Recenzija filmova "Side Effects" i "Behind The Candelabra". I priča o reditelju Stivenu Soderbergu.
Ode Stiven Soderberg! Srećom, nije mu se ništa opako desilo, štaviše, ali nema ga više na velikim ili malim ekranima. Vest o njegovom odlasku je odjeknula baš jako, ali motivi nisu najjasniji, čemu i on sam kumuje.
Kažu da mu se smučio rad na filmu, da više ne može da se bori sa producentima i studijima, kažu i da mu je dosta napornog rada na snimanjima i spavanja u prikolicama. On kaže kako želi da se posveti slikanju i proučavanju slikarstva (ja mu kažem, kako Takeši Kitano može i jedno i drugo) i da odlazi u filmsku penziju (hej, sa 50 godina). A onda poručuje kako možda i nije definitivna penzija, već možda samo sabatikal. Reklo bi se, ipak, da se razočarao i u industriju i u publiku. Svejedno, neće ga biti više na špicama filmova i to je ono najvažnije.
Ne mogu da kažem da mi je bio omiljeni režiser - u svojoj filmografiji ima više filmova koji mi se nisu svideli, nego onih za koje sam poželeo da ih ponovo pogledam. Ali, bez obzira na to, nekako sam siguran da iza njega ostaje praznina. Zbog toga, na MONDU ove nedelje malo o Soderbergu.
Ne bih mnogo o njegovom minulom radu, biografiji i filmovima koje je stvarao poslednje 24 godine, ali ipak, sa 30-ak filmova koje je režirao u tom periodu (plus obiman scenaristički i producentski rad), Soderberg podseća na one stare holivudske majstore poputa Raula Volša koji su manijakalno izbacivali nekoliko filmova godišnje. Isto tako, njegovu filmografiju su komotno mogla da potpišu bar dva ili tri potpuno različita reditelja. Jedan koji je izbacivao filmove poput ''Sex, Lies and Videotape'' ili ''Schizopolis'' i drugi koji je bio zadužen za holivudske hitove kao što su ''Ocean'' filmovi ili ''Out of Sight'' i ''Traffic'' trileri.
Treći je bio zadužen za biografije znanih i neznanih heroja kao što su Če, Erin Brokovič, Liberači ili striper Čaning Tejtum. Ima tu mesta i za nekog četvrtog tipa, ali najbolje bi bilo da sami prošetate njegovom impresivnom filmografijom. Ako bih morao da izaberem svog omiljenog Stivena Soderberga, onda bi to bio verovatno onaj koji je režirao ''The Limey'' ili možda neki od ova dva poslednja filma. Radio je i sa super megastarovima, ali i sa potpuno nepoznatim glumcima i svi su bili fantastični u njegovim filmovima, skoro bez izuzetka.
Ode Stiven Soderberg uz prasak, i to dvostruki! Dva filma u samo nekoliko meseci za doviđenja svima. Dva fenomenalna filma. Evo ih dole. Jedan možda možete da pronađete i u bioskopima, drugi veliko platno skoro da nije ni video, osim u Kanu. Ima ga, međutim, u blogosferi. Potpuno su različiti, ali za oba važi najveća moguća preporuka koju smo M. i ja u stanju da izreknemo.
Nakon svega, nadam se da je ipak u pitanju sabatikal.
NEŽELJENO DEJSTVO
Side Effects (2013)
Režija: Stiven Soderberg
Uloge: Džud Lou, Runi Mara, Ketrin Zita-Džouns
Distributer: Megakom
Priča u ''Neželjenom dejstvu'' prvo krene u jednom, pa onda u drugom, da bi se konačno razvila u potpuno trećem pravcu. To ovu priču čini istinski hičkokovskom i meni ne daje puno prostora za bavljenje sadržajem. Ona je fenomenalna i počinje otprilike ovako: Martin posle četiri godine izlazi iz zatvora u kojem je bio zbog neke interne pronevere novca. Malo nakon toga, njegova žena Emili pokušava da izvrši samoubistvo tako što se automobilom zaleti u betonski zid. Psihijatar odlučuje da je stavi na lekove, ali i da je otpusti sa klinike. Vreme će pokazati da recept koji je prepisao nema željeni efekat, pa doktor predlaže nove, eksperimentalne lekove ne bi li pomogao nesrećnoj ženi. I prava priča kao da tek ovde počinje.
