Mladen Nikolić

Najpoznatiji brkovi srpskog filma - Ljuba Ćipranić

Iz pera našeg kolumniste i snimatelja MONDA Mladena Nikolića novi tekst o srpskom filmu i zaboravljenim glumcima.

24
A- A A+

Pre izvesnog vremena, prigodnim tekstom na ovom mestu poželeo sam da podsetim sve one koji vole i cene domaću kinematografiju na Predraga Milinkovića, legendarnog epizodistu koga publika pamti najviše po epitetu "glavnog sporednog glumca" YU filma. Nezaboravni Preža i danas važi za glumca koji je odigrao najširu lepezu različitih karaktera viđenu na našim prostorima, u više od dvesta filmskih i TV naslova!

Ipak, učinilo mi se da bi priča o našem najpoznatijem epizodisti trebalo da se, na izvestan način, nastavi, proširi osvrtom na još jednog nezaboravnog glumca čije je lice (bolje reći,
brkovi) obeležilo nebrojene komedije, drame, TV serije...

Jugoslovenski i srpski film zadužio je i Ljubomir Ljuba Ćipranić, glumac koji je, baš kao i Preža Milinković, igrao u toliko mnogo filmova i TV serija da je danas praktično nemoguće zamisliti domaću kinematografiju bez njihovih bravura ispred kamere. Pored izvanredne glume, obojici je bila zajednička i upečatljiva, osobena spoljašnjost, fizička pojava koja se ne zaboravlja.

Zato danas gotovo da nema osobe koja ne bi prepoznala markantnog brku, uprkos tome što najveći deo publike i ne zna njegovo ime.

Ćipranić je snimao, takoreći, bez pauze, tokom punih 40 godina i tako nanizao više od 160 filmskih i TV uloga. Rođen 1936. godine u makedonskoj provinciji, glumom se u mladosti nije zanimao - tek kao tridesetogodišnjak(!) dobio je priliku da se oproba na filmu. Ljubina korpulencija i gruba spoljašnjost donela mu je ulogu siledžije u angažovanoj drami "Štićenik"(1966) Vladana Slijepčevića, po scenariju Jovana Ćirilova.

U tom trenutku ništa nije ukazivalo na to da je na filmsko platno zakoračio čovek koji će svojim glumačkim minijaturama trajno obeležiti decenije koje dolaze.

I zaista, ponude su stizale sa svih strana, režiseri su ga "vukli za rukav" u želji da ga imaju u svojim filmovima, a Ljuba uloge nije odbijao, naprotiv. Tako je u samo dve godine nakon "Štićenika" Ćipranić iza sebe imao već 12 filmskih uloga - među njima su i one u antologijskim ostvarenjima Žike Pavlovića "Buđenje pacova" i "Kad budem mrtav i beo", kao i u filmovima "Praznik", "Pre istine" i "Bekstva". Tako se za Ćipranića može reći da je u jugoslovenski film ušao, tokom druge polovine šezdesetih, zajedno sa tzv. "crnim talasom"; jedan od sineasta koji su svetu predstavili jugoslovensko društvo na jedan drugačiji, iskren način, kroz savremeni umetnički izraz, Živojin Pavlović, video je u Ljubi savršenog glumca za grube, "neotesane" karaktere kojima su njegovi filmovi obilovali, pa je tako Ćipranić zaigrao i u Pavlovićevom remek-delu "Zaseda" (1969).

Izvor: YouTube



Tokom 70-tih i 80-tih godina usledile su desetine filmova u kojima je Ljubomir Ćipranić gotovo bez izuzetka tumačio marginalce - gledali smo ga kao trubača, radnika u pekari, paora, boksera, pijanduru, vozača autobusa, kafedžiju, gastarbajtera, konobara, prodavca, tamničara, konduktera... u više navrata, međutim, Ljuba je oblačio i uniformu - bio je žandar u "Povratku otpisanih", (zanimljivo je da je nešto ranije u TV seriji "Otpisani" igrao agenta specijalne policije!), zatim, kaplar u "Ko to tamo peva", pa i milicioner u još jednom Šijanovom filmu, "Kako sam sistematski uništen od idiota".

Neumorni brka je tokom 1976. godine igrao u čak sedam filmova, ne računajući pojavljivanja u televizijskim projektima.

Ništa manje posla Ljuba nije imao ni u domaćim TV serijalima, pa je tako, pored pomenutih "Otpisanih", odigrao čitavu lepezu uloga u "Boljem životu", "Vuku Karadžiću", "Srećnim ljudima", "Policajcu s Petlovog brda", "Zaboravljenima", "Kraju dinastije Obrenović", "Porodičnom blagu"...



Ljubini brkovi tako su, od filma do filma, postali svojevrsni "zaštitni znak" više od 150 ostvarenja. Naravno, pamtimo svi i brke Zorana Radmilovića, Pavla Vuisića, Aleksandra Gavrića, ali Ćipranićevi su ubedljivo najslikaniji brkovi u našoj filmskoj istoriji.

Za kraj impresivne karijere, Ljubomira Ćipranića mogli smo da vidimo u filmovima iz 2002. godine, kao pijanca u hororu "TT sindrom" Dejana Zečevića i u drami "Država mrtvih" Žike Pavlovića. Od tada, pa sve do smrti, decembra 2010. godine, Ljuba se više nije pojavio na velikom platnu. Istini za volju, još jednom je izašao pred kamere, 2006. u TV seriji "Seljaci"...

Privatno, Ćipranić je važio za kozera, bio je vedar i društven, u poslu neumoran. Ipak, eksponiranje mu nije bilo blisko (kao što je to slučaj sa današnjim glumcima, ili makar većinom), nije davao intervjue i izbegavao je izlaske u javnost. Umro je u Beogradu, gde je i živeo, u svojoj 75. godini.

Teško je i zamisliti da će se u vremenima koja dolaze profilisati glumci poput Ćipranića i Milinkovića, autentični stvaraoci koji su neumorno koračali iz uloge u ulogu, iz filma u film, i tako decenijama, ostavljajući neizbrisiv trag u našoj kulturi. Uostalom, filmova je danas malo, para još manje. Drugim rečima, ni filmska industrija, ni filmska umetnost, pa ni filmska publika više nije kao što je onda bila.

Zašto bi sa glumcima bilo drugačije?

***Pročitajte i ostale kolumne Mladena Nikolića

Tagovi:

Povezano

Sve vesti