpenterovih horor filmova, ali sad su stvari otišle već predaleko.
I ja sam sad otišao predaleko, ipak je ovo mesto za priču o filmova iz bioskopske ponude, a danas je na jelovniku ''Mama'', prvobitno kratki španski film iz 2008. godine, a nakon iskazanog interesovanja Giljerma del Tora, istoimeni dugometražni film. Normalno, mislio sam se ja, ne bi Giljermo (''Helboj'', ''Panov lavirint'') potpisao neki krš. J. je imala drugačiji rezon, (može ''Mama'', videla sam trejler, fenomenalan je), rezlutat je bio isti. ''Mama'', Cineplexx.
A u filmu, Džefri je, nervno rastrojen, ubio svog poslovnog partnera i ženu, a dvoje dece poveo u šumu ne bi li ih tamo likvidirao, pa konačno presudio i sebi. U šumi, međutim, nailazi na strašnu mećavu koja njegov auto baca sa puta. Živ, samo ugruvan, Džefri ne odustaje od svoje ubilačke namere i sa devojčicama ulazi u naizgled napuštenu kolibu, ali u trenutku kada je revolver već na pola puta do tragedije, neko ili nešto ga grabi, odvlači od dece i lomi vrat. Devojčice ostaju žive, pored upaljenog kamina i senkovite figure koja im prinosi trešnje. Nekoliko godina kasnije, potraga koju je organizovao Džefrijev brat, konačno stiže do kolibe u šumi. Devojčice su same u kući, žive. Tu je negde i misteriozni entitet koji ih čuva. To je prvih nekoliko minuta filma ''Mama''.
Ovo zvuči prilično strašno čak i ovako, ukratko prepričano, ali u dvorani polupraznog bioskopa, u nekoliko navrata sve dlake na mom telu su stajale potpuno uspravno. Hladna jeza je jurcala niz kičmu, a nesrećna J. je skakala po svom sedištu kao na federe svaki put kad bi se Mama, koja kao da je izašla iz nekog japanskog horora sa kosom, prikazala na platnu. Ali ''Mama'' nije samo skup nekoliko trenutaka koji umeju da preseku i iznenade i najspremnije i najiskusnije, već film koji zarobljava emocije od prvog do poslednjeg trenutka.
Očekivano estetski divan, onako deltorovski divan, Muskijetijev film zadovoljava sve filmske standarde besprekornim tajmingom i tempom, briljantnom Oskarovkom Džesikom Čestejn, tehničkim rešenjima koja, kako to i treba, uteruju strah u kosti, ali i umetničkom vizijom koja, hm, takođe uteruje strah u iste ove već zastrašene kosti. I tako sve do finala koje se uglavnom oslanja na CGI efekte koji i konačno definišu nameru autora da ozbiljno prestravi sve koji su se zatekli u bioskopu.
Ukratko dakle: uznemirujuća priča o duhovima koja vraća nadu u žanr koji već izvesno vreme bolje funkcioniše na malom (''The Walking Dead'', ''American Horror Story'', ''True Blood'') nego na velikom ekranu. Kad takav efekat na vas ostavi film koji, realno, ni po čemu nije preterano originalan i inovativan, onda je to pravi pokazatelj da sam, zajedno sa J, u bioskopima i pronašao ono za čim sam od početka tragao – mali, nepretenciozni, efektni horor film.
Ja: ****
J: *****