Otvorio je ladicu i iz nje izvukao debelu knjigu bez korica...

Akcije San Antonia iz prošle, šampionske sezone. Sezone u kojoj su počistili pod sa Miami Heatom. Knjiga po slobodnoj procjeni ima 150 stranica crteža. Sve vrste kombinacija za sve vrste odbrane. Akcije iz čeonog auta, iz ubacivanja lopte sa strane. Ono što je Specijanost Spursa, oslobađanje šutera dok vi mislite da se gradi pozicija pod košem i sve drugo što je bacalo protivničke odbrane na koljena.

Gregg Popovich je dosta svoje košarke prepisao od Ivkovića i Obradovića. Osnovni princip napada San Antonia "prodor i povratna lopta" je do savršenstva doveo upravo Željko Obradović vodeći PAO. Gregg Popovich se nikada nije stidio da prizna odakle je posudio taj sistem. Prije meča sa Fenerom u Istanbulu Gregg se požalio na svog novog pomoćnika Ettorea Messinu:

"Zamisli, on ne pije... čak ni čašu vina. Kako neko može biti dobar trener ako ne pije. Valjda će doći pameti".

Popovich uz sav temperament i nervozu koju nosi trenerski poziv je vremenom naučio da posao ne nosi kući. Da ga uglavnom ne nosi kući.

"Daćemo sve od sebe da pobjedimo. Ako bude dovoljno... super. Ako ne bude... svejedno idemo na večeru. Život tu ne završava".

Željko Obradović i nakon osam titula evropskog šampiona gori zbog svakog poraza. Njegove tirade uz aut liniju su davno postale legendarne. Lice mu poprimi nevjerovatnu nijansu ljubičaste boje dok širi ruke, galami i obavezno okrene leđa terenu i "povišenim tonom" objašnjava klupi šta sve nije bilo kako treba.

"Je l' se neko ljuti ako šutneš? Ne... Ako pogodiš haha..."

Uvijek je pronalazio način. Taktički je ispred svakog trenera u evropi. Koliko ih je samo polomilo zube pokušavajući da kopira njegov stil igre. Popovich je uspio, ali on je imao i par... hm... dobrih igrača da to sprovede u djelo. Ostali nisu. Ili jednostavno nisu mogli da shvate. Malo šta je krio. Treninge možete da gledate. Na predavanjima kaže uglavnom sve.

U Partizanu je imao Đorđevića i Danilovića. U Juventutu Villacampu, braću Jofresa i Corny Thompsona. U Realu Sabonisa i Arlauckasa te najskromniju moguću grupu bekova (kako je to jednom opisao Dejan Bodiroga: "Antunjeza su svi u svlačionici zvali Tantunjez... jer ovaj, nije baš shvatao neke stvari").

U Benettonu su igru nosili Henry Williams i Željko Rebrača. Onda je došao Panathinaikos i decenija vladavine. Igrači, dobri igrači su se mijenjali. Mijenjao se i sistem igre po potrebi, a trofeji su stizali. Ukupno pet za 13 godina na klupi. Samo dva puta u tom periodu nisu bili prvaci Grčke. Dva!

Bodiroga, Diamatidis, Rebrača, Lakovič, Spanoulis, Batiste, Alvertis, Dikoudis, Tomašević, Nicholas, Fotsis, Tsartsaris, Hatzivrettas, Kutluay... Lopta se gurala pod koš, Bodiroga je igrao jedan na jedan u visini linije penala. Middleton je sve radio sa zemlje. Onda se igrao najbolji pick'n'roll napad u istoriji evropske košarke, prodor pa povratna lopta, pa još jedna, pa još jedna, dok odbrana ne pukne i igrač ostane sam na šutu.

Vratio je u modu igru sa tri niska u petorci. Istu igru koju je Giannakis prepisao vodeći Grčku do titule evropskog prvaka 2005. godine. Izgledalo je, posebno nakon serije 2007, 2009, 2011. da Panathinaikos osvaja titule šampiona Evrope kada poželi. Da je potrebno samo dodati par igrača svake godine na nukleus koji postoji i jahati do zalaska Sunca. Ali u svim evropskim zemljama, izuzev Njemačke i donekle Engleske, dobre stvari u sportu ne traju.

Kada nešto ne valja, onda treba mijenjati, jer ne valja. Kada je nešto dobro, onda i to treba mijenjati, jer je već dugo dobro....

Otišao je iz Atine i napravio godinu dana pauze. Gledao Pistonse kako rade... Fenerbahče je čekao i dočekao svoju šansu.

