Radovanje fudbalera. Da li ste ikada razmišljali ovako kao kolumnista MONDA Nebojša Petrović? Ovo je, više nego poučna priča, za sve momke koji treba da shvate da su DEO TIMA.
Nije mi zasmetao Andrijin gaf u miks zoni. Jeste nedopustiv, ali se bzo pokajao i javno izvinio. Samo dan kasnije. Vidić nije ni dan danas.
Mladoj glavi može da se oprosti. Naročito ako je vruća. Živković je shvatio grešku. Njemu je prvi put. Ne budimo na kraj srca. Sreća da je u Srbiji "skinuo nevinost". Nije ni svestan šta bi ga snašlo u Engleskoj. Pametan je momak i izvući će pouke. Osim ako mu "prijatelji" i "savetnici" ponovo ne isperu mozak.
Mnogo više mi smeta ono što se dogodilo pre miks-zone. Na terenu. U toku utakmice. Način na koji je proslavio gol protiv AZ Alkmara.
Leđa ka publici i pokazivanje prezimena na dresu.
"Da. Živković. To sam ja. Čisto da znate ko ga je dao".
Pantomima kojom je i Plavšić stavio do znanja u Jagodini da je baš on strelac. Kao da je obojici put ka golu bio otvoren.
Uzela deca loptu iz kuće, prošetala se po dvorištu i gurnula je između dve cigle. Vešto, nema šta. Kakve veze ima što su asistencije Saše Ilića i Kataija vredele pola. Morao sam da pozovem idejnog tvorca. Čoveka koji je postavio temelje pantomime na srpskim terenima. Pokušao je da ih prenese i napolje. Pokušao...
"Nisam ni slutio koliko je to nekorektno prema saigračima", poverio mi se Mateja Kežman.
Dugo nam je stavljao do znanja da nije dovoljan broj kao identifikacija strelca. Morao je da pokaže i na ono što piše iznad četrnaestice. Da overi. Za svaki slučaj. Naviku je preneo i u Holandiju. Posle prvog gola, morao je kod Hidinka u kancelariju. Žestoko mu je zamerio.
"Ti si samo završio akciju koju je kreiralo pola tima. Znaš li uopšte koliko je igrača dotaklo loptu pre nego što si je poslao u mrežu?! Suviše je sebično da sve zasluge pripišeš sebi", rekao mu je Hidink.
Nikada više nije pokazao prezime. A nadavao se golova. Naučio je lekciju za ceo život.
"Drugovi su počeli više da me cene".
Možda i da mu češće asistiraju. Nikada nije saznao kome je to zasmetalo.
"Možda se kapiten požalio Hidinku. Ne znam. Nije ni važno. Osećaj da sam postao deo kolektiva je potisnuo želju za egoizmom", priseća se Mateja.
Kruži priča da ga je Hidink na prvom sledećem treningu stavio na zadnjeg veznog. Čisto da mu objasni koliko se znoja prolije dok lopta ne stigne kod napadača na egzekuciju.
"Ne. Nije bilo potrebe za bilo kakvom kaznom. Hidink je vrhunski pedagog i te njegove reči su mi zauvek ostale urezane u glavi".
Kao bivši fudbaler, razume revolt ali ne podržava sebičnost. Živković i Plavšić nisu teniseri. Njihova prezimena su deo mozaika. Mladi su i naučiće. Pre ili kasnije. Svako jednog dana naleti na svog "Hidinka". Na promociji autobiografije prošlog vikenda, pitali su Trapatonija šta misli o povratku Balotelija u Milan:
"U moje vreme, kada bi biljka rasla ukrivo, tata bi je vezao za kočić da bi je na vreme ispravio. Mislim da Mariju pod hitno treba neki ’kočić’".
Ne kažem da su Živković i Plavšić skloni ’balotelatama’. Daleko od toga. Zamislite njih kako gađaju kadete pikado strelicama. Ma daj! Ni ove pantomime ne zahtevaju ’kočić’. Dovoljno je da ih zalijete. Dobronamernim savetom.
Nikako "gradom" Vučelićeve teorije zavere:
"Napad na Živkovića je smišljena medijska hajka u cilju destabilizacije Partizana"!?
