• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Doktor Arijus, Holanđanin koji je zadužio Srbiju

Autor Bojana Zimonjić Jelisavac Izvor mondo.rs

Da li ste čuli za doktora Arijusa van Tinhovena, velikog dobrotvora srpskog naroda? Specijalni izveštač Monda iz Haga, Ksenija Gabrijel donosi vam priču o još jednom prijatelju Srba iz najtežih dana.



Bio je oktobar 1912. godine kada je Arijus van Tinhoven (26) iz Horkuma diplomirao medicinu u Amsterdamu. Čuo je za stradanje u Prvom balkanskom ratu, koji je upravo bio izbio u Srbiji, i bio zaprepašćen odlukom holandskog Crvenog krsta, koji je odbio da pomogne srpskoj vojsci i narodu. Smatrajući tu odluku potpuno neprihvatljivom, rešio je da samoinicijativno ode u zemlju na Balkanu i pomogne koliko može.

Sakupio je nešto sredstava od donacija uglednih ljudi velikog srca, i sa dve medicinske sestre i jednim jedinim ambulantnim vozilom, zaputio se u Srbiju. Stigao je u Beograd, gde je prihvaćen sa oduševljenjem i ubrzo zaposlen u vojnoj bolnici. Podstaknut zalaganjem i upornošću mladog lekara, holandski Crveni krst ipak je odlučio da pomogne, i pod njegovim vođstvom organizuje sopstvenu bolnicu u zgradi jedne beograsdke škole. Van Tinhoven je u bolnici, u kojoj je bilo smešteno najmanje 200 boraca, sam napravio i salu za operacije i zajedno sa pomoćnicima svakodnevno vadio metke iz srpskih ranjenika.

Srbi su želeli da ugoste velikodušnog stranog lekara, pa su mu nalazili smeštaj, nameštaj i pomagali koliko su umeli, pa su mu u okviru bolnice napravili sobu u kojoj je mogao da živi i opremili je.

Lečio je ranjenike i civile kojima je bila potrebna medicinska pomoć, ali je u slobodno vreme sa velikim entuzijazmom beležio scene iz svakodnevnog života tadašnje Srbije. Dok su hvalospevi o holandskoj ambulanti u Beogradu stizali u svetsku štampu, holandske dnevne novine su u više navrata objavljivale Van Tinhovenove dnevnike o dogodovštinama i životu u Beogradu. Bio je i pasionirani fotograf, čiji albumi su danas predmet izložbe u Holandskoj kraljevskoj biblioteci u Hagu.



Ubrzo je na molbu srpske vlade otvorio veliku bolnicu za ranjene, u prostorijama velike šećerane udaljene sat vremena od prestonice. Krajem maja 1913, vratio se u Hag, a sa sobom je poneo i dva velika priznanja – Orden svetog Save četvrtog reda i orden Crvenog krsta Srbije, koje mu je uručio srpski kralj.

 Po povratku u Holandiju, odbio je da mu bude upriličen zvanični doček, ali su ga kolege iz profesije ipak svečano dočekale na haškoj železničkoj stanici. Otišao je u Berlin na usavršavanje, i tamo svega par meseci kasnije primio poziv srpskih vlasti da se vrati, jer je izbio Drugi balkanski rat.

Poslao je telegram vernoj saradnici, medicinskoj sestri Jakobi de Hrote, i došli su u Beograd gde su velikom brzinom očistili bolnicu i pripremili je za ranjenike. U Valjevu im je dodeljena zgrada lokalne gimnazije, u kojoj su osnovali novu ratnu bolnicu.

U međuvremenu, u Holandiji je otac mladog lekara, zajedno sa uglednom gospodom, osnovao takozvani Balkanski komitet koji je prikupljao sredstva za Van Tinhovenov rad i pomoć Srbiji. Tog puta, zadržao se samo nekoliko meseci, a pred odlazak iz naše zemlje, upriličena je svečanost na kojoj je proglašen počasnim građaninom Valjeva.

Povratak u Holandiju tog oktobra 1913. nije prošao bez pompe - na železničkoj stanici upriličen je zvanični, svečani doček, na kom je rečeno da je Van Tinhoven "proslavio holandsko ime" svojim zalaganjem u Balkanskim ratovima. Na svečanom ručku u hotelu "Central" u Hagu sala je bila ukrašena cvećem, vencima i trakama u bojama srpske zastave, a tada je lekar pred zvanicama izjavio "Ko se u teškim okolnostima prvi nađe, pomaže dvostruko".

Usavršavanje je nastavio u Berlinu, gde je u martu 1914. održao predavanje na temu svojih iskustava u ratom zahvaćenoj Srbiji. Okupljenoj publici, među kojom je bilo i naših ljudi, pokazao je i svoje fotografije, ne samo bolnice i prizora iz rata, već i pejzaža i drugih "svakodnevnih" prizora koje je zabeležio.



U junu 1914, odlikovan je u rodnoj zemlji činom oficira u Redu Oranski Nasau. Mesec dana kasnije, saznao je da se sprema novi sukob i odmah krenuo za Srbiju, ponudivši pomoć Srpskom poslanstvu.

