OK, nismo ni očekivali da Srbija pobedi Francusku. Ali, očekivali smo i očekujemo da "orlovi" pokažu malo više srčanosti, želje kada obuku srpski dres. Ovo je nova kolumna Neše Petrovića o srpskoj fudbalskoj reprezentaciji.
Jesen 2009. Traži se selektor mlade reprezentacije. Mesto je upražnjeno posle Evropskog prvenstva u Švedskoj i razlaza sa Krčmarevićem. Bašta hotela Glorija. Subotica. Sale Stanojević sedi za stolom sa svojim saradnicima iz stručnog štaba omladinske selekcije.
Kafica. Analiza učinjenog na Evropskom u Ukrajini. Polufinale sa domaćinom. Nije loše. U jednom trenutku stiže i Karadžić.
"Znaš Sale, ti si mi jedan od glavnih kandidata za selektora mlade".
Stanoju drago. Zalužio je. Svestan je da mu pripada. I da je logično. "Ipak, moram da budem oprezan. Teška je grupa. Možda se ne plasiramo.
"Ako stavim tebe, j....e mene. Ako stavim Duju, j....e Duju!".
I bi Duja. I bi krah. I naravno, svi po Duji. Sve kako je suđeno. Da se držao proverene filozofije, Tole nikada ne bi postavio Ćurčića na klupu "A" tima. Mirni i tihi gospodin iz Ivanjice ne izaziva pažnju nijednim svojim gestom. Ne čita govore Živojina Mišića. Ne govori španski sa baskijskim akcentom. Ne oslovljava sebe u trećem licu jednine. Ne odbija da sedi na klupi protiv Zvezde. Ne dopisuje se sa Sorajom. Niti mu je ime Dik. Nije on kriv što mu spikeri izgovaraju prezime sa K na mečevima u inostranstvu.
Radi svoj posao i ćuti. Kakav god da je rezultat, nikada neće biti trn u oku javnosti. Svaki njegov neuspeh biće povod za "Tole lopove" i "FSS, mafija!".
Ćure je mekša varijanta čak i od Stanojevića. Sale bi bio meta (da izbegnem tačkice) zvezdaške javnosti. Podelio bi porciju sa Toletom. Mal comune mezzo gaudio! – kažu Italijani.Prođe i Bordo. Kako je počelo, dobro se završilo. Šta dobro, sjajno!
Pozadi tragikomični. Ne znamo gde bijemo. Svako vuče na svoju stranu.
Prođe i Bordo. Kako je počelo, dobro se završilo. Šta dobro, sjajno!
Pozadi tragikomični. Ne znamo gde bijemo. Svako vuče na svoju stranu.
- Ma - tu - idi!
- Gde?
- Sad više nigde! MATUIDI!
Jednom. Kao zadnji vezni, glavom iz peterca?! A mi sa tri zadnja vezna. Bože, ima li te?
Drugi put. Iz katapulta. Nikoga u bloku. Biće debakl.
Srećom, Žiru je ostavio đulad u Londonu. Toliko je sterilan, da iritira publiku. Uvek je ispred Spajića, ali džabe. Grizman i Valbuena stavljaju do znanja da je fudbal ipak jednostavna igra. Estetika u kombinaciji sa brzinom. I lepo i korisno. Za oko i za dušu. Čak i za rezultat, da je Benzema bio u špicu.
Dolazimo do daha. Imamo šansu. Fatamorgana. To deluje kao tečnost, ali je ipak samo pesak. Kao i taj gol. Nisu ga slučajno kreirala dva najlošija igrača na terenu. Obojica bez kompasa. Kao muve bez glave. Tadić i Marković više nisu klinci. Moraju da lome utakmicu. Da rešavaju. Doduše, prave razliku. U korist protivnika.
Encefalogram igre Srbije daje znake života tek ulaskom Kostića i Tošića. Samo zato što su više zainteresovani. Prvi, jer je mlad i tek se bori za status. Drugi, jer je taj status izgubio. Kod nas je tako. Grize se samo iz ličnih interesa. Oni nacionalni, nikoga ne zanimaju.
Lutamo u potrazi za identitetom. Još od avgusta 2006. Od Uherskog Hradišta. Kleli smo se u srpstvo i gadili na "Hej Sloveni". A ni posle 100 intoniranja "Bože pravde" ne znamo šta hoćemo.