Fenerbahče je među dva kluba na svijetu po broju navijača - 30 miliona... Sačekajte malo da se slegne taj podatak. Da, 30 miliona registrovanih koji zaista dišu i žive plavo-žutu boju. Košarka? Koja crna košarka. Fudbal je tu mama, tata, strina, ujna... Kontejneri su na Atišehiru ofarbani u plavo-žuto. Stajališta za buseve. Bašte u obližnjim restoranima su te boje. Ljudi počnu da mlataraju rukama kada se spomene Fener.

Taksisti neće da naplate vožnju ako pomenete dva ključna imena. Temperament je vrlo često neizdrživ, kao što je neizdrživ i istanbulski saobraćaj. Opet, na svu priču o grandioznosti, broju navijača, ogromnoj tradiciji, košarkaški klub Fenerbahče u svojoj istoriji ima šest titula prvaka Turske. Da, samo šest. Dugo je košarka u tom klubu bila fusnota. Sve do fuzije sa Ulkerom koji je nekada igrao Evroligu, ali su mu navijačka podrška bili radnici iz fabrike.

Administracija košarkaške sekcije je do ove sezone briljirala. Prilikom odlaska na ručak oko 12, većina je produžavala kući. Posao? Ma bilo je dovoljno za danas. Kontakti sa glavnim odborom kluba su bili minimalni. Ljudima koji su čuli za Suareza i Messija treba uvijek iznova objašnjavati šta je košarka, jer je ključ od kase u njihovim rukama.

Predsjednika Fenera Aziza Jildrima je nakon što je došao u Tursku da bi bio saslušan zbog optužbi za namještanje utakmica na ulicama azijskog dijela Istanbula dočekalo tri miliona ljudi. Sada je i on u najvećoj mjeri svjestan da je najlakši put njegovog kluba do evropskog vrha kroz košarku. Ali, za razilku od braće Janakopulos koji su bili zaljubljeni u taj sport i barem tri puta sedmično dolazili na treninge tima kojem su gazde, Jildrima košarka ni izbilza ne zanima kao fudbal. On će da istrese novac koji je potreban za pravljenje ekipe i to je to.

Njegova interesovanja za košarku osim podizanja trofeja tu završavaju.

Fenerbahče je nedavno sagradio Ulker Arenu vjerovatno najbolju dvoranu za košarku u Euroligi trenutno. Akustična, pregledna, moderna. NBA dvorana sa balkanskim štihom. Uprava Fenera je još prošle sezone zabranila najvatrenijim navijačima da dolaze na utakmice. Atmosfera je prava košarkaška. Nakon muka sa administracijom prošle sezone ove godine u klub je stigao Mauricio Gheradini iz Benetttona i Toronta koji, ako ništa, zna kako jedan ozbiljan košarkaški klub treba da funkcioniše.

Kolonija iz bivše Jugoslavije je brojna i nakon odlaska Bojana Bogdanovića u Brooklyn. Emir Preldžić je već osam godina u Feneru. Luka Žorić, Nemanja Bjelica dvije godine. Stigao je Bogdan Bogdanović iz Partizana. Jan Vesely iz NBA. Andrew Goudelock je već nakon sezone u UNICS dobio reputaciju jednog od najboljih šutera u Evropi. Ricky Hickman je iz Maccabija došao sa titulom evropskog prvaka.

Tu je i galerija turskih igrača kojima je veliki kvalitet činjenica da imaju turski pasoš, jer velika ulaganja i rast košarke u Turskoj su dovela do nasušne potrebe za dobrim domaćim igračima kojih nema puno, a kojima zbog pravila cijena atomatski skače. Mogu i na tribine da šutiraju opet će da stave u džep pola miliona dolara godišnje.

Fener je sezonu počeo klimavo. Veliki broj novih igrača, povrede, traženje hemije, slaba forma nekih nosialca igre. Gomila promašaja za linije slobodnih bacanja. Bolje su igrali u gostima nego kod kuće, trend koji se nastavio i u Top 16 fazi. Obradović je vrlo zahtjevan kada je mjesto plejmejkera u pitanju i to je na svojoj koži najbolje osjetio Ricky Hickman. Dar sa neba za ovu ekipu je stigao u liku i djelu Nikosa Zisisa. Grčki magnet za trofeje. Sujevjeran kao i njegov pobratim iz generacije Vassilis Spanoulis, Zisis je neko ko nije "gladan" lopte i ko ne mora da šutne čitavu utakmicu što je trebalo vanjskoj liniji u kojoj svi više vole koš nego asistenciju.

