Kada se pomene ženska košarka na prostorima bivše Jugoslavije sinonim je svakako Razija Mujanović, koja je dominirala igrom i visinom od 202 centimetra. Popularna Raza, za razliku od stare garde YU košarke, i dalje, na pragu 40. godine, igra u Španiji, u ekipi Hondaribia Irun iz Bilbaa. Ipak, Raza je u razgovoru za MONDO otkrila da će uskoro okončati karijeru.
"Još uvek nisam sigurna do kada ću se profesionalno baviti košarkom. Svake godine planiram da završim, ali to meni nije lako. Ipak ja dugo igram i uživam u košarci, ali čini mi se da će ova sezona biti poslednja", počela je priču za MONDO Razija Mujanović.
Razija Mujanović bila je član one čuvene generacije Sloboda Dite, koje je osvojila evropsku krunu. Osim nje tada su još igrale i Mara Lakić, Naida Hot, te Stojanka Došić. Tada je ženska košarka bila veoma popularna na prostorima bivše države. Sada je situacija obrnuta.
"Normalno je to sada, jer se u košarku ne ulaže mnogo. Nema kvalitetne lige i sa mladima se ne radi dobro, tako da nema ni kvaliteta. Ne može se preko noći postati igrač. Ta ekipa Jedinstva stvarana je godinama. Išli smo stepenicu po stepenicu i došli do rezultata".
Liga bivše Jugoslavije bila je jedna od najjačih u Evropi. Ekipe Jedinstva, Crvene zvezde, Ježica i Elemesa vodile su prave bitke za titulu šampiona.
"Sećam se jedne utakmice u Šibeniku pred 3.500 ljudi. Jednistvo je vodilo sa velikom razlikom, ali tada nastaje igranka - semafor se navodno pokvario pa se prešlo na ručno merenje vremena. A drugo poluvreme je trajalo više od dva sata, sve dok se nije preokrenuo rezultat. Šibenik tada nije imao ekipu za titulu. To je uvek znalo da se desi, ali i to govori o rivalstvu koje je tada vladalo. Bio je tu velliki pritisak na sudije. Iako smo taj meč izgubile, uspele smo da osvojimo titulu, stvarno smo bili prava ekipa", podsetila se Mujanovićeva.
Tri šampionska pehara, četiri evropske MVP titule
Razija je nakon Jedinstva osvojila još tri titule šampiona Evrope. Četiri puta izabrana je i za najbolju košarkašicu Starog kontinenta. Ipak titula sa Jedinstvom ostala je u najlepšem sećanju."Svakako da je ta titula nešto najdraže. Tada smo igrale bez ikakvog interesa, čisto iz zadovoljstva, iz ljubavi. Medjutim, kada se predje u profesionalne vode nije to ono što je nekada bilo.To se kasnije shvata kao igraj i odradjuj svoj deo posla".
Raza je titule osvajala i u Španiji, Italiji, Madjarskoj i Brazilu, gde je te sezone ženska košarka bila popularnija od muške. U sezoni 1997/98 nastupala je za tim Kampinas.
"U tom periodu ženska košarka je bila popularnija od muške. Igralo se tada veoma dopadljivo za oko, atraktivno. I ta generacija je bila jako dobra, što se videlo i kasnije po učinku njihove reprezentacije. Većina tih igračica uspela je da napravi velike karijere u Evropi".
Posle Brazila usledio je odlazak u WNBA ligu i jedna sezona u Detroit Šoksima.
"Ma to je potpuno drugačija košarka, fizički moraš da budeš mnogo jači, spretniji i nezavisniji… Akcenat je na individualnoj igri, a ja to nikad nisam volela, već uvek kolektivnu igru, da se sve podredjuje ekipi. Moje je mišljenje da igrač treba da se istakne kada je njegov dan, a tamo je sve drugačije, indivudalni učinak je najvažniji. Meni je takav stil košarke bezveze. Otišla sam tamo čisto da probam, da steknem iskustvo".
Paklene pripreme reprezentacije - hvatanje krivina i jamb
Sa reprezentacijom Jugoslavije Razija Mujanović je osvojila srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, Svetskom prvenstvu 1990, i Evropskom šampionatu 1991 godine.Uoči tih takmičenja spovodjene su veoma naporne pripreme, o kojima se i danas priča. Disciplina je bila na visokom nivou, ali su Raza i još neke igračice uspevale da "uhvate krivinu".
Tako su recimo na visinskim pripremama za Olimpijadu u Seulu, koje su bile obavljene na Igmanu, igračice morale da nose dodatne prsluke. Najteže je bilo centrima, jer su po programu u tim prslucima imali dodatnih osam kilograma.
A tempo je bio ubitačan - trčanje četiri serije po sat vremena sa pauzama od dva minuta. Iako je kretanje reprezentativki dvogledom pratio trener Mihajlo Vuković, tadašnji centarski par Sladjana Golić-Razija Mujanović ipak je uspevao da malo "skrene sa puta".
Naime, umesto metala sa početka treninga, u džepove su vešto stavljale papir, a budući da su tada na Igman u velikom broju dolazili izletnici, polazilo im je i za rukom da se sakriju iza njihovih automobila i zameze, pa čak i popiju!
"Te pripreme su uvek bile jako teške, uvek se naporno radilo, tako da smo morale da hvatamo krivine. Mislim da sve što smo osvojile u toj reprezentaciji, uspele smo samo zahvaljujući tom ubitačnom tempu i radu. Sladja je tada bila najiskusnija igračica, a ostale su bile mladje. Ona nam je donosila to potrebno iskustvo, i na terenu i van njega, i o njoj imam veoma lepo mišljenje".
Tada je reprezentacija na pripremama provodila i po dva meseca i to po veoma strogom režimu. Nije bilo govora da se hotel napusti ili eventualno zakasni na povečerje. Igračice su vreme prekraćivale igranjem jamba, pa je stvoreno veliko rivalstvo u igrama na papiru.
"Ja sam bila cimerka sa Marom Lakić, i logično najveći rival, ali ona je u jambu bila neprikosnovena. Tako smo ubijale dosadu, jer tada je disciplina bila jako rigorozna u reprezentaciji i sve se strogo poštovalo. Bilo je tačno odredjeno vreme kada se ide na spavanje, tako da smo vreme prekraćivali bacanjem kockica. Ja sam redje dobijala u jambu, ona češće. Kad je ona dobijala, nastavljale smo igru, ali kad sam ja dobijala, prekidale smo".
Razija Mujanović je otkrila i da je najvažniji predmet, bez koga se nije smelo na pripreme, bilo plastično kuvalo za kafu. Problemi sa tim aparatom nastali su na Kubi, kada su se sva kuvala pokvarila zbog Katsrovog elektro sistema, pa je zavladala panika medju igračicama.
"Da, bez tih kuvala nije se moglo. To se znalo, to je bio deo nas. Tada na Kubi je nastao haos, ali smo, kao i mnogo puta do tada, uspele da se snadjemo. Ta sećanja su mi jako lepa", završila je Razija Mujanović.
(Nemanja Babić, MONDO)