Ovaj tekst sam već napisao i to skoro do kraja. Baš sam se bio potrudio. Pročešljao sam ceo program, ozbiljno se, kao pravi filmski kritičar (sic) pozabavio svim aspektima Festivala...
Ali pre nego što počnem, da vas podsetim, ovo je kolumna.
Nije nikakav kritički osvrt na repertoar, koncept, a uskoro ćete shvatiti da se ne radi mnogo ni o filmovima sa ovogodišnjeg FEST-a. Kolumna dakle, sa velikim K. Nije trebalo da bude ovako, ali eto, desilo se. Evo i kako.
Ovaj tekst sam već napisao i to skoro do kraja. Baš sam se bio potrudio. Pročešljao sam ceo program, ozbiljno se, kao pravi filmski kritičar (sic) pozabavio svim aspektima Festivala, proveo nekoliko sati na netu proučavajući nepoznate naslove, reditelje, autore. Strpljivo sve stavio u poseban folder, napravio izbor, pa reizbor, odabrao fotografije, počeo da pišem. Ah, da, umalo da zaboravim, nisam u Beogradu već u inostranstvu, u izolovanoj sredini. Dakle bez puno opcija u slučaju...
Pišem ja pišem, lagano završavam, superzadovoljan urađenim – i onda, odjednom, ničim izazvano, crni ekran. Tastatura mrtva. Napajanje je tu, baterija puna, ali to je jedino što daje znake života. I dalje sam miran i staložen, ne može da bude ništa strašno, mislim se ja u sebi. Zatvaram svoj (do tog trenutka) voljeni HP laptop od 17'', otvaram ga ponovo – i opet niks. Apsolutno ništa.
Tu, iza ćoška, baš blizu, internet kafe i PC servis u jednom. Jedini na desetine kilometara unaokolo. Možda i više. trebalo bi da se zove ''Poslednja nada'', ako mene pitate. Ulazim pred samo zatvaranje, još uvek nisam preterano nervozan. Dedlajn je blizu, ali ne dramatično blizu. (Primećujete, još uvek razmišljam samo o dedlajnu). Unutra je izvesni A, nasmejan i raspoložen. Sasluša me, klimne glavom i otpusti. Kaže, dođi sutra, pogledaću. Ja mu objasnim da je frka, da žurim, on i dalje lakonski klima glavom. Sutra, posle 10, kaže.
Sutra je. U kafeu sam pre 10. A. je još uvek bunovan, kompjuter nije ni pipnuo. Laganeze. Kaže, dođi popodne, posle 5.
Tu sam u 17.01. A. nije.
Evo njega pola sata kasnije, ulazi nasmejan, ali osmeh nestaje kada me ugleda. Nije dobro, kaže. Meni mozak radi 100 na sat, mislim sad će neka skupa presuda, ali dobro, spreman sam. On ima samo dve reči za mene. Treća je moja. Mother. Fucking. Board. Znam, ima ovde mnogo onih što se mršte kada koristim engleske reči. Potreban vam je prevod?
Evo ga – Jebena. Matična. Ploča. Sve se srušilo.
Nešto A. pokušava da mi objasni, ali ga ne čujem. Razmišljam samo o 500 giga blaga koje mi lagano nestaje. Sve što sam napisao u poslednje 4 godine, sve fotografije, sva pošta, svi projekti, važne i nevažne stvari. Sve serije i filmovi koje još nisam odgledao. Prvih 5 epizoda ''True Detective'', novi ''Šerlok'', zombiji, ''Broen 2'', poslednja sezona ''Breaking Bad''...
''...javiću dal' je hard disk čitav. Nova ploča je oko 300 evra, mislim da se ne isplati. Žao mi je'', kaže A.
Verujem mu, ali ništa ne može da me uteši. Čak ni M. koja mi uz iskreno saučešće nudi i svoj kompjuter, neku malu bedu za nijansu veću od mog telefona. Ali beda radi. Radi k'o sat. Sve sija, tastatura cvrkuće, divota prava. Potiskujem sve u glavi, sad razmišljam samo o dedlajnu. Koji je već skoro pa prošao. Ne mogu ponovo da pišem isti tekst. Stvarno. Neka onaj već napisani čita neko drugi, na onom svetu, u nekoj blogosferi koja sigurno postoji. Nisam siguran da će taj neko ići na ovogodišnji FEST, ali neka mu. Ja idem ''down the memory lane''. Ponovo sam klinac, dobio sam svoji prvi FEST akreditiv. Gledam pet, šest, sedam filmova dnevno, ne izbijam iz sale.
Svi su tu. P. koji ponekada uđe u dvoranu i nešto malo pogleda. T. koji vrlo često demonstrativno napušta salu još tokom špice. Kasnije ga srećem za šankom, a sutradan čitam njegove fantastične članke o filmovima koje je ipak odgledao. I još fenomenalnije o onim koje nije. Tu su i moji budući prijatelji K. i G. koji vole da glasno komentarišu sve što vide na platnu. Ja sve upijam. Tu je i jedan tip koji sedi sam i uporno glasno kašlje i grohotom se smeje na sve smešno i tužno. Svi su tu, retko ko od njih će biti prisutan u martu 2014. na istom mestu, u oronulom i propalom kongresnom centru.
Ali svejedno, tu je FEST. Gomila filmova, poznatih i nepoznatih. Od ljudi, ima tu raznih. I hipstera i fanova. Od onih kojima je godišnji prosek odlazaka u bioskop nula, do onih koje stalno viđam na redovnim projekcijama. Ima onih koji se srede kao da idu na bal, ima i onih koji su samo navukli farmerke i patike. Al' onda se ugasi svetlo i počnu filmovi.
Na kraju, šta će vam preporuka od mene šta da gledate. Uostalom i to bi trebalo da je deo rituala.
Sedite za kompjuter (koji radi i ima čitavu matičnu ploču), otvorite program i napravite svoj izbor. Niste deca, jel' da? Imate i Internet, imate i trejlere, sve na jedan klik od vas. Izaberite zicere, ali probajte malo i da rizikujete. Malo više. FEST nije bioskop, mnogo je zahtevniji.
Na kraju, ako baš želite i neku konkretniju reč od mene – evo: da sam na vašem mestu nikako ne bih propustio novu braću Koen, Aleksandra Pejna i Vesa Andersona. (To su ziceri). Možda onaj trosatni lezbejski (''Plavo je najtoplija boja''), to zvuči kao idealan FEST-ovski doživljaj, uostalom, ko će to da gleda u bioskopu čak i ako ga neko otkupi. Tu je i novi Džoni To (''Slepi detektiv''), recimo. Ja ću svog oca da vodim na ''Staljingrad'', iako on o tome zna verovatno više nego i sam Bondarčuk. Red je i da se oprostimo od Tonija Soprana (Gandolfini) – ''Sve smo rekli''. Tu su i neki zanimljivi Japanci, Rusi, Francuzi. Samo napred, dakle. Na FEST.
BREAKING NEWS: Javio se A, kaže hard je čitav. Svi podaci sačuvani, osim onog ukletog teksta. Ali neka, ovaj mi je sad još draži.