"Nikada nisam bio ovako fokusiran na košarku u životu".

Možete da pretpostavite ko je ovo rekao. Uz Goudelocka najbolji igrač Fenera ove sezone – Nemanja Bjelica. Iako ima izraz lica kao da ga se dešavanja na terenu ne tiču, Bjelica igra najbolju košarku u životu. Drastično je fizički ojačao radeći sa kondicionim trenerom Batom Zimonjićem i to se odmah vidi po njegovoj sposobnosti da igra dugi vremenski period u dva pravca. Najbolji je skakač tima i muka za sve protivnike kada spusti loptu na parket licem prema košu.

Drew Goudelock se u svojoj prvoj evroligaškoj sezoni nametnuo kao najbolji šuter u takmičenju. Njegov domet je neograničen i bukvalno može da pogodi čim pređe centar. Navijači u Pireju su se hvatali za glavu gledajući kakve šuteve pogađa "glock" preko ruku Mantzarisa, Spanoulisa, Huntera i Printezisa...

Forma Bogdana Bogdanovića je promjenjiva. Možda i očekivano s obzirom na to da igra prvu godinu u inostranstvu. Skupo je plaćen. Nosi opterećenje najvećeg talenta na toj poziciji i igrača koji bi već sada trebao sam da pobjeđuje protivnike, ali u realnosti to tako ne funkcioniše.

Fenerbahče je bio u teškoj situaciji na početku top 16 faze. Domaći porazi od direktnih konkurenata za vrh tabele CSKA i Olympiacosa. Potencijalno treće mjesto značilo bi gubitak prednosti domaćeg terena u četvrtfinalu, vrlo često ključne prednosti u takvim utakmicama. Mnogi su bili spremni da već otpišu ovu sezonu Fenera kao još jednu u nizu bez iskoraka u Evropi bez obzira na ulaganja. Ali Obradović i njegov tim su se kao puno puta u zadnjih 20 godina vratili težim putem. Gostujuće pobjede nad Armanijem, Unicajom, Niznyim, Efesom pa onda revanši u Moskvi i Pireju za seriju koja ih je dovela nadomak prvog mjesta u grupi....

Real i CSKA se smatraju najvećim favoritima za osvajanje Eurolige. CSKA svoju čeka od 2008. i upravo Madrida, Real svoju čeka 20 godina.

"Željku je teže da dođe do Final Foura nego da ga osvoji. Ni jednom protivničkom treneru nije svejedno kada ga u tim utakmicama vidi sa druge strane..."

Priča koju je jedan stari trener ispričao prije F4 u Berlinu 2009. Fenerbahče će imati eventualnu odlučujuću utakmicu pred svojim navijačima u četvrtfinalnoj seriji koja počinje 14. aprila...

A, ako se dokopaju Madrida... na klupi će imati prednost koju nijedna druga ekipa u Evropi nema.

Otvorio je ladicu i iz nje izvukao debelu knjigu bez korica...

Akcije San Antonia iz prošle, šampionske sezone. Sezone u kojoj su počistili pod sa Miami Heatom. Knjiga po slobodnoj procjeni ima 150 stranica crteža. Sve vrste kombinacija za sve vrste odbrane. Akcije iz čeonog auta, iz ubacivanja lopte sa strane. Ono što je Specijanost Spursa, oslobađanje šutera dok vi mislite da se gradi pozicija pod košem i sve drugo što je bacalo protivničke odbrane na koljena.

Gregg Popovich je dosta svoje košarke prepisao od Ivkovića i Obradovića. Osnovni princip napada San Antonia "prodor i povratna lopta" je do savršenstva doveo upravo Željko Obradović vodeći PAO. Gregg Popovich se nikada nije stidio da prizna odakle je posudio taj sistem. Prije meča sa Fenerom u Istanbulu Gregg se požalio na svog novog pomoćnika Ettorea Messinu:

"Zamisli, on ne pije... čak ni čašu vina. Kako neko može biti dobar trener ako ne pije. Valjda će doći pameti".

Popovich uz sav temperament i nervozu koju nosi trenerski poziv je vremenom naučio da posao ne nosi kući. Da ga uglavnom ne nosi kući.

"Daćemo sve od sebe da pobjedimo. Ako bude dovoljno... super. Ako ne bude... svejedno idemo na večeru. Život tu ne završava".

