Kolumnista MONDA Neša Petrović o penalima i o novinarstvu. Koji fudbaler nije promašio penal? I zašto novinari svima smetaju...
Pitao sam svojevremeno Vladu Stankovića zašto je dozvolio da se u ekranizaciji njegovog bestselera novinari prikažu kao ljubitelji kapljice i čačkalice.
"Zvao sam Bjelu i dobio odgovor da je reč o umetničkoj slobodi. Kupili su kompletna prava, a samim tim i mogućnost da menjaju istorijske činjenice. I meni je smetala iskrivljena slika o čoveku koji nam je ostavio neprocenjiv legat o istoriji srpskog fudbala i srpskog sportskog novinarstva. Filozofirali su kako je Bora ’oličenje svih novinara’ i digao sam ruke. Jednostavno, bio sam nemoćan", slegnuo je ramenima idejni tvorac velikog filmskog hita "Montevideo, Bog te video".
Nemoćna je bila i bratanica Bore Jovanovića. Tog uglednog novinara lista "Politika", jedinog izveštača sa prvog Svetskog prvenstva 1930. Višegodišnji urednik "Narodne knjige" koji nikada za života nije okusio kap alkohola.
Taj Bora nema ništa zajedničko sa likom Srđana Todorovića koji nakreće pljosku posle svake zapisane rečenice svog izveštaja iz Urugvaja. Vlasnik dve fakultetske diplome sa cilindrom na glavi sušta je suprotnost zadriglog boema zapuštene brade koji nabada ćevape dok intervjuiše Kostu Hadžija i Antu Pandakovića.
Zato me ne čudi ponašanje trenera Crvene zvezde prema novinaru Mocartsporta. Slično se i Siniša Mihajlović ophodio prema svima koji sede sa druge strane konferencijskog stola, samo što je bio dovoljno mudar da izbegne "budalu" i "pljuvanje pod prozor".
Za njega smo bili dripci koji ne znaju ni da se obuku. Božoviću smetaju komentari. Tumbaković se obrušio na Kovinjala zbog statistike. Kolarov na mladog novinara zbog naslova.
Vlada je u pravu. Ruke su nam vezane. Osuđeni na status "niže rase" predstavljamo personifikaciju ološa koji svojim neizbežnim prisustvom remete sklad u univerzumu prepunom bliceva i konfeta. Ne pripadamo istoj galaksiji. Ako mislite da je reč samo o sportskim novinarima, obratite se devojci koja je kleknula ispred Gašića. Ili liku novinara iz Zone Zamfirove kojeg tumači Mladen Nedeljković.
Naravno da će i komentari ispod ove kolumne biti usmereni protiv novinarske struke. U dogme se slepo veruje i nikada se ne dovode i sumnju. Ne zameram. Čak i nemam nameru da polemišem. Tako je, kako je. Odabrao sam profesiju koja me čini srećnim i ne bih je menjao ni za jednu od tih konfeta. Privilegija je biti među tri odsto ljudske populacije koja se bavi poslom koji voli.
Umesto da ratujemo argumentima, hajde da se igramo. Recimo kviza.
Omiljena su mi pitanja "Pronađi uljeza". Pazite sad: Andrija Živković, Stefan Babović, Valeri Božinov, Nikola Ninković, Petar Grbić, Saša Lukić. Ko je uljez?
Dok razmišljate, pričaću vam priču. Lepu, poučnu i zanimljivu.
Postoje razne studije o idealnom penalu. Fizičari, matematičari, ekonomisti, psiholozi. Svi pokušavaju da odgovore na jedno isto pitanje: postoji li savršeno izveden udarac sa bele tačke?
Koriste se kvantitavne metode, sofisticirani algoritmi, statističke analize i gomila podataka. Sprovode se eksperimenti na terenu, ali i u savršeno opremljenim laboratorijama. Polazi se od konstante da pre samog postavljanja lopte na 11 metara, igrač mora da bude svestan uticaja niza faktora na ishod njegovog duela "oči u oču" sa golmanom protivničkog tima.