Rekoh ja. Balkanski špijun. Glavom i bradom. Pardon, tompusom!
Spojio sam u ponedeljak nespojivo. Razbio tabu. Pomirio nepomirljivo. Zvezda i Partizan na istom mestu. Ali van terena. Nezamislivo. Živković i Katai su zaslužili priznanja za "Igrača meseca". Stajali su jedan pored drugog. Nasmejani i ponosni na osvojene trofeje.
Smatram to podvigom u ludo doba bolesnog rivalstva. Trijumf nad prizorom bezumlja u kojem se deca tuku u školskom dvorištu zbog dresova Zvezde i Partizana.
Bilo je i peckanja. Vijeira se nameće kao opasan kandidat za septembarski lovor.
Katai se ne miri sa porazom:
"Imamo dva kola da mu preotmemo tron".
Živković živi za duele sa Augsburgom i Bilbaom. Raduje se izazovu u Albaniji. Na njemu je da pelcer pobedničkog mentaliteta svoje generacije presadi u A nacionalni tim:
"Samo da nas bude što više sa Novog Zelanda".
Da, Bilbao. Baskija. Strast. Tamo gde je fudbal kultura.
Atletik Fondacija je ovih dana počela kampanju pod nazivom "Lopta i lektira". Svaki navijač preporuči omiljeno književno delo.
Predsednik Urutija, trener Valverde, legenda Iribar, prvotimci Gurpegvi i Balenzijaga i prvotimke Gvartočena i Tirapu, biraju naslove koji su po njihovom ukusu. Imaju mesec dana fore za čitanje, onda sledi razmena utisaka u Klubu književnika. Svi na jednom mestu: sedam čitalaca, sedam autora i svi oni koji su zadali lektiru. Tamo fudbaleri žive za navijače. Vodi se računa o svemu. Brine se o svima. Čak i o promašenim investicijama.
Ako je igrač proveo bar dve godine u mlađim kategorijama, ima pravo na besplatno školovanje u inostranstvu. Bez obzira na fudbalski potencijal. Uslov je samo jedan: bez ekscesa na terenu i van njega.
Prošle godine su jednog poslali na studije u Dablin. Drugog u Filadelfiju. Lopta ih nije htela u Akademiji Lezama. To ne znači da ih treba pustiti niz vodu. Baskija. Zemlja fudbala. Onog vanvremenskog. Fudbala koji puca od emocija. Ima i tamo tuča. Ali se ne zakazuju. Dogode se. Spontano. Budu i prođu. Zaborave se. Nema osvete. Nema oružja.
Ume da proključa. Čak i na terenu. Kao u poslednjem martovskom okršaju Atletika i Sosijedada. U nedelju je novi duel. Rastu tenzije. Sve je spremno za spektakl.
Neće izostati ni tradicionalni prepodnevni ritual. Čuveni "Bertso derbi" na otvorenoj sceni Glavnog Pozorišta u San Sebastijanu. Takmičenje popularnih "bertsolari" pevača u dresovima dva omražena kluba. Borba prsa u prsa. Odnosno, glas na glas. Improvizacija rime na temu fudbalskog Derbija.
Dozvoljena sredstva? Sve osim psovki i uvreda.
Fudbal kao deo kulture. Religija. Sve za navijače. I zbog navijača. Zna li se termin velikog dvoboja? Pobogu. Znao se i pre početka prvenstva!
27. septembar, 20 časova i 30 minuta.
Mi smo u četvrtak saznali da se Partizan - Radnički igra u nedelju od 19. U subotu nam javiše da je ipak od 20. Zbog neke parade koja je u podne!?
Javio mi se gledalac iz Novog Sada. Kupio je ulaznicu za Vojvodina - Rad. Jasno je pisalo: početak u 18. Krenuo čovek sat vremena ranije. Dovoljno, nema gužve. Po ulasku u auto, setio se da nije isključio TV. Vratio se do stana i uzeo daljinski. Na programu RTV. Neka fudbalska utakmica. Prenos. Da, baš ta. Ista ona za koju je verovao da kreće na vreme.
Zato smo mi daleko od kulture.