Sve je dakle u sadržaju i iako sam se nekoliko puta osećao kao da me je Soderberg prevario i to na kvarno, nijednog trenutka nisam izgubio interes za onim što će se tek desiti. To je osećaj koji se ne dešava baš prečesto u današnjim filmovima, naročito ne na ovakav način. Mislim na to kako je vešto napisan, ali i realizovan film ''Neželjeno dejstvo''. Odglumljen, montiran, ozvučen.
Mislim i na saundtrek i na sliku. Uostalom, ovde sve funkcioniše tako dobro da se ona isprazna teza da je Soderberg jedan od najpametnijih holivudskih reditelja može i bukvalno tumačiti.
Jedan od najboljih filmova ove godine. Kritičar Tajm magazina, Ričard Korlis, s pravom kaže da je ovom filmu i bukvalno dovoljna kritika od četiri reči - ''Ma, samo ga pogledajte.''
BEHIND THE CANDELABRA
Behind The Candelbra (2013)
Režija: Stiven Soderberg
Uloge: Majkl Daglas, Met Dejmon
Sudbina filma ''Behind the Candelabra'' je valjda ono o čemu je Soderberg i pričao kada je rekao da mu se sve smučilo - i studiji i producenti i publika. Više od deset godina on je u glavi nosio priču o slavnom američkom pijanisti, pevaču i zabavljaču, ali nikako nije mogao da pronađe producenta koji ga neće odbiti. Od 2008. godine on je imao i Daglasa i Dejmona kao zakucane glavne uloge u priči o poslednjih 10 godina u životu Liberačija, ali svejedno je uvek nailazio na isti odgovor - "ova priča je isuviše gej!".
Srećom, niko od trojice pomenutih nije želeo da odustane od ovog projekta i na kraju je HBO televizija opet pokazala kako se to radi. Ako neće stariji brat, onda će mlađi ponovo da ispadne pametniji. Ovog proleća, ''Behind the Candelabra'' je premijerno prikazan na Kanskom festivalu, imao ograničen život u britanskim bioskopima, a zatim doživeo i TV premijeru.
A rezultat je spektakularan. Da, nema dileme, priča o Liberačiju jeste toliko gej da mnogima može od toga da se zavrti u glavi (iako u filmu nema eksplicitnih scena), ali to nije priča o ovom vremenu, već o 70-im godinama prošlog veka kada su zabranjene stvari tek počele da isplivavaju na površinu. Da se radi o priči koja se odvija u današnje vreme, ovo bi bila neukusna i stereotipna karikatura, ali Liberačijeva biografija je u Soderbergovim rukama zapanjujuće uzbudljiv film o vezi popularnog zabavljača i mladog Skota Torsona.
Met Dejmon je, dakle, plavi Adonis u kojeg se zaljubljuje tada već superpopularni i slavni Liberači, dok Majkl Daglas oživljava gej ikonu svog, ali i našeg vremena. Šminkeri, a verovatno i neki kompjuterski efekti čine prava čuda kada su u pitanju lica glavnih junaka, ali pored dizajnera i scenografa, glumci su ti koji "kidaju" u ovom filmu. Ja sam već odavno rešio da revidiram svoje mišljenje o Dejmonu kao glumcu, ali Majkla Daglasa već godinama nisam video tako inspirisanog i motivisanog. Briljantnog, u stvari. Neko će reći da je lako glumiti gej selebritija kakav je Liberači, ali Daglas nijednog trenutka ne pada u zamku ili manir onih koji ovakvim ulogama tragaju za Oskarima i Globusima.
Film se nimalo ne bavi Liberačijevom karijerom i muzikom, već isključivo secira komplikovan odnos dva glavna lika. To ga verovatno i čini ''previše gej'' pričom za holivudske standarde, ali uspeh koji je HBO doživeo ovim filmom (blizu 4 miliona gledalaca je ispratilo premijeru filma o čoveku za kojeg Amerika do poslednjih trenutaka nije ni znala da je gej), pokazuje ko je u pravu.
Bez predrasuda, dakle. Pronađite Soderbergov oproštaj od blazirane i isprazne stvarnosti. Blago njemu dovoljno hrabrom i sposobnom da pobegne u neki drugi svet.