Važnost svakog elementa tokom pripreme za izvođenje udarca od neprocenjivog je značaja za njegovu preciznost. Najsitniji propust drastično smanjuje procenat uspešnosti i favorizuje čuvara mreže. Kada se lopta spusti na kreč, preporuka je ne okretati leđa golu. Hoda se unazad, pogleda uperenog u golmana ili u mesto gde nameravate da uputite šut. Nikako pognute glave. To je prvi znak slabosti i nesigurnosti. Već tokom zaleta, morate da imate jasnu predstavu o tome kako želite da izvedete penal. Donošenje odluke u poslednjem trenutku može da bude kobno.
Ako treba, promašite ga kao Faruk Hadžibegić protiv Argentine. Ali ga šutnite. Muški. Samo ne kao Dragoljub Brnović.
Dakle, oštro, poluvisoko i u stranu. Ne bilo koju. Tako bar kažu na Univerzitetu "Džon Murs" u Liverpulu. Oni su 2009. došli do formule koja podrazumeva zalet od pet do šest koraka, ugao od 20 do 30 stepeni u odnosu na belu tačku, ciljanje jedne strane gola i udarac koji šalje loptu brzinom od 100 kilometara na sat, 50-ak centimetara ispod prečke.
Teorija koju je pre izvesnog vremena naučno dokazao čuveni fizičar Stiven Hoking. Iako nemaju dozvolu da sa sobom ponesu digitron i druga matematička pomagala, igrači su shvatili poruku i njih 83 odsto precizno slede uputstva iz zadate jednačine.
Dešnjaci češće šutiraju u levi ugao i obrnuto. Bitan je podatak i da se 57 odsto golmana baca u desnu, a 41 odsto u svoju levu stranu. Daleko od toga da je nebitno kojom nogom šutirate. Rezultati istraživanja ukazuju na ubojitost levonogih fudbalera. Solidnih 4 odsto u odnosu na dešnjake (76% prema 72%).
Kuriozitet koji stručnjaci objašnjavaju navikama golmana na varijabilu šuta neuporedivo brojnijih fudbalera. Naime, svega 15 odsto igrača na svetu šutira isključivo levom nogom.
U prilog tome, lista savremenih penal-majstora na kojoj se iza trojice nepogrešivih dešnjaka Ibrahimovića (92%), Kristijana Ronalda (89%) i Stivena Džerarda (87%) nalazi levonogi Paragvajac Oskar Kardoso.
Matematičari se bave egzaktnim ciframa. Lopta je udaljena tačno 11 metara od gola koji je širok 7,32 i visok 2,44. Šanse su vam 1 prema 4 da promašite, s tim što se mogućnost greške povećava za 10 odsto ukoliko golman pogodi stranu u koju šaljete loptu loptu.
Ekonomisti imaju svoju računicu. Stiven Levit je oborio matematičku teoriju i dokazao da je udarac po sredini gola najsigurnije moguće rešenje.Njegov eksperiment je obuhvatio 100 penala na mečevima nacionalnih reprezentacija na kojima su golmani samo dva puta ostali "ukopani" u mestu.
Uprkos fascinantnom otkriću, statistika kaže da samo 17 odsto izvođača donese odluku da šutira kao Pančev u Bariju.
Golmani se uglavnom opredele za stranu i to vam pruža neverovatnih 81 odsto šansi da ih prevarite i zatresete mrežu. Deluje kao garancija u odnosu na udarce u desno (70%) ili u levo (77%).
Na završnim turnirima Svetskog prvenstva, od Španije ’82 do Južne Afrike 2010, izvedeno je 204 penala i NIJEDAN nije odbranjen kada je lopta upućena po sredini gola.
Ne računamo prečke od kojih se ona Piksijeva u Firenci i Mijatova u Tuluzu tresu i dan danas.
Levitova teorija gubi bitku sa modernom tehnologijom koja svaku informaciju čini dostupnom i teško je očekivati da će golmani nastaviti da se bacaju u stranu ukoliko njihovi treneri shvate ozbiljno ovo istraživanje.
Zato je ekonomista Injasio Palasios-Uerta iskoristio "teoriju igara" kao metod za dobijanje dobitne formule.
