Potrošen je još jedan godišnji odmor. Tuga. Sada se treba strpljivo boriti sa kišom, pa sa snegom, bljuzgom... Ali, kolumnistkinja MONDA Sandra Todorović zna šta može da vas podigne iz ranojesenje depresije.
Godišnji odmor je nepravedno kratak, osim ako radiš u državnoj službi. Kada se završio, pomislih: Čoveče, opet posao, počinje škola, roditeljski sastanci, jesen, kiše, hladnoća, kaputi, šalovi, sneg, bljuzga...
Pola godine provedem u hibernaciji mrzeći zimu, dok se iznova ne pojavi Sunce na prozoru. I tako u krug, čekam leto, mrzim zimu. Prođe ti život dok čekaš i dočekaš lepo vreme, ljubav, pravdu, naljućene da se odljute, da prođu puberteti i fakulteti...e onda ako imaš sreće i neku crkavicu u šteku, možeš da odeš u neku banju da se uvaljan u lekovito blato zahvališ samome sebi što si sve izdržao, odgajio, namirio i postigao čiste svesti i zdrave pameti. A do tada, ko živ, ko mrtav.
Uputih se to jutro u piljaru da kupim najosnovnije. Sa obližnjeg kestena, raspali me onaj mali zeleni buzdovan po sred temena. Gledam u pravcu krošnje, psujem drvo i sve na njemu što niče i živi. Ne bi ni to dovoljno, nego se i neki ćopavi golub okomio na mene, te sam kući došla posrana i sa modricom na glavi. Nakon tog trenutka, dan je dobio novu dimenziju.
Sa letovanja dođeš kao goli golja, vazda bez dinara. Novci izlapeše kao barica na suncu. Verovatnoća da će se od negde pojaviti neka kinta je jednaka šansi da na ulici pronađem kofer pun para. Opremanje troje dece za školu je izazov sam po sebi. U knjižarama rančevi koštaju kao Pradine tašne iz ovogodišnje kolekcije. Patike kao protkane zlatom, pleze se iz izloga svojim debelim jezicima sa kojih sevaju brendovi. Zlatna ribice, duše iz lampe, dobre vile, bubamare, pomagajte ako za Boga znate!
Lagano tonem u svojevrsni vid ranojesenje depresije bez spasonosnog svetlašceta na kraju tunela. Dolazim kući, ni pas me nije dočekao koliko joj je vrućina. Deca proceniše da mi ne treba pomoć oko jedne kese, pa su me samo ispratili pogledom i nastavili da igraju igrice svako na svom telefonu.
Mama zvao te je neki čovek, javi mu se.
Pozovem, javlja se stari klijent kome sam radila neke kutije za nešto što proizvodi, odličan platiša. Treba mu svega i svačega. Tračak radosti me obuze. Već sam unapred potrošila pare koje ću tek da zaradim na novi frižider koji posebno pravi led. Možda pretekne i za neku policu koju sam smislila da napravim. Stajem na vagu, ne verujem šta vidim.
Pomeram je na drugo mesto, da budem sigurna da ne stoji nakrivo. Iste cifre. Sedam kila manje. Da mi ne bi srce stalo od tolikog uzbuđenja, sipala sam sebi čašu vina i popila na eks. Onda sam opet stala na vagu. Želela sam još malo da uživam u toj neočekivanoj nagradi iz kosmosa.
To je bio samo početak karnevala. Stigao je sms iz banke. Neočekivana uplata. Zovem banku da proverim da nije neka greška, mada bih rado potrošila nečije pare i greškom. Kažu nije greška, legla vam je alimentacija. Prva. Nakon dve godine. Ko čeka, taj i dočeka. Zove me kuma, došla iz inostranstva. Nismo se videle baš dugo. Dolazi, donosi šminku, parfeme, garderobu...Mama se javlja, kaže danas se baš dobro oseća. Slučajno sam pronašla svoju staru knjigu o umetnosti koju sam davno zagubila. Zapala je iza police. Advokat zove, kaže ne brini, sve ide po planu. Ne brini, biće sve u redu. Stiže mejl, da dođem po honorar za pisanje kolumni. Para na paru ide, pa je legla i plata i dečiji dodatak. Osetih se na trenutak kao arapski naftaš. Ovako se nisam osećala od kako sam iz jednog cuga rodila dva deteta.
Na terasi mi je nikao bambus koji pokušavam da razmnožim skoro godinu dana. U prodavnici obuće sam našla tri para patika sniženih sedamdeset odsto. Usput sam ubacila neki novac u kofer za gitaru uličnom sviraču. Da se makar nekako odužim za ovo celodnevno jahanje jednoroga po zelenim livadama. Svirao je Samo jedan život imam, koja istog trenutka postade soundtrack dana.
Nepravedno brzo je dan odmicao. Telefonski pozivi i mejlovi sa dobrim vestima su ispadali kao iz slot aparata. Rezultati krvne slike su vam sjajni, gvožđe nikad bolje. Osvojili ste antialergijski jorgan, ako dođete na prezentaciju... Ne treba mi jorgan na svu ovu raskoš, zadržite ga slobodno. Osvojili ste putovanje u Grčku... ali već sam iskoristila odmor. Ovaj dan je kao kornet prepunjen sladoledom. Počelo je da curi na sve strane, niz lakat, niz prste, a ja ne želim ni jedna kap da padne na pod, da propadne.
Zalazak sunca tog dana je bio potpuno fascinantan. Džinovski mesec se uspinjao iznad brda ka zvezdama. Zrikavci su ludovali. Mirisalo je na zrelo leto. Potpuno iscrpljena od tolikih divnosti koje mi se desiše, završavam dan u tišini, sama na terasi. Nemoguće je da se išta više dobro desi. I ovo je previše. Zahvalna sam. Nekome se ne desi ovoliko dobrih stvari za života. Kada bi ovako izgledao svaki dan, čovek se više ni za šta ne bi borio. Ne bi umeo ni da prepozna dobro u moru dobrog. Dosta je za danas, ne želim da potrošim svu magiju odjednom.
Kao ona mala kandirana trešnja na vrhu najslađeg dezerta, poslednje što sam čula tog dana je da sam voljena. Najviše na svetu, u životu, u univerzumu, ikada od bilo koga više, sto miliona puta više od svih koji nekoga vole. Nakon toga sam zaspala.
Sutradan me je put ponovo doveo ispod onog kestena. Oslobodio se preko noći lišća kao stare pocepane haljine. Oko njega leže gomile sjanih, malih braon plodova. Čekaju klince da ih pokupe. Čistače ulica da ih počiste. Nema više ni onog ćopavog goluba na kestenu. Magija je prošla. Pitam se da li je još nekom kesten sa tog drveta promenio dan. Ili je to do goluba?
---------------------
SVE KOLUMNESandre Todorović