Željko Obradović i nakon osam titula evropskog šampiona gori zbog svakog poraza. Njegove tirade uz aut liniju su davno postale legendarne. Lice mu poprimi nevjerovatnu nijansu ljubičaste boje dok širi ruke, galami i obavezno okrene leđa terenu i "povišenim tonom" objašnjava klupi šta sve nije bilo kako treba.

"Je l' se neko ljuti ako šutneš? Ne... Ako pogodiš haha..."

Uvijek je pronalazio način. Taktički je ispred svakog trenera u evropi. Koliko ih je samo polomilo zube pokušavajući da kopira njegov stil igre. Popovich je uspio, ali on je imao i par... hm... dobrih igrača da to sprovede u djelo. Ostali nisu. Ili jednostavno nisu mogli da shvate. Malo šta je krio. Treninge možete da gledate. Na predavanjima kaže uglavnom sve.

U Partizanu je imao Đorđevića i Danilovića. U Juventutu Villacampu, braću Jofresa i Corny Thompsona. U Realu Sabonisa i Arlauckasa te najskromniju moguću grupu bekova (kako je to jednom opisao Dejan Bodiroga: "Antunjeza su svi u svlačionici zvali Tantunjez... jer ovaj, nije baš shvatao neke stvari").

U Benettonu su igru nosili Henry Williams i Željko Rebrača. Onda je došao Panathinaikos i decenija vladavine. Igrači, dobri igrači su se mijenjali. Mijenjao se i sistem igre po potrebi, a trofeji su stizali. Ukupno pet za 13 godina na klupi. Samo dva puta u tom periodu nisu bili prvaci Grčke. Dva!

Bodiroga, Diamatidis, Rebrača, Lakovič, Spanoulis, Batiste, Alvertis, Dikoudis, Tomašević, Nicholas, Fotsis, Tsartsaris, Hatzivrettas, Kutluay... Lopta se gurala pod koš, Bodiroga je igrao jedan na jedan u visini linije penala. Middleton je sve radio sa zemlje. Onda se igrao najbolji pick'n'roll napad u istoriji evropske košarke, prodor pa povratna lopta, pa još jedna, pa još jedna, dok odbrana ne pukne i igrač ostane sam na šutu.

Vratio je u modu igru sa tri niska u petorci. Istu igru koju je Giannakis prepisao vodeći Grčku do titule evropskog prvaka 2005. godine. Izgledalo je, posebno nakon serije 2007, 2009, 2011. da Panathinaikos osvaja titule šampiona Evrope kada poželi. Da je potrebno samo dodati par igrača svake godine na nukleus koji postoji i jahati do zalaska Sunca. Ali u svim evropskim zemljama, izuzev Njemačke i donekle Engleske, dobre stvari u sportu ne traju.

Kada nešto ne valja, onda treba mijenjati, jer ne valja. Kada je nešto dobro, onda i to treba mijenjati, jer je već dugo dobro....

Otišao je iz Atine i napravio godinu dana pauze. Gledao Pistonse kako rade... Fenerbahče je čekao i dočekao svoju šansu.

Fenerbahče je među dva kluba na svijetu po broju navijača - 30 miliona... Sačekajte malo da se slegne taj podatak. Da, 30 miliona registrovanih koji zaista dišu i žive plavo-žutu boju. Košarka? Koja crna košarka. Fudbal je tu mama, tata, strina, ujna... Kontejneri su na Atišehiru ofarbani u plavo-žuto. Stajališta za buseve. Bašte u obližnjim restoranima su te boje. Ljudi počnu da mlataraju rukama kada se spomene Fener.

Taksisti neće da naplate vožnju ako pomenete dva ključna imena. Temperament je vrlo često neizdrživ, kao što je neizdrživ i istanbulski saobraćaj. Opet, na svu priču o grandioznosti, broju navijača, ogromnoj tradiciji, košarkaški klub Fenerbahče u svojoj istoriji ima šest titula prvaka Turske. Da, samo šest. Dugo je košarka u tom klubu bila fusnota. Sve do fuzije sa Ulkerom koji je nekada igrao Evroligu, ali su mu navijačka podrška bili radnici iz fabrike.

Administracija košarkaške sekcije je do ove sezone briljirala. Prilikom odlaska na ručak oko 12, većina je produžavala kući. Posao? Ma bilo je dovoljno za danas. Kontakti sa glavnim odborom kluba su bili minimalni. Ljudima koji su čuli za Suareza i Messija treba uvijek iznova objašnjavati šta je košarka, jer je ključ od kase u njihovim rukama.

