• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

MONDO: Ovo je sestra zmaj

Autor Jelena Stokić Izvor mondo.rs

Život sa detetom sa intelektualnim smetnjama nije nimalo lak ni za jednog roditelja, a kamoli za devojku od 27 godina koja se usudila da na sebe preuzme kompletnu brigu o mlađoj sestri. Zato je Nikol Zorić junak naše priče.

Nikol i njena 11 godina mlađa sestra Sanja su iz Apatina, ali već nekoliko godina žive zajedno u Novom Sadu i kako kaže starija sestra, srećne su.

A bilo je teško, kaže Nikol koja i dalje svakodnevno strepi za sestru.

"Završavala sam fakultet kada je moja sestra došla da živi sa mnom. Nisam razmišljala mnogo o tome šta me čeka, više je to bilo radovanje jer mi dolazi cimerka, pa još rođena sestra. Ubrzo sam shvatila da sam se bacila u vatru, da sam u sosu, a kad si u sosu, treba uživati u njegovom ukusu", šaljivo kaže Nikol.

Ona se na ovaj potez odlučila prevashodno zbog Sanjinog obrazovanja i socijalizacije. Novi Sad je pružao mnogo više od malog gradića kao što je Apatin, a pošto im se otac razboleo, a majka nije mogla da napusti posao, ona je preuzela teret na svoja pleća.

"U vreme kada sam bila apsolvent, čula sam za Specijalnu školu za osnovno i srednje obrazovanje "Milan Petrović" iz Novog Sada. Počela sam da se raspitujem o toj školi i saznala da se gradi nova srednja škola sa radnim centrom i da treba da počne sa radom u septembru 2012. godine, baš kada Sanja bi trebalo da se upiše. Razgovarala sam sa roditeljima i doneli smo odluku", priseća se Nikol koja kaže da je najveći strah nje i njenih roditelja bio šta će biti sa Nikol kada njih ne bude.

"Mene je takođe bio strah od perioda kada više ne bude naših roditelja. Da bi ga što pre i bolje prevazišla smatrala sam da treba da okusim kako je sa njom živeti bez ičije podrške. Najviše me je bodrila ideja da će ona možda ovde da se socijalizuje i da će po tom pitanju biti srećna i zadovoljna osoba sa bogatim društvenim životom. To se ispostavilo kao tačno", ponosno kaže hrabra sestra.

Svakodnevno učenje, strahovi...


Sanja je u Apatinu živela sa roditeljima, u malom gradu gde je većina sugradđana zna, uz porodicu i mnogobrojne komšije i prijatelje, pa je dolazak u Novi Sad za nju bio pravi šok. Nikoga osim sestre nije poznavala, trebalo je da krene u potpuno novu školu, a da pri tom još koristi i gradski prevoz.

Nikol kaže da je bilo vrlo teško izgraditi autoritet i objasniti Sanji da nije došla na raspust kao prethodnih godina i da joj nije sve dopušteno.

"Čim je došla počeli su prvi problemi.S obzirom na to da je kući imala veliku podršku i bila svačija maza, dosta toga ili nije radila sama ili to što je radila nije bilo valjano. Krenula sam od učenja pravilnog kupanja, pranja kose (što joj je pre radila mama). Šetale smo svaki dan i tako je učila ulice, delove grada i autobuske linije", kaže Nikol i nastavlja:

"Prvo polugodište sam je odvodila u školu i vraćala iz nje, a onda sam se zaposlila i svaki dan je bio stresan. Interresorna komisija mi je omogućila personalnog asistenta koji će Sanju voditi u školu i vraćati, ali s obzirom na to da sam videla da ona zna put i da samo ima strah da ide sama, odlučila sam da pričam sa njom,i da poradim na njenom samopouzdanju.Tako da smo i taj problem prevazišle. Krenula je sama, ali je ja već tri godine zovem svakog jutra da vidim da li je stigla u školu i da li se iz nje vratila."

Za brižnu sestru bilo je mnogo teških trenutaka, ali, kako kaže, jedna od situacija kada je shvatila šta znači "gubim tlo pod nogama", bio je sestrin odlazak u Beograd po dodelu paketića sa Udruženjem "Ljubav, vera, nada", čiji su inače obe članice, i nesporazum prilikom povratka.

"Volonteri su rekli da nema problema da ona ide bez mene,već su je bili upoznali i videli da na ta jednodnevna putovanja može da ide sama. Dogovor je bio da je ostave ispred škole odakle je i krenula jer ona odatle zna da dođe autobusom do stana. Međutim, u autobusu se odvijala druga priča. Neko je rekao da staju i kod železničke stanice i da ko hoće može i tamo da izađe. Sanja je rekla da će i ona sa tom grupom tu da izađe misleći da autobus staje u Železnickoj ulici u kojoj mi živimo", priseća se Nikol.

"Kada je videla da to nije njena ulica, ostala je u autobusu ali profesori to nisu primetili...i izašla je ispred skole. Pošto su volonteri bili ubeđeni da je izašla sa većinom kod stanice, ja sam upala u pravi agoniju. Zvala sam je, nije se javljala, pa sam onako zbunjena krenula da je tražim, ali sam pozvala i policiju."

Situacija je razrešena jer se Nikol setila da se sestra "muvala" sa nekim dečkom iz Udruženja čiji je član , pa je našla njegov broj i saznala da je sestra sa njim.

Sličnih sutuacija je bilo mnogo, ali Nikol ih se nerado seća i kaže da se trudi da sestri objasni sve kako ne bi upala u nevolju.