Na početku Prvog svetskog rata, postao je šef hirurgije u Vojnoj bolnici u Valjevu, a u jesen 1914. postao je, na zahtev srpske vojske, član komisije koja je istraživala austrougarske ratne zločine na teritoriji zapadne Srbije. U svojim dnevnicima i foto-albumima, koji su kasnije objedinjeni i objavljeni u Holandiji, ostavio je zapise o stotinama počinjenih zločina, silovanja, ubistava i sakaćenja srpskog naroda već u prvim nedeljama rata. Neutralnost, koju je za potrebe holandskih novina morao da održi u svojim zvaničnim tekstovima, mogao je da zanemari u privatnim dnevnicima.

"Sada, kada ova sećanja nisu više namenjena neutralnim novinama, na više mesta sam se oštro izrazio o okrutnostima počinjenim od strane austrougarskih trupa. Ne jednog, ili dva zlikovca, već i vlasti, koja je svoje vojnike opremila eksplozivnim mecima".

Kao lekar, bio je zaprepašćen stepenom ranjavanja koje su ovi meci prouzrokovali, i temeljno je dokumentovao povrede koje su srpski vojnici i civili pretrpeli.



Zbog napredovanja austrougarske vojske, Van Tienhoven je sa saradnicima bio primoran da evakuiše svoju bolnicu u Valjevu, i poslednjim vozom privremeno je napustio ovaj grad. Nakon povlačenja austrougarske vojske iz Valjeva, vratio se i nastavio rad u bolnici koja je jedva uspevala da primi priliv ranjenika i izbeglica. U zimu 1915, izbila je epidemija tifusa, od kojeg je i sam oboleo. Negovala ga je prva saveznica, verna sestra De Hrote, ali je njegovo zdravstveno stanje bilo toliko loše da je odlučeno da mora da se vrati u Holandiju.

Nastavak rata proveo je u službi Crvenog krsta u Francuskoj, Italiji i potom Albaniji, gde se u gradu Draču našao opet među Srbima, vojnicima i izbeglicama.

Van Tinhoven tada je zapisao da su mu srpski pacijenti posebno prirasli k srcu. "Srbi su zaista jaki, žilavi ljudi. Zvuči suludo, ali Srbe je tako lako operisati, odlično se oporavljaju i uspešno leče. Osim toga, još vode i jedan čist, ne-materijalistički život".

Sa manje simpatija pisao je o Albancima i njihovom vođi Esad Paši – "zlostavljaju Srbe ratom potisnute na jug, a sami već i pri nagovesti rata i nedaće beže na najviše drvo".

Pri odlasku iz Albanije, zabeležio je još i ovo.

"Polako se Drač gubi iz vida – zemlja patnje, zemlja zlikovaca i bandita".



Svoje utiske i priče iz ovog perioda objavio je u osam članaka pod naslovom "Među Srbima u Albaniji", a zajedno sa M. J. Bruseom, napisao je i knjigu "Strahote rata u Srbiji: Dnevnik ratnog hirurga dr A. Van Tinhovena". Tekst je dopunio i fotografijama koje je lično snimio, koje su dodatno oslikavale stradanje srpskog naroda.

"Svojeručne fotografije, poštovani, neutralni čitaoče, uslikane od strane vašeg pouzdanog i sabranog lekara... Fotografije kukavički ubijenih staraca, i raskomadanih žena i devojaka. Možeš da ih vidiš", navodi se u knjizi koja je 2005. objavljena i kod nas, u prevodu Jelice Novaković.

Godina 1916. donela mu je sreću u privatnom životu – oženio se najbližom saradnicom, sestrom Jakobom de Hrote, i kasnije sa njom dobio četvoro dece. Nakon boravka u Francuskoj, gde je nagrađen Ordenom legije časti zbog zalaganja u ambulanti u Bulonjskoj šumi, dalji život i medicinsku službu proveli su zajedno u Venecueli i SAD. Tek su se u starosti vratili u Holandiju, gde su oboje preminuli 1965. godine, Jakoba 26. aprila, a Arijus 8. septembra.

Unuci porodice Van Tinhoven poklonili su albume fotografija i dnevnike ovog izuzetnog lekara, fotografa i humaniste Holandskoj kraljevskoj biblioteci u Hagu.

U Beogradu je 2006. osnovan Centar za naučnu i kulturnu saradnju Srbije i zemalja nizozemskog govornog područja, nazvano "ARIUS" u znak zahvalnosti za Van Tinhovenovu požrtvovanost i hrabrost.

---------------------------

Zahvaljujemo se Kseniji Gabrijel na tekstu i fotografijama.

Komentari 27

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

commentator

diveci se njemu, zaboravismo mu zenu. sve pocasti i njoj, slava im i hvala

mange

E, ovakvi ljudi zasluzuju da se po njima nazovu ulice i trgovi!!!

Igor

@mange Bitno je da Koča ima dve ulice.

special image