• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Goran Sultanović - mangup sa Čubure

 Mladen Nikolić
Autor Mladen Nikolić

Da li ste se i vi plašili njega - folksdojčera Hansa Lajtera? Kolumnista MONDA Mladen Nikolić podsetio nas je na glumca Gorana Sultanovića koji je ostvario nezaboravne uloge u nekoliko filmova i TV serijama.

 Goran Sultanović - kolumna Mladena Nikolića Izvor: MONDO/YouTube/screenshot

Pre 40 godina na beogradskoj televiziji dogodile su se tri velike premijere, tri dramske serije od kojih je svaka zauzela naročito mesto kako u ovdašnjoj televizijskoj zaostavštini, tako i u sećanjima onih malo starijih koji su ih gledali i voleli. Da, tri kapitalne igrane TV serije u godinu dana, iz današnje fotelje zvuči nestvarno.

Jedna se zove "Grlom u jagode", do današnjeg dana izrasla u kultni dramski projekat iz tog vremena, nostalgična i romantična priča o odrastanju mladih Beograđana tokom šezdesetih; druga je "Više od igre", simpatičan i u najboljem smislu duhovit prikaz turbulentnih zbivanja u maloj varošici usred Srbije, a kroz priču o preplitanju društvenih prilika u predvečerje rata sa najvažnijom sporednom stvari - fudbalom. I treća, po kvalitetu možda ne na nivou pomenute dve ali svakako vredna pamćenja, "Salaš u Malom Ritu", priča o snalažljivosti ubogog dečaka sa sela koji se našao na ratnoj vetrometini u okupiranom Banatu.

Ovu poslednju gledaoci možda i najbolje pamte po jezivo ciničnom nacističkom isledniku Šiceru. Tumačio ga je maestralni Mrgud Radovanović. Sećam se odlično njegove "njuške", sitnih i prodornih očiju iza naočara i ciničnog keza koji nije značio ništa dobro. Ipak, u drugom delu serije, u događajima u selu Jakobsfeldu pojavljuje se još jedan jezivi negativac - mladi folksdojčer zadojen nacizmom, po imenu Hans Lajter.

Sećam se i koliko sam ga kao klinac mrzeo, ustvari, plašio ga se. Zaista, bio mi je jednako strašan kao Šicer. Plavušan u onoj uniformi boje duvana, sa prodornim pogledom i užasnim osmehom, veštačkim i ledenim.

Goran Sultanović kao Hans Lajter
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot



Goran Sultanović rođen je u leto 1947. u Beogradu. Detinjstvo je proveo na relaciji Kalenić pijaca - pijaca Đeram. Da, zvuči kao da je reč o nekom nakupcu sa tezge, a ne dramskom umetniku, ipak, istina je da je Goran živeo sa majkom u stanu preko puta Kalenića ali je zbog majčinih čestih poslovnih putovanja puno vremena provodio i kod babe i dede koji su živeli kod Đerma. Mnogo kasnije znao je da se "pohvali" kako je, eto, čitavu mladost proveo u tom "Bermudskom trouglu" između Kalenića, Đerma i Krsta.

Goran Sultanović u filmu „Poslednji krug u Monci“
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot



Sultanovićev otac rano je napustio ženu i sina, a majka je radila kao garderober u folklornom ansamblu "Kolo", zbog čega je često putovala na sve četiri strane sveta. Tako je Goran neretko ostajao sam kod kuće, lišen potpunog roditeljskog nadzora, što je za posledicu imalo njegov više nego ležeran odnos prema školi i učenju. Prioritet je imalo društvo iz kraja, mali Sultanović više je vremena provodio na ulici nego u učionici.

"Pripadam generaciji u kojoj su svi bili isti, niko nije štrčao u materijalnom smislu. Svi smo bili isto obučeni i prepušteni jedni drugima. Nije to bilo vreme kompjutera kad vam, igrajući se sa njim, niko ne treba".

Iako je uspeo da se upiše u XIV gimnaziju, Goran nije bio učenik za primer. Trebalo mu je punih šest godina da stigne do velike mature. Sa druge strane, stekao je bogato iskustvo u onoj drugoj, neformalnoj, životnoj školi na beogradskom asfaltu. Usput, tokom Goranove burne adolescencije isplivao je na površinu taj njegov vrsni talenat za recitovanje, za kazivanje.

U filmu "Devičanska svirka"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot


Ubrzo je primljen i u dramsku grupu legendarnog Bate Miladinovića. U to vreme, družio se sa velikim krugom tinejdžera, među kojima su bili i Predrag Ejdus i Svetlana Bojković, buduće kolege. Međutim, glumu Goran nije doživljavao kao svoju ultimativnu ambiciju; za razliku od većine budućih kolega glumaca, on se zanimao glumom kao hobijem, računajući da će mu to doneti privilegovan status kod devojaka i lakši "prolaz".

Išao je tada i u kultno omladinsko pozorište "Dadov" i tamo sticao kakvo-takvo iskustvo na amaterskoj sceni.