"Neke stvari joj objasnim lako - razgovorom, ali nekada moram da budem domišljata i potpuno joj približim situacije i eventualne neprijatnosti i opasnosti."

Zajedno na radionice i hor


Nikol ne samo što pomaže sestri oko kućnih poslova, domaćih zadataka, savetima kada "zaškripi" sa dečkom ili drugaricama, već se sa Sanjom učlanila u Udruženje "Ljubav, vera, nada", gde pevaju u inkluzivnom horu, ali i prave prava mala umetnička dela u radionici "Dar."

"To je nešto najbolje sto nam se desilo. Hor vodi Sanjin profesor istorije i poznavanja društva.Njegovi članovi su nam sada kao porodica. Nastupamo po Srbiji, po školama promovisemo inkluziju. Ono što je najbolje od svega je da Sanja sada ima širok krug prijatelja. U horu se i zaljubila tako da već godinu dana ima i momka i nikad nije bila srećnija kada je reč o društvenom životu", kaže Nikol, ali i ističe da i njoj druženje sa tom decom znači mnogo.

"Mogu samo da kažem da me to što ih poznajem i sto se družim sa njima čini više čovekom nego sve ostalo u mom životu. Ta energija, ljubav i čistota duše koju ti oni bezuslovno pružaju i poklanjaju ne može da se meri ni sa čim."

Sanja na radionice ide tri puta nedeljeno, a na hor dva puta, dok Nikol zbog obaveza na poslu jednom u toku sedmice ide na hor i jednom na radionicu.

Ove aktivnosti su u popodnevnim časovima, pa sestre imaju prilično ispunjen dan jer ih po povratku kući čeka spremanje večere, pisanje domaćeg, a pošto Sanja ima problem sa kičmom rade i vežbe ili idu na kej na trčanje. Pre podne Sanja je u školi, a Nikol na poslu.

Iako ima malo slobodnog vremena za sebe Nikol se ne žali i kaže da uživa u svakom trenutku provedenom sa sestrom.

"Sanja vikendima ide kući, u Apatin, tako da ja tada "punim baterije" i viđam se sa prijateljiama, a najčešće spavam jer mi san hronično fali", kaže Nikol i posebno ističe da su joj roditelji, iako nisu sa njima velika podrška, kako finansijski, tako i moralno.

Bolna sećanja na Apatin, ali Sanja se vraća osnažena


Osim što im nedostaju roditelji, Nikol kaže da im nedostaje i rodni grad, ali da obe nose ružne uspomene iz vremena dok su živele tamo i dok se Sanja tamo školovala.

"Sanja je išla osnovnu skolu u Apatinu, po inkluzivnom modelu, ali mnogi nastvanici nisu hteli da razumeju njen problem i kinjili su je jer nije mogla da nauči gradivo iz njihovih predmeta.

Nisu se zapitali šta znači individualni obrazovni program, a Sanja je imala puno pravo na takvo obrazovanje. Ona, recimo, zna da broji, ali da računa samo uz pomoć prstiju ili računaljke. Moji roditelji nisu ulazili u konflikte sa tamošnjim nastavnicima, ali ja jesam. Em ih dobro poznajem jer su i meni predavali, em sam u toj školi bila vukovac i dobro vaspitana, em sam njihove najgore strane upoznala na ekskurzijama kada sam išla kao Sanjina pratnja", pomalo ogorčeno kaže Nikol i dodaje da Sanju nisu prihvatali ni vršnjaci.

"Nije imala drugove i drugarice i što je najgore od svega stalno je bila izložena provokacijama, udarcima, i raznim oblicima maltretiranja."

Ipak, Sanja će se po završetku srednje škole vratiti u Apatin. Sestra kaže neće prestati da brine o njoj, a nastaviće i druženje sa Sanjinom "drugom porodicom" iz udruženja.

"Nastaviću da pevam u inluzivnom horu i da idem na radionice, a Sanju ću da upišem na neke kreativne radionice u Somboru ili Apatinu. Ne znam još tačno gde, ali planiram da kontakriram tamošnje slikare, da se raspitam šta Sombor nudi", kaže brižna sestra koju posebno boli nebriga društva prema osobama sa intelektualnim smetnjama.

"Njih treba sto više uključiti u zajednicu, omogućiti im da rade koliko je to moguće. Mislim da na prvom mestu svi treba da promovišemo inkluziju, u svakom smislu te reči. Ipak, mi mnogo kaskamo za ostatkom Evrope", kaže setno Nikol.

Tagovi

Komentari 24

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Bane

Odavno nisam bolji tekst procitao! Zelim im srecu u zivotu od srca...

Olja - Sanjin knjigovodja :)

Imam tu cast da mi je upravo ta sestra zmaj koleginica :) i kad sam je upoznala i saznala o njenom zivotu samo sam rekla svaka cast al bukvalno.. Njenu dusu od sestre (moju direktoricu :)) sam naravno takodje upoznala i mogu da potvrdim da je ta njihova ljubav stvarno cista i bezrezervna i jednom prilikom kad je dosla kod nas u kancelariju, (radimo Nikol i ja u jednoj knjigov.agenciji) i imala sam neki problem oko nekih papira Sanja je dosla i rekla mi bice sve u redu ja sam tu i zagrlila me.. sta vise reci.. <3 veliki :* za sestre (Zoric) zmaj :)

i ja bi uzo lovu

OVO JE POTEZ GODINE. STA RECI? DA SMO SVI KAO NIKOL BILI BI LJUDI I AKO SMO SRBI.

special image