Na nivou pijace.
Buvljak mediokriteta!
Parada fudbalskog srama!
...
Ne razumem Saleta. Čemu izvinjenje zbog polufinala. Da nam je u fudbalu bar jedno četvrtfinale. Nema ga od Ivice Osima. Bravo košarkaši! Uigrani, jedinstveni, složni. Dišu kao jedan. Zaslužuju pravo na Litvaniju. Vratila se Srbija na veliku scenu i ponovo je noćna mora za svoje rivale. Kao u stara dobra vremena. Kada je selektor rešetao mrežice širom sveta. Iz svih pozicija i u svim periodima meča. Najčešće u poslednjim sekundama. Uz zvuk sirene. Najslađe.
Majstorije naših momaka u grupnoj fazi i finišu duela sa Finskom i Češkom, vratile su sećanje na Đorđevićeve bravure tokom igračke karijere. Način na koji je sa klupe dirigovao igrom. Reakcija kod svakog koša, faula ili zakucavanja. Staloženost u dramatičnim trenucima odlučujućih duela. Vrede baš koliko i svaka ona trojka protiv Huventuda, Litvanije, Hrvatske, Amerike, Argentine...
Nama, zanesenjacima u sport s encem, svaki taj kadar ostavljao je izvesnu dozu praznine u duši. Kako je moguće da smo u fudbalu istrošili sve istinske veličine? Zar je normalno da nemamo nikoga Saletovog renomea? Čoveka sa harizmom i znanjem. Osobu od autoriteta i kredibiliteta. Vedetu sa palicom u ruci.
Imao je i fudbal generaciju za ponos. Asove koji su krenuli trenerskim putem: Miroslav Đukić, Slaviša Jokanović, Siniša Mihajlović, Ljubinko Drulović, Dragan Stojković.
Nije li Piksi fudbalsko ovaploćenje Saše Đorđevića? Urođena genijalnost kao božiji dar. Status igrača sa druge planete. Polazna tačka za veliku karijeru. Sve drugo bilo je na njima. Naporan rad, odricanje, fanatizam, surova profesionalnost, odradili su ostatak posla.
Uz dodatak perfekcionizma i neodoljivog osećaja za ulogu lidera. Prvi protagonisti svih vremena u dva najpopularnija sporta. Rođeni pod srećnom zvezdom. Čega god se dohvate, pretvaraju u zlato.
Mađioničari.
Setite se Đorđevićevih trojki u Istanbulu, Atini i Barseloni. Ili Stojkovićevih majstorija u Veroni i Firenci. Osvojenih trofeja u predsedničkoj i trenerskoj odori.Veličine čija se reč poštuje. Prihvata bez pogovora. Ko se ogluši i ne zaslužuje drugu šansu.
"Bruka i sramota", dve reči kojima je Đorđević opisao postupak Vladimira Micova uoči Mundobasketu u Španiji.
Istim rečima je neko morao da se obrati Lazoviću i Lukoviću kada su se "oprostili" od reprezentacije.
Ili Nemanji Vidiću kada je poslao pismo iz Mančestera.
Nevenu Subotiću kada je zatražio odmor od nacionalnog tima. Zamislite, odmor od Srbije. Tada je neko morao da lupi rukom o sto. Da kaže "bruka i sramota". Da objasni "milioneru" da je igranje za reprezentaciju pitanje časti. Nije nam bilo dovoljno. Išli smo mu na noge u Dortmund. Da ga molimo da se predomisli.
"Stepenice se preskaču jedna po jedna. Ne pet odjednom", rekao je Sale posle Litvanije. Idemo dalje. Kroz kvalifikacije do Rija. Nema razloga da sumnjamo. Znamo da mogu. Ulivaju poverenje. Jer imaju vođu. Verujmo. Fudbalski lideri su nam daleko od Srbije. Neko u Kini, neko u Izraelu, neko u Makedoniji, neko u Španiji, neko... na poziciji koordinatora!? Zato nam je i taj jedan stepenik previsok.
I nemamo u šta da verujemo!
----------------------------------------------------------------------
SVE KOLUMNE NEBOJŠE PETROVIĆA