A kada su njegovi drugari Ceca Bojković i Peca Ejdus rešili da studiraju glumu, i Goran se prijavio na prijemni ispit, uprkos tome što se nije naročito pripremao, što je napamet znao svega nekoliko stihova i što ga za polaganje niko nije pripremao. Ipak, njegova šansa ležala je u recitovanju, talenat mu nije manjkao, naprotiv. Više od glume mladi Čuburac želeo je da postane - fudbaler, ali to nije moglo da prođe bez redovnih treninga i posvećenosti, pa se priča o fudbaleru Sultanoviću brzo okončala.

I kada je primljen na Akademiju, tek tada se, kako sam kaže, "primio na glumu i tako se otrgao ulice". Među Goranovim kolegama na klasi stasavali su i Miki Manojlović, Marko Nikolić i Aljoša Vučković... Družio se tada i sa Draganom Nikolićem, Tamarom Pavlović, Lanetom Gutovićem.

Još kao student postao je stipendista Beogradskog dramskog pozorišta. Teatar na Krstu bio je i ostao za Gorana posebno mesto, druga kuća. Tri decenije kasnije, Sultanović je postao upravnik ovog pozorišta. Krajem devedesetih niko nije želeo da se prihvati takvog posla, a eto, ovaj svojeglavi Čuburac jeste.

Prvo Goranovo pojavljivanje pred filmskim kamerama dogodilo se na snimanju melodrame Nikole Rajića "Ima ljubavi, nema ljubavi" (1968) sa Nedom Spasojević i Oliverom Katarinom u glavnim ulogama. Tek tri godine kasnije, dobio je prvu značajniju rolu, ovoga puta u čuvenom TV filmu "Šešir profesora Koste Vujića" iz 1971. godine.

Sultanović u "Šešir profesora Koste Vujića"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot



Sultanović je odigrao mladog Jovana Cvijića, okružen kolegama Vojom Brajovićem, Josifom Tatićem i neponovljivim Pajom Vuisićem u naslovnoj ulozi. Zbog velikog uspeha pozorišnog komada "Sarajevski atentat" u kojem je Goran nastupao, 1972. je snimljena i kamerna TV drama istog naziva, zasnovana na stenografskim beleškama sa suđenja zaverenicima. Sultanović je, zajedno sa kolegama Predragom Manojlovićem, Draganom Maksimovićem i Milanom Mihajlovićem tumačio likove momaka koji su učestvovali u atentatu u Sarajevu 1914. i promenili tok moderne istorije.

Sultanović je jednom prilikom rekao da je u svojoj karijeri glumio samo u jednom filmu, kultnom "Poslednjem krugu u Monci", a da su sve ostale njegove uloge bile samo "protrčavanje kroz filmove". Ovde bih želeo da ga podsetim da to nije tako, da iako jeste bilo puno njegovih "protrčavanja", jedan film nikako ne može da se mimoiđe u priči o Goranovim glumačkim dostignućima.

U pitanju je "Devičanska svirka" (1973) maestra Đorđa Kadijevića, crno-bela drama urađena u maniru horor klasika iz ere nemog filma. To je bila Goranova prva glavna uloga pred kamerama. Sultanović je sjajno interpretirao lik naivno romantičnog mladića Ivana koji upada u mrežu čini prelepe misteriozne udovice, u tumačenju Olivere Katarine.

Sa Oliverom Katarinom u "Devičanskoj svirci"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot



Sredinom sedamdesetih godina, ovaj glumac ostvario je verovatno svoje najupečatljivije uloge na filmu i televiziji. Nema ih puno, naprotiv, Sultanović nije bio u fokusu interesovanja većine filmskih autora, dobrim delom zbog toga što nije bio u sjajnim odnosima sa ljudima koji su upravljali filmskom produkcijom, pa su i angažmani izostajali. Zato je mnogo više radio na pozorišnim daskama nego pred objektivom kamere. Iz tog perioda izdvojio bih dve odlične role koje je Goran kreirao.

Prva je već pomenuti mladi nacista Lajter u "Zimovanju u Jakobsfeldu" (1975) Branka Bauera, odnosno seriji "Salaš u Malom Ritu". Uverljiv do nivoa Mrgudovog Šicera ili čak do Perovićevog folksdojčera Jakoba. Ustvari, ovu filmsku priču krase stvarno odlične, nezaboravne role velikih majstora, od mlađanog Slavka Štimca, preko Milana Srdoča u ulozi Jakobovog sluge, pa sve do legendarnog Slobodana Perovića koji deluje tako da pomislite kako gledate neki dokumentarac o strogom ali pravičnom gazdi velikog poljoprivrednog imanja, a ne filmsku dramu.

Druga je uloga poručnika kraljevske vojske u TV drami Save Mrmka "Metak u leđa", centralni lik u priči o komplikovanim odnosima unutar četničkih grupa tokom nemačke okupacije Srbije. Sultanović je kreirao lik moralno ispravnog, čestitog oficira kraljevske vojske koji diže glas protiv samovolje i zločinačkog delovanja pojedinih saboraca.

