Kolumnista MONDA i poznati sportski novinar Nebojša Neša Petrović podvukao je crtu ispod superligaške sezone i naveo nekoliko zanimljivosti (tužnih). A, na neki način, odlučio je i da se izvini Siniši Mihajloviću. Saznajte zašto.
Bila je to sezona u crnom i belom. Titula je u Humskoj, kup na Banovom brdu. Zasluženo i jedno drugo. Bez mrlje. Čisto i superiorno. Neobjektivan je i navijački ostrašćen svako ko misli suprotno. Sve je jasno kao dan.
Čak i to da su se fudbalski profesionalci u Srbiji ogrešili o kapitena Čukaričkog. Frajdej nikako ne može da bude najbolji fudbaler lige. Pre svega, to ne zaslužuje nijedan špic u Srbiji. Petar Škuletić je za polusezonu postavio domaći zadatak koji je samo Nigerijac uspeo da reši i to u finišu prvenstva. Na silu i sa penala.
Za struku i statistiku dileme nema. Deset golova, dvanaest asistencija. Dvostruki dobitnik premije za najlepši gol kola. Kreator i idejni lider igre koja je bila najbliža evropskom modelu.
Konačno rešenje - Igor Matić.
Poseduje fudbalski dar koji se stiče rođenjem. O tome zašto nije napravio karijeru na nivou svog potencijala, moglo bi dugo da se diskutuje. Čudni su putevi fudbalski, a sudbine su negde zapisane. Njemu je bilo suđeno da zablista pod stare dane.
Član srebrne generacije Pižonovih momaka iz 2004, dugo je tražio sebe i konačno se skrasio u jednoj organizovanoj sredini. Možda i prvi put u karijeri, mogao je da razmišlja samo o terenu. Zato je i eksplodirao.
Trener koji je obeležio sezonu? I to je lako. Vladan Milojević. Očitao je lekciju "večitima" u svih pet duela, pokazavši im koliko zaista vrede. Nije se bavio sudijama i teorijom zavere. Svestan vrednosti tima koji ima na raspolaganju, zasukao je rukave i sklopio mozaik. Trofej je bio cvet na reveru i poruka svima da više nema nedodirljivih. Srpski fudbal je spreman za šampionsku trku u troje.
Kapa dole i Rastavcu. Na krilima Borjanovih parada oslikao je nišku prolećnu renesansu. U sve anale ulazi polusezona u kojoj Radnički ni na jednoj utakmici nije primio više od jednog gola. Da, to je onaj "ženski trener". O sujeto, majko balkanskih idiotluka. Đavolja raboto!
Elem, bila je to još jedna sezona trenerskog ringišpila. Znate li šta je zajedničko za Nikolića, Milinkovića, Lalatovića, Marića, Zagorčića, Milojevića, Đurđevića, Kosanovića, Milanovića, jednog i drugog Milovanovića, Vanića, Vučkovića, Govedaricu, Bekvalca, Rastavca, Krunića, Dodića, Kurćubića, Mojsilovića, Živkovića, Bogićevića, Matića, Gogića, Stepanovića, Kanatlarovskog, Štrpca i Mrkića?
Broj osvojenih titula u trenerskoj karijeri! 0! NULA!
Jedina smo zemlja u Evropi u kojoj tokom sezone na klupi elitnog ranga nije sedeo nijedan strateg sa oreolom srpskog šampiona.
Kosanović? Nije. Zaboravili ste. Vodio je Zvezdu kada su važila Arkanova pravila igre.
Zavesa je spuštena, misli se okreću ka Danskoj. Skoro sam pitao Tomislava Karadžića za intervju, kaže: "Sve može, ali posle Kopenhagena"!? Ne verujem šta čujem.
Da li je moguće da sudbina srpskog fudbala zavisi od jednog rezultata? Koga, bre, mi lažemo?
Ove kvalifikacije su završene mnogo ranije. Još pre Dika. Iluzorno je očekivati čudo od dobrog Radovana. Ne zbog toga što nema fudbalskog znanja. Naprotiv, ima ga na pretek. Već baš zbog toga što je - dobar.
Plašio sam se da ću jednog dana morati i to da napišem, ali našim igračima treba neko poput Mihajlovića. SIMILIS SIMILI GAUDET!
Da se razumemo, stojim iza svake reči izgovorene protiv bivšeg selektora.
Smatram i dalje da nam je svima uvredio inteligenciju objašnjenjem da odlazi jer Tole i Zoran ne mogu da mu garantuju ostanak na čelnim funkcijama!? Bljak! Ipak, u smiraj sezone u kojoj je rezultatima, ponašanjem, izjavama i ukupnim utiskom zasenio mnogo poznatija trenerska imena na čizmi, prosto osećam
obavezu da deo kolumne posvetim i njemu.