Predsjednika Fenera Aziza Jildrima je nakon što je došao u Tursku da bi bio saslušan zbog optužbi za namještanje utakmica na ulicama azijskog dijela Istanbula dočekalo tri miliona ljudi. Sada je i on u najvećoj mjeri svjestan da je najlakši put njegovog kluba do evropskog vrha kroz košarku. Ali, za razilku od braće Janakopulos koji su bili zaljubljeni u taj sport i barem tri puta sedmično dolazili na treninge tima kojem su gazde, Jildrima košarka ni izbilza ne zanima kao fudbal. On će da istrese novac koji je potreban za pravljenje ekipe i to je to.

Njegova interesovanja za košarku osim podizanja trofeja tu završavaju.

Fenerbahče je nedavno sagradio Ulker Arenu vjerovatno najbolju dvoranu za košarku u Euroligi trenutno. Akustična, pregledna, moderna. NBA dvorana sa balkanskim štihom. Uprava Fenera je još prošle sezone zabranila najvatrenijim navijačima da dolaze na utakmice. Atmosfera je prava košarkaška. Nakon muka sa administracijom prošle sezone ove godine u klub je stigao Mauricio Gheradini iz Benetttona i Toronta koji, ako ništa, zna kako jedan ozbiljan košarkaški klub treba da funkcioniše.

Kolonija iz bivše Jugoslavije je brojna i nakon odlaska Bojana Bogdanovića u Brooklyn. Emir Preldžić je već osam godina u Feneru. Luka Žorić, Nemanja Bjelica dvije godine. Stigao je Bogdan Bogdanović iz Partizana. Jan Vesely iz NBA. Andrew Goudelock je već nakon sezone u UNICS dobio reputaciju jednog od najboljih šutera u Evropi. Ricky Hickman je iz Maccabija došao sa titulom evropskog prvaka.

Tu je i galerija turskih igrača kojima je veliki kvalitet činjenica da imaju turski pasoš, jer velika ulaganja i rast košarke u Turskoj su dovela do nasušne potrebe za dobrim domaćim igračima kojih nema puno, a kojima zbog pravila cijena atomatski skače. Mogu i na tribine da šutiraju opet će da stave u džep pola miliona dolara godišnje.

Fener je sezonu počeo klimavo. Veliki broj novih igrača, povrede, traženje hemije, slaba forma nekih nosialca igre. Gomila promašaja za linije slobodnih bacanja. Bolje su igrali u gostima nego kod kuće, trend koji se nastavio i u Top 16 fazi. Obradović je vrlo zahtjevan kada je mjesto plejmejkera u pitanju i to je na svojoj koži najbolje osjetio Ricky Hickman. Dar sa neba za ovu ekipu je stigao u liku i djelu Nikosa Zisisa. Grčki magnet za trofeje. Sujevjeran kao i njegov pobratim iz generacije Vassilis Spanoulis, Zisis je neko ko nije "gladan" lopte i ko ne mora da šutne čitavu utakmicu što je trebalo vanjskoj liniji u kojoj svi više vole koš nego asistenciju.

"Nikada nisam bio ovako fokusiran na košarku u životu".

Možete da pretpostavite ko je ovo rekao. Uz Goudelocka najbolji igrač Fenera ove sezone – Nemanja Bjelica. Iako ima izraz lica kao da ga se dešavanja na terenu ne tiču, Bjelica igra najbolju košarku u životu. Drastično je fizički ojačao radeći sa kondicionim trenerom Batom Zimonjićem i to se odmah vidi po njegovoj sposobnosti da igra dugi vremenski period u dva pravca. Najbolji je skakač tima i muka za sve protivnike kada spusti loptu na parket licem prema košu.

Drew Goudelock se u svojoj prvoj evroligaškoj sezoni nametnuo kao najbolji šuter u takmičenju. Njegov domet je neograničen i bukvalno može da pogodi čim pređe centar. Navijači u Pireju su se hvatali za glavu gledajući kakve šuteve pogađa "glock" preko ruku Mantzarisa, Spanoulisa, Huntera i Printezisa...

Forma Bogdana Bogdanovića je promjenjiva. Možda i očekivano s obzirom na to da igra prvu godinu u inostranstvu. Skupo je plaćen. Nosi opterećenje najvećeg talenta na toj poziciji i igrača koji bi već sada trebao sam da pobjeđuje protivnike, ali u realnosti to tako ne funkcioniše.

