Kolumnistkinja MONDA Sandra Todorović prisetila se detinjstva i proslave Božića. Uspomene za ceo život...
Odrasla sam u porodici sa bakom, članom komunističke partije Jugoslavije, pa se veliki praznici i svetkovine nisu obeležavali na poseban način, već skromno, simbolično, više zbog nas dece. Ćale se kao jedinac, valjda, na sve to toliko navikao da mu je simbol Božića bila korpica sa suvim voćem i orasima na stolu u dnevnoj sobi. Badnjak ne pamtim. Moja majka je odrasla na selu i verujem da ju je takva predstava najvećeg hrišćanskog praznika izjedala kao kiselina.
Čini mi se da je bila 1985. godina, nisam sigurna tačno. Badnji dan, samo što se razdanilo. Nebo je i dalje bilo ružičasto. Burazera i mene je probudilo kevino tumaranje po sobi. Pakovala je torbe. Punila ih je našim stvarima. To se dešavalo samo pred more ili rekreativnu nastavu. U žurbi je za sobom ostavljala trag parfema koji mi je punio nozdrve. Pomilovala nas je po glavi i rekla: Ustajte, zakasnićemo!
Večito je keva vukla što nas, što neke torbe i kese sa sobom. Ovaj put je ponela više stvari nego obično. Bilo je hladno, a sneg se lepio za debele gumene čizme. Ja sam imala žute a burazer plave. Zaustavila je taksi. Ubrzo smo se našli na železničkoj stanici na peronu broj devet. Voz koji tu staje vodi pravo do naše druge bake na selu. Ukrcali smo se u prvi prazan kupe. U kupeu je bio jedan stariji čovek sa šeširom. Poželeo nam je dobar dan, mi smo učtivo odgovorili sa dobar dan. Delovalo je na trenutak kao da smo došli kod njega u posetu, u njegov lični prostor. Mislim da smo ga malo nervirali dok voz nije krenuo. Ja sam se smestila do prozora. Tu sam oduvek volela da sedim. Svi smo ćutali.
Keva nam je skidala šalove, kape i rukavice i umotavala ih u veliko klupko da ih slučajno ne
zaboravimo u vozu. Tamo gde idemo je ravnica. Hladno i vetrovito. Bez zimske opreme ti otpadaju uši, a ruke poplave od hladnoće. Bio je to veoma dug put, a razdaljina oko 150 km. Kao i dan danas sa vozovima, nikad ne znaš kad ćeš stići. Za nama su ostajale ravnice prekrivene snegom. Čika sa šeširom nas je upitao da li znamo šta je ispod svog tog snega na njivama. Ja sam rekla da je pšenica, burazer je rekao blato. On je imao pet godina, tako da je njegov odgovor bio sasvim logičan za taj uzrast. Objašnjavao nam je kako sneg štiti pšenicu od mraza. Meni je to delovalo kao nešto nelogično. Usput smo jeli sendviče koje je mama spremila i sok koji ima kao koplje oštru slamčicu kojom moraš da probodeš kesastu ambalažu soka.
Bila sam prilično vešta u tome. Putovali smo toliko dugo, da sam zaboravila i gde smo krenuli. Voz je stao u nekoj nedođiji. Tu smo izašli. Keva je rekla da je to naša poslednja stanica. Nigde ničeg. Sve belo, tiho i čuje se samo pucketanje leda i škripavi duboki sneg.
Pešačili smo do bakine i dedine kuće kroz taj duboki sneg, čitavih 45 minuta. Kad si mali, to ti deluje kao večnost. Bili smo umorni, iscrpljeni, gladni i smrznuti. Burazer je plakao od muke, ja sam nešto pevušila, dok je keva hrabro sa torbama i kesama koračala kroz sneg držeći nas za ruke.
Iz odžaka bakine i dedine kuće se pružao beli, gust dim i protezao ka nebu. Na momente, hladan, jak vetar je dizao sneg sa njiva. Kad su nas ugledali, baka i deda istrčaše iz kuće od sreće. Delovali su iznenađeno što nas vide. U to vreme nisu imali čak ni najobičniji telefon. Na njima beli, debeli džemperi od čiste vune koje je baka isplela. Ljube nas i grle. Nasmejani. Srećni što neočekivano imaju najdraže goste za Badnji dan.
U kući toplo. Uši nam gore, nosevi procureli. Baka skida sa nas šalove, kape, rukavice. Izuva nam čizme. Miriše kuvana rakija, riba i kolači. Mirišu domaći rezanci na stolu, prase nataknuto na ražanj, stoji u hodniku. Očišćeni orasi u činiji, suve šljive i jabuke. Vatra pucketa. Baka nam sipe ribu i krompir salatu. Pravi nam njen domaći sok od višnje sa hladnom izvorskom vodom. Gledamo crtani film u 19.15 na crno-belom televizoru. Deda ga s vremena na vreme raspali rukom odozgo da bude bolja slika dok gledamo. Soba u kojoj spavamo je hladna. Baka nas je pokrila debelim perjanim jorganom. Ja sam insistirala da spavam sa kapom na glavi. Burazer je to video od mene, pa je i on spavao sa kapom.
Božićno jutro. Neobično sunčano. Ustajemo i trčimo do najtoplije prostorije u kući.
Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi, odgovaramo u glas, sa onim kapama na glavi, u pidžamama.
Tamo svi sedimo. Tu je šporet, tv, hrana. Baka nam tepa i štipa nas za obraze. Lomi se česnica. Sveća na stolu polako gori. Prženice od domaćeg hleba i jaja, pržene na masti. Deda unosi u kuću balu slame i prosipa po podu.
Keva nam objašnjava kako treba da pijučemo i skupljamo orahe i lešnike iz te slame na podu. Nas dvoje u potpunoj euforiji. Ne znamo šta nam se dešava. Nikada ovo nismo doživeli. Ne skidamo osmeh sa lica. Ja predlažem grudvanje. Posle prve grudve koja mu je završila među očima me je tužio mami. Onda nas je deda vukao na sankama kroz selo. Nakon toga smo jeli vruću domaću supu sa dugačkim rezancima i vrelu prasetinu.
Džekiju smo odneli koske. Počeo je da pada sneg. Zajedno smo napravili ogromnog sneška na sred dvorišta. Bio je to najbolji Sneško ikada. Imao je i šerpu na tufne na glavi, šargarepu, šal, dugmiće i metlu. Trideset godina kasnije detalji tog prazničnog ugođaja ne blede. Keva je znala šta radi. Želela je da nam pokaže kako to stvarno treba da izgleda. Svetkovina na selu gde su deca u glavnoj ulozi. Moja deca su sad kod bake i dede, rade isto to što smo i mi nekada. Takve uspomene ostaju za ceo život.
Srećni praznici.
***Pročitajte i ostale tekstove Sandre Todorović