Zato kažem, bravo Siniša! Najiskrenije i od srca. Ne tako davno, pisao sam o tome da se radi o očajnom selektoru koji bi jednog dana mogao da bude dobar klupski trener. Možda je taj dan stigao prerano. Na radost navijača Sampdorije i svih nas u Srbiji. Pazite, ogromna je razlika sedeti na klupi reprezentacije i baviti se svakodnevno obavezama u klubu.
Potezi koje je Siniša vukao kao selektor, imaju smisla u situaciji kada vam je na raspolaganju 38 utakmica u kojima možete da korigujete greške i nadoknadite propušteno.
Stvaranje autoriteta na dvojici najiskusnijih i najboljih igrača u timu može da bude svrsishodno u toku prvenstva, jer imate pet ili više treninga nedeljno i vremena na pretek da ih urazumite i okrenete na svoju stranu.
U klubu možete da se svetite Okaki zbog skrivene kamere i Etou zbog nedolaska na trening.
Međutim, u reprezentaciji nema prostora za eksperimente. Svaka utakmica je ključna, a najmanji propust može biti koban. Poput onog u Skoplju. Veliki Sinišin prijatelj iz igračkih dana Savo Milošević, poverio se pre godinu dana svojim bliskim prijateljima:
"Miha jeste tvrdoglav, ali verujte mi da će za dve-tri godine biti među tri najtraženija trenera u Evropi".
Verujemo. Samo, možda se i Savo preračunao. Siniša je već sada najtraženiji u Italiji. Za početak, sasvim dovoljno.
Tokom sezone, na pitanje novinara čemu se nada pred utakmicu protiv Rome, uz Juventus najvećeg favorita za osvajanje titule, Mihajlović je odgovorio:
"Ja sam od onih ljudi koji uđu u restoran bez dinara u džepu i naruče najskuplje ostrige, nadajući se da će platiti račun biserom koji pronađu u njima".
Išlo mu je sjajno. Nizali su se biseri kao na lančiću. Pohod na rekord Vujketove Sampdorije u dužini nepobedivosti na početku prvenstva srušio mu je nepostojeći penal nad Kuzmanovićem protiv Intera. Isprsio se protiv Rome, Lacija, Milana, Fiorentine... Junački. Sa autoritetom. Bio je na pragu Lige šampiona. Ostao bez Evrope u pretposlednjem kolu.
Ovaj Samp podsećao je karakterom na onaj Vujketov. Šampionski. Zato se i dopao De Laurentisu. Napulj gori od strasti. Vezuv ne trpi mekušce. Srećno Miha u novoj avanturi.
Nama je protiv Danske neophodan deo njegove harizme. Udarac ruke o sto. Nešto poput scene po završetku treninga u Skoplju. Dan uoči ključnje utakmice protiv Makedonije, tri dana posle debakla od Belgije.
Kapiten Ivanović prilazi i traži razgovor sa selektorom.
"Sačekaj samo da završim sa svojim pomoćnicima", odgovara Mihajlović.
"Šefe, ja bih ako može odmah", nestrpljiv je Bane dok nekoliko igrača stoji sa strane i čeka epilog.
"Rekao sam ti da sačekaš. Ako žuriš, slobodno idi", odgovara tadašnji selektor.
Bane se okreće i čeka na atletskoj stazi, dok Mihajlović namerno rasteže sa Sakićem, Jankovićem i Kocićem da bi video koliko ovaj ima strpljenja.
"Reci sada o čemu je reč", obraća mu se posle dobrih 10 minuta.
"Selektore, smatram da nije u redu što se tako ponašate prema meni. Ipak sam ja igrač Čelsija, trenira me Murinjo i imam već mnogo trofeja u svojoj karijeri. Pored toga, ozbiljan sam čovek i otac troje dece".
Miha ga pažljivo sluša, odmerava pogledom, a onda onim lalinskim akcentom odgovara:
"Vidiš, ja sam igrao za mnogo veće klubove od Čelsija. Zaradio sam mnogo novca. Upoznao sam Murinja pre tebe. Kod njega igraš jedno, kod mene ćeš ono što ja budem hteo. Osvojio sam tri puta više trofeja od tebe i imam šestoro dece. Tako da ćeš morati na svim poljima još mnogo da radiš".
Bane se uveče izvinio, sutradan ušao sa klupe, a posle Užica plakao za selektorom.
Dakle, Ćure pamet u glavu. I rukom o sto. Pa možda i nađemo biser u ostrigi.