Pa mi zlatni jubilej igramo u dresovima bez prezimena!?
I dalje smo na početku. Na toj prvoj. Istorijskoj. Danko ga dade. Za anale. Prvenac samostalne Srbije. Stojković na golu. Svih 90 minuta. Rezonski? Delimično.
Lepo se odužismo Jevriću za sve što je dao reprezentaciji. Čovek nas odveo na Svetsko 2006. Zajedno sa Gavrančićem, Dragutinovićem, Vidićem i Krstajićem. Primio je gol na deset mečeva. Sve mi miriše na sličan scenario. Selektor pred Jermeniju zna ko će da brani, ali ne želi da otkrije. Sve je u redu. Rajković je prvi golman sveta u omladinskom uzrastu. Neustrašiv. Već sazreo za veliku scenu. Zalog za budućnost.
U tom slučaju, sazove se konferencija. U Hajatu ili Metropolu. Ne u Pazovi. Priredi se dostojan oproštaj Vladimiru Stojkoviću. On ne može i ne sme da bude opcija broj 2.
Nikako!
Čovek koji je spasao nacionalni tim poraza u bar dvadesetak utakmica. Jedina svetla tačka u poslednja tri kvalifikaciona brodoloma. Neko ko je preživeo mrtvačke sanduke i autobusku bakljadu u Đenovi.
Ne. On ne zaslužuje Jevrićevu sudbinu. Kao što ni Rajković nije zaslužio Makabi.
Čekajte! Možda smo mi ipak razbili Francuze. Kao Partizan Bate. Sve je moguće. Priznajem, ne živimo u istom svetu kao naši fudbaleri. To mogu da shvatim. Ali, dešava se da nismo ni na istoj utakmici. E, to već ne razumem.
"Bilo je loše na početku. Kasnije smo došli do igre i preuzeli kontrolu. Sve u svemu, možemo biti zadovoljni".
Kao papagaji. Posle svake utakmice. Do prošlog petka bili smo svetski fenomeni. Imali smo više bodova u kvalifikacijama za Rusiju koje nisu ni počele, nego u aktuelnim za Francusku koje se bliže kraju.
A oni ljuti što se piše o svemu, samo ne o fudbalu. Zar zaista ne shvataju suštinu?
Da, pisalo bi se o Mitrovićevoj majici i da smo prvi u grupi. Ali, u pozitivnom smislu. Čak bi bila i simpatična.
Mladi pregaziše Litvaniju. Koga više briga za Mandića. Sivić je dobio bitku. Rat je tek počeo. Daleko je Poljska.
Otkriću vam tajnu. Nije Tole doveo Sivića.
"Predsednik mi je obećao klupu mlade reprezentacije. Sada shvatam zašto se ljudi drže za reč, a volovi za rogove", iizjava subotičkog trenera za list "Sport" kada je svojevremeno odlazio iz Saveza.
Karadžić to nikada nije zaboravio. Takav je. Metak mu putuje sporo, ali stigne gde treba.
Dozvolio je Savi i Mrkeli da predlože rešenje. Iskusno. Mudro. Toletovski! Cilj je visok. To je miks Drulovićevih "Litvanaca" i Veljkovih "Novozelanđana". Sve osim titule prvaka Evrope, ravno je krahu.
Oni su ga birali, dakle...
Opet te tačkice.
Siviću čestitke na petardi u Milanovcu. Sve najbolje sa grumenom zlata u rukama. Izazov karijere. Jači čak i od mađarskih novčanica. Ima obavezu da opravda poverenje. I da vrati dug iz prethodnog mandata. Samo njegova generacija nije ništa postigla.
A bila je plodna ta ’91: Ljajić, Đuričić, Gudelj, Ignjovski, Šćepović, Aleksić... Sada ima još bolje. I nema pravo na grešku.
Mandić je kolateralna šteta. Bar je priznao da ne oseća pripadnost. Dao ga je Brazilu u finalu. Pa šta? Dao ga je i Boban Nemcima u Čileu. Ko nam garantuje da će i Fejsal Mulić sutra biti naš?
Živimo u izmaglici.
Bez identiteta, osuđeni na neizvesnost!
------------------------------------------------------
SVE KOLUMNE NEŠE PETROVIĆA