Novi krah Srbije u kvalifikacionom ciklusu. Kompjuter nam daje dve opcije: restart i shut down. Šta izabrati? Pročitajte kolumnu Nebojše Petrovića.
Nije moglo slađe u Elbasanu. Kolarov, BUM! Ljajić, TRAS! Doviđenja, molim lepo. Samo bi minimalac u devedesetom iz nepostojećeg penala imao veću draž.
Nemoguće, jer je sudio najbolji na svetu.
Kakav je to bio muk. Zaglušujuć. Nestvaran. Kao posle Kecmanove trojke. Sličan onom maksimirskom iz ’99. Ko je ugasio svetla?
Napuštali su stadion kao mumije. Pogled im se gubio u daljini. Black-out. Osveta za dron. Pobeda. Onog trenutka kada je Ricoli odsvirao kraj, Srbija se podigla na noge. Sve je zaboravljeno. Sve je oprošteno.
Klementeov Kazahstan. Antićev Nelspruit. Pižonov Maribor. Mihino Skoplje i Zagred. Dikova Danska.
Sve će to mila moja prekriti snegovi, ruzmarin i šaš.
Tih 2:0 iz Elbasana baciše u zaborav sve propuste iz prethodnih ciklusa.
Resetovanje. Idemo od nule.
Nijedna suza, nimalo volje. Nijedna slutnja, ni glas. A moglo je bolje!
Uff, koliko je samo moglo bolje. Šta mi imamo od pobede u Elbasanu? Moralnu utehu da smo dobili politički rat na fudbalskom terenu? Ne budimo smešni.
"Da je sreće da smo zajedno sa njima otišli u Francusku. Čak i sa dva poraza od Albanije", odličan fejsbuk komentar kolege Mihajla Todića.
To bi bio trijumf. Razlog za Deda Mrazovu posetu Pazovi. Loši učenici ne zaslužuju poklon posle prve mršave trojke. Naročito ne u vrednosti od 150 miliona. Nije pedagoški.Svi smo podlegli utisku utakmice od životnog značaja. Pitanje časti. Sa štitom ili na njemu. Kakvi budete danas, bićete doveka.
Stizale su vesti o atmosferi linča. Spremnim kamenicama pored puta. Planiranom atentatu na Srbe. Ugroženim životima Baneta i kompanije. Bio sam dole i stekao potpuno drugu sliku. Doživeo sam Trg Bana Jelačića sa buljukom pijanih Hrvata. Psovanje majke četničke i teranje u ...
Bez obezbeđenja BIA specijalaca i 2.300 domaćih policajaca. Samo Uča (snimatelj). Od "oružja" - kamera i mikrofon. I torba FSJ! Da se zna odakle smo.
Ovo u Albaniji? Dečiji rođendan. Žurka sa belim kapicama i crvenim maskicama. Najgore od sve dece je na vreme udaljeno iz igraonice. Planirao je da skine šlag sa torte i umaže deci nosiće. Odmah je poslat u kućni pritvor. Mi smo naše partibrejkere pustili u epicentar beogradskog maskenbala. Skakali su po trambolini i tukli goste sa koficama i lopaticama.
Očekivao sam bar nekoga od junaka misije "Lov na dron" na tribinama Elbasan Arene. U prvoj liniji fronta. Na braniku otadžbine. Nikom ponikoše. Elem. Slavilo se uz Zvezde Granda do duboko u podne. Nije mala stvar osvojiti četiri boda iz osam utakmica. Okruglo pola po meču.
Zanela nas svetla velikoga grada pa smetnusmo s uma da će pola Evrope biti u Francuskoj.
Crno vino, crne oči i zaboravismo da je i oko nas sve crno. Ludujemo zbog Pirove pobede na kraju kvalifikacijama koje smo izgubili još na početku.Da, za nas je sve bilo gotovo u Jermeniji. Dve godine mudrovanja, eksperimentisanja, inaćenja i drskosti bačeni niz vodu.
Opet reset. Sve iz početka. Jeste Mihajlović pametovao, ali je bilo i pozitivnih stvari. Mi smo zadržali samo one negativne.
Režim rada sa novinarima. Imate one koje mi odredimo. I svi na jednog. Zar je važno što će sutra svi imati isto? Novinarstvo ionako izumire kao profesija.
"Neće meni igrači da vode politiku saveza", otelo se jednom prilikom Zoranu Lakoviću na konstataciju da su igrači zabranili snimanje u avionu.
Završilo se na tome. Svira se i dalje po notama loših muzičara. Šta požele, to i dobiju.
Mitrović se pojavi sa "poprsjem" - krivi novinari što su blenuli. Katanac na kapiju.
Nosite se, voajeri! Što dalje od naših očiju. Ovo je privatni posed. Nije reprezentacije svačija prćija.
Nismo mi Belgijanci da glumimo budale i družimo se s narodom. Imamo pametnija posla nego da obilazimo škole kao Kompani. Onaj mentol Azar ide po stanovima, deli ulaznice i poziva ljude na stadion. Sačuvaj me Bože!
Mi smo sebi dovoljni. Lepše je bez navijača. Ne čuje se čak ni "Tole lopove". Bonaca.
"Silenzio stampa". Još jedan italijanski izum. Bogom dan da se mediji skinu sa grbače. Patentiran još u igračko doba Siniše Mihajlovića. Glava dole, nogavice gore, mobilni na uhu. I teraj. Bez izjava za boraniju iz Srbije. Treba sačuvati floskule za one od kojih ti zavisi reputacija. Ugovor. Milioni.
Slaviša Jokanović. Nemanja Vidić. Danko Lazović. Nikola Žigić. Gojko Kačar. Filip Đorđević...
Ekskluzivni vlasnici prava na korišćenje licence. Sa varijacijama na temu. Po istom modelu. Počne sa: "Mačko, nemoj mene zbog bubuljica". Nastavi se sa "što sam ti baš ja interesantan". I preko međufaze "žurim na avion" završi sa bledim pogledom u prazno "zar se mi uopšte poznajemo".
Povoda uvek ima. Njega je bar najlakše izmisliti. Kolarovu je zasmetao tekst u jednim novinama. Zaćutao je za sve. Živo me zanima zašto Pelegrini ne izvede omladince na teren, kad mu se zameri jedan igrač prvog tima. Kada vas neko iseče u saobraćaju, ne date gas pa pojurite da se svetite celom gradu prolaskom kroz crveno. Zamena teza. Manevar ka završnoj fazi "Zbogom, sirotinjo".
Ubi nas sistem. Jer ga nema.
Postavljamo pogrešne prioritete. Jer onih pravih nismo dostojni. Likujemo zbog nebitne pobede. Jer su nam bitke važnije od rata. Ako euforija zbog albanskog muka ne izazove stvaranje nacionalnog naboja i kulta reprezentacije, onda ne vredi više da se zamajavamo fudbalom. Posvetimo se definitivno tenisu, košarci, vaterpolu, odbojci. Iako nema enca.
Shut down.
-----------------------------------
SVE KOLUMNE NEŠE PETROVIĆA