Polazeći od pretpostavke da su penali konfliktna interakcija koja može rezultirati krajnje različitim ishodima, primenio je osnovne postulate poznate igre "papir, kamen, makaze". Ako stalno birate jednu istu opciju, dajete prednost rivalu koji može da predvidi vašu odluku i da se opredeli za pobedničku kombinaciju. Koristiti uvek istu strategiju, ne znači ’a priori’ težiti idelanom rešenju. Kazneni udarci nisu ništa drugo do igra na "sve ili ništa". Uspeh jednog automatski povlači neuspeh onog drugog.
Nobelovac Džon Forbs Neš Junior podržava "ekonomsku teoremu" Palasiosa-Uerte i tvrdi da je kombinacija različitih načina izvođenja penala najracionalnije rešenje. Doprinosi nepredvidivosti šuta i dovodi do ravnoteže, koja čak nosi i njegovo ime - "Nešova ravnoteža".
Nasumično. Svaki put neki drugi metod. Kao loto. Korisna teorija za penale koji tek treba da se šutnu, ali dokazana i kroz one koji su već izvedeni. Upravo je profesor Injasio analizirao utakmice u periodu od 1995. do 2012. i zaključio da je 9.000 penala realizovano na nepredvidiv način. Odnosno, strelci su šutirali u potpuno drugu stranu u odnosu na svoj prethodni pokušaj.
Koliko podataka! Da ti se zavrti u glavi. Posle kažu da je penal rutina...
Zamislite fudbalera koji se prihvatio odgovornosti i mora da razmišlja o zaletu, zauzetom uglu, strani u koju će da šutne, jačini udarca, Nešovoj ravnoteži, Levitovom otkriću ili Uertinoj teoriji igara.
Čak i da posloži kocke u odgovarajući mozaik, ko mu garantuje da će se lopta zakoprcati u mreži.
Uostalom, valjda se nešto pitaju i golmani. Nije Dudek skakutao u Istanbulu da bi glumio cirkuzanta, već da bi zbunio igrače Milana i skratio im ugao udarca za čitava 32 centimetra.
Nije ni Leman čitao bogznašta sa onih papirića protiv Argentine na Svetskom prvenstvu 2006, ali je potpuno poremetio koncentraciju Pekermanovih pulena.
Zapažanje Gerga Gigerencera deluje najjednostavnije i sa najviše smisla. U svojoj poslednjoj knjizi nemački psiholog savetuje penaldžije da slede isključivo lične instinkte.
Svaki vid svesnog razmišljanja narušava stečene automatizme. Zbunjuje uvežbane pokrete koji su tokom stotine treninga dovedeni do savršenstva.
Čemu mudrovanje. Zalet, šut i gol. Po kratkom postupku.
Što se više čeka, više se razmišlja. I rastu šanse da se kiksne.
Vratimo se na pitanje iz kviza. Pronašli ste uljeza? Nije bilo teško.
Saša Lukić.
Zato, bez brige. Stefane, Andrija, Petre, Nikola, Valeri, glavu gore. Priče o ukletom golu ispod južne tribine su smešne i banalne.
Penal nije promašio samo igrač koji ga nije ni šutirao.
Plus Riki Lambert. Kažu i Toma Kaloperović, ali sam proverio kod Voje iz Partizana.
"Vladica Kovačević kaže da je Toma bio pakleni izvođač, ali je promašio protiv Zvezde krajem pedesetih".
A i Vladica je bio paklen izvođač penala. Uvek je, kaže, gledao u noge golmanu.
"Pored dobre tehnike neophodna je mirnoća i koncentracija, a mora se uvek gledati u kretanje golmana. Ja sam šutirao tek kada bih video da je čuvar mreže krenuo. Znači, često u deliću sekunde moraš da promeniš zamišljeni ugao gola", izjavio je svojevremeno Vladica Kovačević.
Eto. Novinar ne mora sve da zna, ali mora da zna ko zna.
Pitali su Skilaćija ko mu je omiljeni trener. Odgovorio je: "Onaj koji me stavlja da igram".
Tako je i kod penala. Idealan je samo onaj koji završi u mreži.
-----------------------------------------------------------------------------
SVE KOLUMNE NEŠE PETROVIĆA