Miško Bilbija je uz zvuk talasanja mora gledao film o prirodnim nepogodama. Evo šta misli o filmu koji bi trebalo da nas zaplaši, da se još jednom poklonimo Majci prirodi. Kao da ove godine nismo preživeli mnogo toga!
Into the Storm (2014)
Režija: Stiven Kvejl
Uloge: Met Volš, Maks Dikon, Nejtan Kres
Distributer: Blic film
Postoji jedan (ne i jedini) aspekt globalizacije koji mnogo volim: simultane filmske premijere. To je onaj momenat kada neki film - obično komercijalno vrlo važan, holivudski film, projektovani blokbaster - istog dana počne da se prikazuje u velikom broju bioskopa razasutih širom sveta. Zahvaljujući digitalizaciji bioskopske mreže, to se sve češće događa, pa sam tako i ja, pre neki dan, na svom zabitom dalmatinskom ostrvu, imao priliku da prisustvujem svetskoj premijeri filma ''U srcu oluje'', u istom danu kada i publika u Los Anđelesu, Londonu, Beogradu, Moskvi, Singapuru, Libanu, Islamabadu i drugim gradovima.
Ne da je to sad neko bog zna kakvo civilizacijsko dostignuće, ali nije ni loše. Tu je, pre svega, taj neki emotivni trenutak, kada se, kao, i sam osećaš delom sveta, makar na trenutak, ali postoji i dodatni praktičan detalj - na putu si da gledaš film o kojem praktično ništa nisi čuo jer ga niko nije ni gledao. I to je zaista prava stvar - tu nema spojlera, nema tuđih utisaka i kritika, nikakvih preporuka. Još kada je pred vama film čiji su akteri manje-više potpuno nepoznati, onda je magija još i veća, a između vas i devičanskog filmskog doživljaja ostao je još samo plakat koji je okačen na ulazu u dvoranu. Na putu do orgazmičkog doživljaja ostalo je još samo to da film zaista i bude dobar.
Što se ovog lepog avgustovskog dana na Korčuli (ne znam kakvo je vreme bilo u Islamabadu) nikako nije dogodilo.
Ali, ne mora svaka loša premijera nužno da znači da je i puki bioskopski provod bio slab. Ponekad film može da bude loš, ali zabavan, a ponekada (češće), vaše društvo može da ga oplemeni. Tako je i bilo, barem u mom slučaju, na ovoj letnjoj filmskoj premijeri.
Negde smo na američkom Srednjem zapadu, u gradiću Silverton. Grupa meteorologa i pustolova smeštenih u moćnom vozilu Tajtus, konstruisanom za praćenje najsnažnijih tornada, u potrazi je za ''pijavicom'' koju će moći da snime i istraže, pa čak i da uđu u nju u potrazi za što ekskluzivnijim podacima i snimcima. Međutim, ono što ih čeka u Silvertonu prevazilazi i najoptimističnije snove neustrašive družine. EF6.
U naučnoj, Fuđita klasifikaciji tornada, EF6 kategorija ne postoji, EF5 nema gornji limit (preko 322 km/h), ali to nikome nije ni bitno jer je ''U srcu oluje'' film katastrofe, tako da preterivanje i nije neki problem. Pored toga što se radi o ''disaster'' filmu, ovo je i delo koje pripada podžanru za koji baš i ne znam kako se tačno naziva na našem jeziku, ali se zasniva na prikazivanju snimaka koji su nađeni nakon same nesreće ili fenomena koji se u filmu obrađuje.
Amerikanci kažu ''found fotage movie'', a to su filmovi koje definiše čuveni ''The Blair Witc Project'' i ''Paranormal Activity'' serijal, a poznat je i po nešto boljim filmovima kao što je recimo ''Cloverfield'' ili ubedljivo najbolji ''Chronicle''. Taj žanr, dakle.
Takođe, ne bi bilo zgoreg napomenuti da je ''U srcu oluje'' od onih filmova koji je SAV svoj budžet potrošio na specijalne efekte. Da, verovatno su i akteri dobili ponešto, ali nema dileme da se najveći deo kolača zvanog ''budžet od 50 miliona dolara'' potrošio upravo na dočaravanje monstruoznog tornada koji je pogodio nesrećni gradić. I tu verovatno niko neće imate zamerke jer sve te slike izgledaju spektakularno. Pojedinačne pijavice, scene razaranja, digitalni mutant vrtlog koji na kraju nastaje spajanjem svih malih tornada, sve je to zaista sjajno i uzbudljivo.
Ipak, film ponekada čini i priča, nije loše da i gluma bude pristojna, da dijalozi imaju smisla i da interakcija među likovima bude u funkciji neke emocije. I slične sitnice. Koje se nisu sklopile ovom prilikom.
U stvari, nakon nekih pola sata filma kada shvatite da osim FX detalja ne postoji ništa što bivas vezalo za platno, prava zabava tek počinje. U bioskopu sam bio sa N, svojom nećakinjom, 22-godišnjom Amerikankom koja superiorno barata i srpskim, maternjim jezikom, iako nikada nije živela u postojbini, ali je u stvari prava Amerikanka, odrasla upravo na Srednjem zapadu, u gradiću sličnom Silvertonu iz mašte autora ovog filma.
I tako smo, dakle, u tišini pratili tih prvih podnošljivih pola sata, sve do scene kada prvi tornado udara na srednju školu i kada uplašeni školarci kao jedan počnu da zaležu na pod kao po komandi. N. se tada naginje prema meni i kaže mi na uvo, pomalo besno, kako je svakog meseca u školi morala da prolazi kroz identičan dril i kako je to najviše mrzela od svega, naročito zato što su po pola sata morali da kleče u hodniku sa spuštenim glavama.
I tek tada sam shvatio kako ona na potpuno drugačiji način doživljava ovu filmsku katastrofu i kako je digitalna globalizacija ovog puta omanula jer je svetu prikazala nešto što je isključivo američki doživljaj i svakodnevnica. (Znam, znam, sad će da krenu komentari na ovu rečenicu, ali jasno je valjda na šta se ona odnosi). Opet, ne znam kakve sve katastrofe mogu da zadese Islamabad, ali nama pijavice izgledaju kao neka daleka, pomalo nestvarna prirodna nepogoda, u ovom našem pitomom delu sveta.
Ali ni taj detalj nije pomogao ovom filmu, čak ni kod N. koja je sve to gledala iz drugog ugla, jer, da ponovim, svi ostali filmski elementi jednostavno ne funkcionišu. Neću ni da nabrajam šta je sve glupo da gluplje ne može biti i koliko su likovi prazni i koliko rupčaga postoji u scenariju.
Naše ocene, valjda, dovoljno govore.
Moja draga, obožavana N. je od sledeće jeseni stanovnik Nju Orleansa, tako da će tek tamo stalno gledati u nebo, ali će se, nadam se, pomalo i sećati ove korčulanske premijere u kojoj smo se barem sat vremena tokom filma kikotali i smejali nedimenzionalnim likovima i kretenskim situacijama u ovom, nažalost, vrlo slabom filmu. Sve ostalo je za zaborav, momentalni. Tako da, ukoliko nemate uz sebe neku N, nemojte ni da pokušavate sa filmom ''U srcu oluje''.
Ja: **
N: **