Fenerbahče je bio u teškoj situaciji na početku top 16 faze. Domaći porazi od direktnih konkurenata za vrh tabele CSKA i Olympiacosa. Potencijalno treće mjesto značilo bi gubitak prednosti domaćeg terena u četvrtfinalu, vrlo često ključne prednosti u takvim utakmicama. Mnogi su bili spremni da već otpišu ovu sezonu Fenera kao još jednu u nizu bez iskoraka u Evropi bez obzira na ulaganja. Ali Obradović i njegov tim su se kao puno puta u zadnjih 20 godina vratili težim putem. Gostujuće pobjede nad Armanijem, Unicajom, Niznyim, Efesom pa onda revanši u Moskvi i Pireju za seriju koja ih je dovela nadomak prvog mjesta u grupi....

Real i CSKA se smatraju najvećim favoritima za osvajanje Eurolige. CSKA svoju čeka od 2008. i upravo Madrida, Real svoju čeka 20 godina.

"Željku je teže da dođe do Final Foura nego da ga osvoji. Ni jednom protivničkom treneru nije svejedno kada ga u tim utakmicama vidi sa druge strane..."

Priča koju je jedan stari trener ispričao prije F4 u Berlinu 2009. Fenerbahče će imati eventualnu odlučujuću utakmicu pred svojim navijačima u četvrtfinalnoj seriji koja počinje 14. aprila...

A, ako se dokopaju Madrida... na klupi će imati prednost koju nijedna druga ekipa u Evropi nema.

Otvorio je ladicu i iz nje izvukao debelu knjigu bez korica...

Akcije San Antonia iz prošle, šampionske sezone. Sezone u kojoj su počistili pod sa Miami Heatom. Knjiga po slobodnoj procjeni ima 150 stranica crteža. Sve vrste kombinacija za sve vrste odbrane. Akcije iz čeonog auta, iz ubacivanja lopte sa strane. Ono što je Specijanost Spursa, oslobađanje šutera dok vi mislite da se gradi pozicija pod košem i sve drugo što je bacalo protivničke odbrane na koljena.

Gregg Popovich je dosta svoje košarke prepisao od Ivkovića i Obradovića. Osnovni princip napada San Antonia "prodor i povratna lopta" je do savršenstva doveo upravo Željko Obradović vodeći PAO. Gregg Popovich se nikada nije stidio da prizna odakle je posudio taj sistem. Prije meča sa Fenerom u Istanbulu Gregg se požalio na svog novog pomoćnika Ettorea Messinu:

"Zamisli, on ne pije... čak ni čašu vina. Kako neko može biti dobar trener ako ne pije. Valjda će doći pameti".

Popovich uz sav temperament i nervozu koju nosi trenerski poziv je vremenom naučio da posao ne nosi kući. Da ga uglavnom ne nosi kući.

"Daćemo sve od sebe da pobjedimo. Ako bude dovoljno... super. Ako ne bude... svejedno idemo na večeru. Život tu ne završava".

Željko Obradović i nakon osam titula evropskog šampiona gori zbog svakog poraza. Njegove tirade uz aut liniju su davno postale legendarne. Lice mu poprimi nevjerovatnu nijansu ljubičaste boje dok širi ruke, galami i obavezno okrene leđa terenu i "povišenim tonom" objašnjava klupi šta sve nije bilo kako treba.

"Je l' se neko ljuti ako šutneš? Ne... Ako pogodiš haha..."

Uvijek je pronalazio način. Taktički je ispred svakog trenera u evropi. Koliko ih je samo polomilo zube pokušavajući da kopira njegov stil igre. Popovich je uspio, ali on je imao i par... hm... dobrih igrača da to sprovede u djelo. Ostali nisu. Ili jednostavno nisu mogli da shvate. Malo šta je krio. Treninge možete da gledate. Na predavanjima kaže uglavnom sve.

U Partizanu je imao Đorđevića i Danilovića. U Juventutu Villacampu, braću Jofresa i Corny Thompsona. U Realu Sabonisa i Arlauckasa te najskromniju moguću grupu bekova (kako je to jednom opisao Dejan Bodiroga: "Antunjeza su svi u svlačionici zvali Tantunjez... jer ovaj, nije baš shvatao neke stvari").

U Benettonu su igru nosili Henry Williams i Željko Rebrača. Onda je došao Panathinaikos i decenija vladavine. Igrači, dobri igrači su se mijenjali. Mijenjao se i sistem igre po potrebi, a trofeji su stizali. Ukupno pet za 13 godina na klupi. Samo dva puta u tom periodu nisu bili prvaci Grčke. Dva!

