Rukometaši Partizana odigrali su revijalni meč protiv tima zatvorenika Kazneno-popravnog zavoda Beograd u Padinskoj Skeli, u okviru kampanje "Nema života bez sporta".
Na kraju je bilo 16:16, a onda su svi šutirali penale i svaki pogodak je propraćen aplauzom svih učesnika. Gosti su pobedili – 22:21. I na kraju izašli. Domaćini su ostali, staljene su im lisice i vraćeni su u svoje ćelije.
Rukometaši Partizana odigrali su revijalni meč protiv tima zatvorenika Kazneno-popravnog zavoda Beograd u Padinskoj Skeli, gde se služe kazne za teška krivična dela ili su prebačeni ljudi koji su prethodno imali loše vladanje u drugim zatvorima.
"Nema života bez sporta" je projekat čiji je cilj da putem sporta ostvari pozitivan socijalni uticaj na osuđena lica nad kojima se izvršava kazna zatvora, a samim tim i na širu društvenu zajednicu.
Ova utakmica je kruna kampanje koju je Uprava za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde i državne uprave u saradnji sa RK Partizan.
Cilj kampanje bio je da se utiče na promenu ponašanja i razvoj pozitivnih socijalnih veština osuđenih lica na izdržavanju kazne zatvora. I da su vas teleportovali u sportsku salu u "Padinjaku", da prethodno niste prošli kroz duplu ogradu opasanu žicom, da niste morali da ostavite mobilni telefon i metalne predmete, da niste u pratnji policajaca, imali biste utisak da ste došli u halu gde se rekreiraju drugari. Iako rukomet važi za grubu igru na ovoj utakmici nije bilo nesportskih faulova i koškanja.
Rukometaši Partizana su u nekoliko navrata i trenirali zajedno sa osuđenicima, pomogli im da savladaju pravila ove igre i da se što bolje pripreme za ovaj susret. Prijateljski. Bilo bi ofucano reći: meč u kome rezultat nije važan i u kome su svi pobednici.
"Ovi bolje igraju nego naša reprezentacija", našalio se jedan fotoreporter.
Među zatvorenicima, a svi koji su se prijavili za ovu akciju su morali da prođu dodatnu bezbednosnu proveru, ima onih koji su trenirali rukomet.
Adžić (zamoljeni smo da ne prenosimo imena osuđenika) pohvalio se da je sa 16 godina igrao u prvom timu Mladosti iz Čačka, a bio je član i podgoričke Budućnosti.
"Baš nam je prijalo ovo! Nedostaje nam trčanje. Znate, mi smo 22 sata zatvoreni u sobi, a napolju ne smemo da trčimo. Dva puta nedeljno imamo mogućnost da se rekreiramo u teretani ili igrajući košarku, ali nemamo kondiciju. Koliko mi je poznato u drugim zatvorima svakodnevno mogu da se bave fizičkim aktivnostima. Jedino ne znam kako je u Zabeli, ali ne želim da proveravam", nasmejao se Adžić, koji je dve godine u zatvoru i dodao: "dobri su uslovi ovde, laže ko kaže drugačije".
Desetak novinara koji su prisustvovali ovoj utakmici posebno je svojim sportskim umećem iznenadio oniži Domanj, koga smo u šali pitali da li će nastaviti da igra rukomet i po izlasku iz zatvora.
"Prvo idem kod svoje porodice i da sredim život", uzvratio je.
Rukometaš crno-belih Ljubomir Jovanović je zbog dopinga bio suspendovan dve godine, te iz ličnog primera zna koliko u životu znači dobiti novu šansu.
"Kada mi je suspenzija prošla angažovao me je Partizan. Isto kao što sam ja dobio drugu šansu tako bi trebalo i ovim ljudima da je damo", apelovao je Ljuba.
Osim što je kampanja uključivala redovne treninge, kako bi se osuđenim licima pružila prilika da uz pomoć trenera i igrača Partizana usvoje pravila rukometa, akcenat je ipak bio na suštinskim principima fer-plej igre i nenasilnog rešavanja konflikata.
"Mnogo nam je značilo što su došli da igramo. Stvarno je bilo lepo. Prijatno sam se osećao. Trebalo bi češće da se ovako nešto organizuje. Drago mi je što sam shvatio da možemo da se socijalizujemo sa rukometašima. Već 11 godina sam u zatvoru, ali trudim se da budem što bolji čovek. Treba da budeš fer-plej u životu", rekao je Slavković.
Izgleda da su kroz ovo sportsko druženje i jedni i drugi nešto naučili.
"Rado smo se odazvali ovom pozivu, jer znamo da njima mnogo znači druženje. Kada se prošetate ovuda nije vam svejedno, onda dobro pazite šta radite u životu", rekao je rukometaš Vanja Ilić, koji je igrao za tim zatvorenika i prednjačio je u bodrenju saigrača i šalama tokom meča.
Naravno, pitali smo zatvorenike za koga navijaju i pristalica kog kluba ima najviše, na šta su nam oni rekli da se "u muci ne dele" i da ovde nije bitno ko za koga navija, niti koje je vere.
"Ja sam sa Banjice, išao sam u školu sa Markom Nikolićem, a konkretno je moj brat bio u razredu zajedno sa Aleksandrom Brkovićem (trener rukometaša Partizana, op aut.). Voleo bih da naredni put igramo protiv Nikolića i fudbalera Partizana", izrazio je želju Slavković.
Rukometaši su učinili dobro delo. Red je na fudbalere.