Mnogi nemački građani koji potiču iz inostranstva neprijateljski su raspoloženi prema izbeglicama i novim migrantima. Pritom su mnogi od njih i sami došli u Nemačku kao izbeglice – iz zemalja bivše Jugoslavije.
Rat, razaranje, beg. Darko Tolić je sve to lično doživeo. Kada je početkom 90-ih godina na severu Bosne i Hercegovine besneo rat između Hrvata i Srba, Darkovi roditelji su njega i njegovu sestru iz sela Johovca kod Doboja odveli na sigurno, kod dede i bake u Nemačku. Otac se vratio na ratište, a majka je ostala u Nemačkoj, piše Deutsche Welle.
Ona je bila bolnička sestra i vrlo brzo je našla posao u jednoj bolnici. Zbog toga se Darkova porodica nakon kraja rata nije morala vratiti u BiH kao velika većina drugih izbeglica. Oni su ostali. Tolić danas ima 28 godina i u Nemačkoj se angažuje politički – protiv izbeglica i migranata. Prvenstveno ne-evropskih.
"Evropa je domovina evropskih naroda. Evropa treba ostati evropska, a Nemačka Nemačka!", kaže ovaj Hrvat poreklom iz BiH, koji živi u Štutgartu.
"Dekadentni Evropljani"
Tolić je utemeljitelj nemačkog ogranka Autohtone Hrvatske stranke prava (A-HSP). Poslednjih je godina otvoreno podržavao nemačke desne ekstremiste.
"Hrvatski križar" (kako ga nazivaju nemački mediji) "želi da spase Evropu od izumiranja evropskih naroda i razmnožavanja neevropskih naroda".
Nemci su naivni oko izbeglica, kaže on u razgovoru za DW, "oni ne prepoznaju opasnosti nekontrolisanog doseljavanja". Afričke i azijske migrante naziva "uljezima koji zloupotrebljavaju dekadentnost Evrope". O tome se mora otvoreno pričati, dodaje.
Tolić nije usamljen. Njegovo mišljenje dele i drugi mladi političari s područja bivše Jugoslavije koji su 90-ih godina u Nemačku došli kao izbeglice ili ekonomski migranti.
Oni su aktivni u populističkim, desno-radikalnim ili čak neonacističkim grupama i strankama.
Na primer Safet Babić, šef NPD-a u Trieru, okoreli neonacist poreklom iz BiH, koji preko društvenih mreža širi antiizbegličku propagandu. Jedan od njegovih slogana je: "Buntes Trier, nicht mit mir!" U prevodu: “Šareni Trir, sa mnom ne!"
Ili Dubravko Mandić, pravnik iz Frajburga i jedan od mlađih uzdanica populističkog AfD-a (Alternative za Nemačku). Ta stranka se odlučno protivi prihvatu izbeglica, a njegova šefica Frauke Petri rekla je kako bi na granicama u slučaju nužde trebalo pucati na njih – kako bi ih se sprečilo u prelasku granice.
Mandić je svojevremeno javno američkog predsednika Baraka Obamu nazvao "crnčugom koja je samo zbog svoje boje kože postao predsednik SAD-a". On je rođen u Sarajevu, a njegov je otac, kako je rekao za DW u telefonskom razgovoru, početkom 90-ih godina došao je u Nemačku kako bi izbeglicama iz BiH pomogao oko integracije. Mandić nije hteo da govori o svojoj priči i svojim stavovima oko izbeglica.
Nije to novi fenomen
"Izbeglice i migranti protiv novih izbeglica i migranata – to nije ništa novo", tvrdi bamberški sociolog Fridrih Hekman: "I migranti na koncu konca imaju predrasude. Oni ih donose sa sobom i ovde ih razvijaju i dalje. Predrasude protiv drugih migrantskih grupa i naravno predrasude protiv većinskog nemačkog stanovništva."
Profesor Hekman podseća na brojne doseljenike iz bivših sovjetskih republika, koji su početkom 90-ih godina prošlog veka došli u Nemačku. "I oni su sa sobom doneli vrlo jake predrasude, posebno protiv muslimana."
U Nemačkoj su, na primer Turci 90-ih godina bili kivni na došljake s istoka Evrope zbog navodnog privilegovanja oko četiri miliona novih "sovjetskih" stanovnika Nemačke.
Žalili su se kako su se oni (Turci) "za sve morali sami izboriti kao gastarbajteri" te da se sad "novim došljacima sve servira na pladnju", nude im se kursevi integracije, pomaže oko potrage za stanom i da bez problema dobiju i nemačko državljanstvo.
Nova konkurencija
"Mi smo u Nemačkoj i početkom 90-ih imali veliku migracijsku krizu, koju se može uporediti sa sadašnjom. U 1992. smo zabeležili 1,5 miliona doseljenika, bilo je nasilja prema migrantima, podmetala se vatra u domove u kojima su bili azilanti, bilo je i mrtvih. To se s vremenom sve smirilo nakon što su postrožena pravila za dobijanje azila, a time je reducirana migracija", podseća Hekman.
Razlog negativnog stava 'starih' došljaka prema 'novim' jednostavno je - STRAH. Strah od nove 'konkurencije', strah oko onoga što su 'stari' doseljenici uspeli izgraditi u novoj domovini i strah da će 'novi' postati novi miljenici Nemaca.
Za DW on kaže kako je razlog negativnog stava "starih" došljaka prema "novima" jednostavno - strah. Strah od nove "konkurencije", strah oko onoga što su "stari" doseljenici uspeli izgraditi u novoj domovini i strah da će "novi" postati novi miljenici Nemaca:
"To je borba između etabliranih i novih došljaka oko istih ili sličnih resursa, oko poslova i stanova."
Borba koja se vodi i preko društvenih mreža. Tamo se izbeglice (često i od strane bivših izbeglica) paušalno naziva "lenštinama", "silovateljima" i "parazitima".
Uspešna integracija?
Svaki peti od oko 80 miliona žitelja Nemačke potiče iz inostranstva.
Znači da su se oni sami, njihovi roditelji ili roditelji njihovih roditelja doselili u Nemačku. Stavovi etabliranih doseljenika oko izbeglica ne razlikuju se dakle u većoj meri od stavova većinskog, nemačkog stanovništva.
Kako je pokazala jedna anketa Instituta za istraživanje javnog mnijenja YouGov sprovedena krajem prošle godine, 40 odsto nemačkih doseljenika smatra da je Nemačka trebalo da prihvati manje izbeglica nego što ih je zaista primila.
Kod Nemaca to smatra 45 odsto ispitanika - 24 odsto doseljenika je mišljenja da Nemačka uopšte ne bi trebalo da prihvata izbeglice – to mišljenje deli i 25 odsto Nijemaca.