Bodiroga, Diamatidis, Rebrača, Lakovič, Spanoulis, Batiste, Alvertis, Dikoudis, Tomašević, Nicholas, Fotsis, Tsartsaris, Hatzivrettas, Kutluay... Lopta se gurala pod koš, Bodiroga je igrao jedan na jedan u visini linije penala. Middleton je sve radio sa zemlje. Onda se igrao najbolji pick'n'roll napad u istoriji evropske košarke, prodor pa povratna lopta, pa još jedna, pa još jedna, dok odbrana ne pukne i igrač ostane sam na šutu.

Vratio je u modu igru sa tri niska u petorci. Istu igru koju je Giannakis prepisao vodeći Grčku do titule evropskog prvaka 2005. godine. Izgledalo je, posebno nakon serije 2007, 2009, 2011. da Panathinaikos osvaja titule šampiona Evrope kada poželi. Da je potrebno samo dodati par igrača svake godine na nukleus koji postoji i jahati do zalaska Sunca. Ali u svim evropskim zemljama, izuzev Njemačke i donekle Engleske, dobre stvari u sportu ne traju.

Kada nešto ne valja, onda treba mijenjati, jer ne valja. Kada je nešto dobro, onda i to treba mijenjati, jer je već dugo dobro....

Otišao je iz Atine i napravio godinu dana pauze. Gledao Pistonse kako rade... Fenerbahče je čekao i dočekao svoju šansu.

Fenerbahče je među dva kluba na svijetu po broju navijača - 30 miliona... Sačekajte malo da se slegne taj podatak. Da, 30 miliona registrovanih koji zaista dišu i žive plavo-žutu boju. Košarka? Koja crna košarka. Fudbal je tu mama, tata, strina, ujna... Kontejneri su na Atišehiru ofarbani u plavo-žuto. Stajališta za buseve. Bašte u obližnjim restoranima su te boje. Ljudi počnu da mlataraju rukama kada se spomene Fener.

Taksisti neće da naplate vožnju ako pomenete dva ključna imena. Temperament je vrlo često neizdrživ, kao što je neizdrživ i istanbulski saobraćaj. Opet, na svu priču o grandioznosti, broju navijača, ogromnoj tradiciji, košarkaški klub Fenerbahče u svojoj istoriji ima šest titula prvaka Turske. Da, samo šest. Dugo je košarka u tom klubu bila fusnota. Sve do fuzije sa Ulkerom koji je nekada igrao Evroligu, ali su mu navijačka podrška bili radnici iz fabrike.

Administracija košarkaške sekcije je do ove sezone briljirala. Prilikom odlaska na ručak oko 12, većina je produžavala kući. Posao? Ma bilo je dovoljno za danas. Kontakti sa glavnim odborom kluba su bili minimalni. Ljudima koji su čuli za Suareza i Messija treba uvijek iznova objašnjavati šta je košarka, jer je ključ od kase u njihovim rukama.

Predsjednika Fenera Aziza Jildrima je nakon što je došao u Tursku da bi bio saslušan zbog optužbi za namještanje utakmica na ulicama azijskog dijela Istanbula dočekalo tri miliona ljudi. Sada je i on u najvećoj mjeri svjestan da je najlakši put njegovog kluba do evropskog vrha kroz košarku. Ali, za razilku od braće Janakopulos koji su bili zaljubljeni u taj sport i barem tri puta sedmično dolazili na treninge tima kojem su gazde, Jildrima košarka ni izbilza ne zanima kao fudbal. On će da istrese novac koji je potreban za pravljenje ekipe i to je to.

Njegova interesovanja za košarku osim podizanja trofeja tu završavaju.

Fenerbahče je nedavno sagradio Ulker Arenu vjerovatno najbolju dvoranu za košarku u Euroligi trenutno. Akustična, pregledna, moderna. NBA dvorana sa balkanskim štihom. Uprava Fenera je još prošle sezone zabranila najvatrenijim navijačima da dolaze na utakmice. Atmosfera je prava košarkaška. Nakon muka sa administracijom prošle sezone ove godine u klub je stigao Mauricio Gheradini iz Benetttona i Toronta koji, ako ništa, zna kako jedan ozbiljan košarkaški klub treba da funkcioniše.

