Svjetsko prvenstvo u košarci koje počinje u Turskoj biće prvo koje ću pratiti sa lica mjesta. Do sada, sticajem raznih okolnosti, Mundobasket mi je izmicao.
Atinu sam eliminisao zbog štrajka NBA igrača, mada je za Amerikance nastupio jedan od mojih najdražih igrača ikada, Trajan Langdon. Indianapolis je bio daleko, Japan još i dalje. Turska je i dovoljno blizu i uklapa se u moj budžet, barem prvih desetak dana. Nastavak će biti klasično preživljavanje, ali sve za košarku…
Nakon što sam postao svjestan činjenice da kao igrač ne vrijedim dovoljno da bih od košarke zarađivao za život, ljeta sam uglavnom žrtvovao putujući (o svom trošku) i gledajući prvenstva Evrope za seniore ili juniore. Od '97 do 2007. sam ispratio sva EP za seniore sa lica mjesta i sva značajnija juniorska takmičenja koja su se održavala u regionu.
Kao komentator sam imao sreću da iz SAD radim kompletne serije NBA finala i All star utakmice više puta, što me je uglavnom bacalo u trans (na finalnu seriju Cavs - Spurs sam putovao sam, sa dvostrukim prelomom skočnog zgloba i uprkos izričitoj ljekarskoj zabrani. Nakon 10 sati leta do Chicaga, moja noga koju su u jednom komadu držale titanijumske pločice je izgledala kao potporni stub. Ja sam plakao - ali od sreće što sam doputovao na NBA finale).
Da urednik ovog specijala ne bi doživio nervni slom ispravljajući gramatičke greške svog navodno fakultetski obrazovanog kolumniste, prvo javljanje ću okončati kratkim osvrtom na favorite ovog SP. Rangiranje pravim na osnovu nekih 30-ak odgledanih pripremnih utakmica.
1. SAD - "Stručnjaci" kažu treća po jačini reprezentacija SAD koja se mogla sastaviti. Ja bih se usudio da kažem i četvrta, ali i takva je klasa za sve ostale. Igraju najbolju kolektivnu odbranu koju je jedna selekcija SAD igrala od pojave NBA igrača na ovim takmičenjima (način na koji je ovaj sastav upropastio pick'n'roll igru Grčke prije par dana je bio fascinantan). Amerikanci u napadu imaju Durantulu, kojeg nijedna reprezentacija u Turskoj ne može efikasno braniti. Coach K je i dalje neviđeno tvrdoglav (neobjašnjivo velika minutaža Andre Igoudale i Derricka Rosea), ali za sada izgleda da je na pravom putu.
2. Grčka - Najbolji evropski sastav u ovom trenutku. Imaju sve... šutere, centre, dobru odbranu, nesebičnost u napadu. Na klupi sjedi Jonas Kazlauskas ili kako ga u Grčkoj zovu inspektor Kluzo (uvijek ostvari dobar rezultat, niko ne zna kako. Tako barem zlobnici kažu).
3. Srbija - Niko ih više ne potcjenjuje kao u Poljskoj, ali ni oni se ne plaše nikoga. Kompozicija ekipe vrlo slična Grčkoj, ali uz nešto slabiji šut. Kazne za tuču u Atini mogu biti problem, ali Duda Ivković to vrlo lako može pretvoriti u veliku motivaciju za ostatak ekipe. Bez obzira šta ko mislio, Miloš Teodosić je duša ove reprezentacije i samo sa njim u pravom izdanju Srbija može daleko. Jedino za njega selektor Ivković nema zamjenu.
4. Španija - iskreno se nadam... Treba imati poseban želudac za simpatisanje ove galerije likova. Čak i ako svarite "padavičare" poput Rudya i Navarra ili podmuklu prepotenciju Rubija, na klupi vas čeka - Scariolo... previše.
Već od nedelje očekujte opširne tekstove o svim dešavanjima iz Istanbula, od utakmice SAD - Hrvatska, pa sve do finala 12. septembra. Prostora ne manjka…
Nakon što sam postao svjestan činjenice da kao igrač ne vrijedim dovoljno da bih od košarke zarađivao za život, ljeta sam uglavnom žrtvovao putujući (o svom trošku) i gledajući prvenstva Evrope za seniore ili juniore. Od '97 do 2007. sam ispratio sva EP za seniore sa lica mjesta i sva značajnija juniorska takmičenja koja su se održavala u regionu.
Kao komentator sam imao sreću da iz SAD radim kompletne serije NBA finala i All star utakmice više puta, što me je uglavnom bacalo u trans (na finalnu seriju Cavs - Spurs sam putovao sam, sa dvostrukim prelomom skočnog zgloba i uprkos izričitoj ljekarskoj zabrani. Nakon 10 sati leta do Chicaga, moja noga koju su u jednom komadu držale titanijumske pločice je izgledala kao potporni stub. Ja sam plakao - ali od sreće što sam doputovao na NBA finale).
Da urednik ovog specijala ne bi doživio nervni slom ispravljajući gramatičke greške svog navodno fakultetski obrazovanog kolumniste, prvo javljanje ću okončati kratkim osvrtom na favorite ovog SP. Rangiranje pravim na osnovu nekih 30-ak odgledanih pripremnih utakmica.
1. SAD - "Stručnjaci" kažu treća po jačini reprezentacija SAD koja se mogla sastaviti. Ja bih se usudio da kažem i četvrta, ali i takva je klasa za sve ostale. Igraju najbolju kolektivnu odbranu koju je jedna selekcija SAD igrala od pojave NBA igrača na ovim takmičenjima (način na koji je ovaj sastav upropastio pick'n'roll igru Grčke prije par dana je bio fascinantan). Amerikanci u napadu imaju Durantulu, kojeg nijedna reprezentacija u Turskoj ne može efikasno braniti. Coach K je i dalje neviđeno tvrdoglav (neobjašnjivo velika minutaža Andre Igoudale i Derricka Rosea), ali za sada izgleda da je na pravom putu.
2. Grčka - Najbolji evropski sastav u ovom trenutku. Imaju sve... šutere, centre, dobru odbranu, nesebičnost u napadu. Na klupi sjedi Jonas Kazlauskas ili kako ga u Grčkoj zovu inspektor Kluzo (uvijek ostvari dobar rezultat, niko ne zna kako. Tako barem zlobnici kažu).
3. Srbija - Niko ih više ne potcjenjuje kao u Poljskoj, ali ni oni se ne plaše nikoga. Kompozicija ekipe vrlo slična Grčkoj, ali uz nešto slabiji šut. Kazne za tuču u Atini mogu biti problem, ali Duda Ivković to vrlo lako može pretvoriti u veliku motivaciju za ostatak ekipe. Bez obzira šta ko mislio, Miloš Teodosić je duša ove reprezentacije i samo sa njim u pravom izdanju Srbija može daleko. Jedino za njega selektor Ivković nema zamjenu.
4. Španija - iskreno se nadam... Treba imati poseban želudac za simpatisanje ove galerije likova. Čak i ako svarite "padavičare" poput Rudya i Navarra ili podmuklu prepotenciju Rubija, na klupi vas čeka - Scariolo... previše.
Već od nedelje očekujte opširne tekstove o svim dešavanjima iz Istanbula, od utakmice SAD - Hrvatska, pa sve do finala 12. septembra. Prostora ne manjka…