Kolonija iz bivše Jugoslavije je brojna i nakon odlaska Bojana Bogdanovića u Brooklyn. Emir Preldžić je već osam godina u Feneru. Luka Žorić, Nemanja Bjelica dvije godine. Stigao je Bogdan Bogdanović iz Partizana. Jan Vesely iz NBA. Andrew Goudelock je već nakon sezone u UNICS dobio reputaciju jednog od najboljih šutera u Evropi. Ricky Hickman je iz Maccabija došao sa titulom evropskog prvaka.

Tu je i galerija turskih igrača kojima je veliki kvalitet činjenica da imaju turski pasoš, jer velika ulaganja i rast košarke u Turskoj su dovela do nasušne potrebe za dobrim domaćim igračima kojih nema puno, a kojima zbog pravila cijena atomatski skače. Mogu i na tribine da šutiraju opet će da stave u džep pola miliona dolara godišnje.

Fener je sezonu počeo klimavo. Veliki broj novih igrača, povrede, traženje hemije, slaba forma nekih nosialca igre. Gomila promašaja za linije slobodnih bacanja. Bolje su igrali u gostima nego kod kuće, trend koji se nastavio i u Top 16 fazi. Obradović je vrlo zahtjevan kada je mjesto plejmejkera u pitanju i to je na svojoj koži najbolje osjetio Ricky Hickman. Dar sa neba za ovu ekipu je stigao u liku i djelu Nikosa Zisisa. Grčki magnet za trofeje. Sujevjeran kao i njegov pobratim iz generacije Vassilis Spanoulis, Zisis je neko ko nije "gladan" lopte i ko ne mora da šutne čitavu utakmicu što je trebalo vanjskoj liniji u kojoj svi više vole koš nego asistenciju.

"Nikada nisam bio ovako fokusiran na košarku u životu".

Možete da pretpostavite ko je ovo rekao. Uz Goudelocka najbolji igrač Fenera ove sezone – Nemanja Bjelica. Iako ima izraz lica kao da ga se dešavanja na terenu ne tiču, Bjelica igra najbolju košarku u životu. Drastično je fizički ojačao radeći sa kondicionim trenerom Batom Zimonjićem i to se odmah vidi po njegovoj sposobnosti da igra dugi vremenski period u dva pravca. Najbolji je skakač tima i muka za sve protivnike kada spusti loptu na parket licem prema košu.

Drew Goudelock se u svojoj prvoj evroligaškoj sezoni nametnuo kao najbolji šuter u takmičenju. Njegov domet je neograničen i bukvalno može da pogodi čim pređe centar. Navijači u Pireju su se hvatali za glavu gledajući kakve šuteve pogađa "glock" preko ruku Mantzarisa, Spanoulisa, Huntera i Printezisa...

Forma Bogdana Bogdanovića je promjenjiva. Možda i očekivano s obzirom na to da igra prvu godinu u inostranstvu. Skupo je plaćen. Nosi opterećenje najvećeg talenta na toj poziciji i igrača koji bi već sada trebao sam da pobjeđuje protivnike, ali u realnosti to tako ne funkcioniše.

Fenerbahče je bio u teškoj situaciji na početku top 16 faze. Domaći porazi od direktnih konkurenata za vrh tabele CSKA i Olympiacosa. Potencijalno treće mjesto značilo bi gubitak prednosti domaćeg terena u četvrtfinalu, vrlo često ključne prednosti u takvim utakmicama. Mnogi su bili spremni da već otpišu ovu sezonu Fenera kao još jednu u nizu bez iskoraka u Evropi bez obzira na ulaganja. Ali Obradović i njegov tim su se kao puno puta u zadnjih 20 godina vratili težim putem. Gostujuće pobjede nad Armanijem, Unicajom, Niznyim, Efesom pa onda revanši u Moskvi i Pireju za seriju koja ih je dovela nadomak prvog mjesta u grupi....

Real i CSKA se smatraju najvećim favoritima za osvajanje Eurolige. CSKA svoju čeka od 2008. i upravo Madrida, Real svoju čeka 20 godina.

"Željku je teže da dođe do Final Foura nego da ga osvoji. Ni jednom protivničkom treneru nije svejedno kada ga u tim utakmicama vidi sa druge strane..."

Priča koju je jedan stari trener ispričao prije F4 u Berlinu 2009. Fenerbahče će imati eventualnu odlučujuću utakmicu pred svojim navijačima u četvrtfinalnoj seriji koja počinje 14. aprila...

A, ako se dokopaju Madrida... na klupi će imati prednost koju nijedna druga ekipa u Evropi nema.