U drami "Metak u leđa"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot


Sultanovića smo gledali i kao Radeta Testeru u "Povratku otpisanih", pojavio se i u danas pomalo zaboravljenom krimiću "Pozorišna veza" (1980) u ulozi fotografa, kao i u filmovima "Šmeker" Zorana Amara i "Već viđeno" Gorana Markovića, sredinom osamdesetih. Ipak, zahtevnije, jače uloge su ga zaobilazile. Ćešće se pojavljivao u TV projektima nego na filmu i to se nije promenilo sve do Goranove penzije. Govorio je kako nikada nije želeo da snima "kojekakve budalaštine", da je radio samo ono što mu se dopalo i da se nikada nije gurao da bi se domogao više posla i uloga.

"POSLEDNJI KRUG U MONCI" - INSERT

Poslednji krug u Monci
Izvor: YouTube



Najšira publika najbolje ga pamti kao Urketovog ortaka Peđu u kultnoj "Monci", urbanoj priči o momcima sa beogradskog asfalta po scenariju Dušana Prelevića. Uzimajući u obzir Goranov životni stil, kao i njegovo odrastanje na Čuburi, razume se da mu je ova uloga posebno legla i da je sa lakoćom mogao da je iznese i dočara Peđinu emociju, razočaranje u život i okolinu koja se menja na gore, u kojoj više nema mesta za mangupe poput njega i glavnog junaka, Urketa.

Iz današnje perspektive, ovaj film skromnog umetničkog dometa uspeo je da jasno oslika atmosferu nastupajućih ratnih, nesrećnih devedesetih godina koje su mogle da se "namirišu" te 1989. Sultanovićev Peđa u tom kontekstu paradigmatski oslikava bespomoćnost pred mrakom koji pada na voljeni Beograd, na njegove žitelje, makar i one na društvenim marginama, za koje važi da su snalažljivi i žilavi, da se uvek dočekaju "na noge". Peđa svojom apatijom ali bez cinizma kao da poručuje da nema izlaza, u šta će se uveriti i sam glavni junak na kraju priče.

I u tom sivilu koje je nastupilo devedesetih Goran Sultanović je odigrao nekoliko dragih uloga, u svom ležernom maniru, onako kao "od šale". Ne mislim da se zaista tako i odnosio prema svojim ulogama, da nije bio studiozan i temeljan, već da je uvek ostavljao utisak kao da se poigrava. A to mu dođe kao kompliment.

"Policajac s Petlovog Brda" (1992), TV serija rađena po uzoru na američke porodične sitkome i istoimeni film predstavili su nam Sultanovića i kao policajca, inspektora Jovu, kolegu i prijatelja glavnog junaka.

U seriji "Policajac s Petlovog brda"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot


Simpatična TV serija "Volim i ja nerandže... no trpim" Zdravka Šotre, bogata izvanrednim glumcima koji su se razigrali u ovoj komediji o naravima ljudi zarobljenih u zabiti crnogorskih pašnjaka i njihovim rođacima koji žive u Beogradu, bila je jedna od retkih televizijskih emisija koje su unosile radost i smeh među gledaocima tih godina.

Sultanović se sjajno uklopio u ansambl, kao da nije rođeni Čuburac već autentični brđanin iz šavničkog kraja.

"Volim i ja nerandže... no trpim"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot


Jedna druga uloga još više je Sultanovića predstavila kao vrsnog komičara koji je u stanju da bez problema glumi provincijalce iz balkanskih zabiti. Svi ga se rado sete kao jednog od urnebesnih likova iz serije "Složna braća" (1995).

Izvor: MONDO/YouTube/screenshot



Njegov Čenga, bosanski trgovac (tačnije, švercer) i ženskaroš koji, kao uostalom i sva druga "složna braća" u istoimenoj kafani, laže kako zine, mulja i baroniše, sve sa grimasama koje neodoljivo podsećaju na De Nira iz mafijaških filmova.

"SLOŽNA BRAĆA" - INSERT

Složna braća
Izvor: YouTube



Sultanovića je publika gledala i u urnebesnoj seriji "Otvorena vrata" Miloša Radovića. Pojavio se i u akcionoj drami "Do koske" (1996) Bobana Skerlića. Goran je oblačio čak i ustašku uniformu za malu ulogu u drami "Nož" (1999) Miroslava Lekića.

Posebno upečatljivu minijaturu odigrao je u socijalnoj drami "Država mrtvih", poslednjem filmu velikog Živojina Pavlovića, glumeći surovo bezobraznog i bahatog frizera koji odbija da zaposli trudnu ženu jer "ne može da je isproba". U gorkoj komediji "Sedam i po" (2006) videli smo kako je uverljivo odigrao modernog srpskog političara lišenog skrupula, sa svim pratećim manirima.

U filmu "Država mrtvih"
Izvor: MONDO/YouTube/screenshot


U mladosti neukrotiv i željan uzbuđenja, Goran se "kalio" na beogradskim ulicama, družeći se sa ondašnjim mangupima, marginalcima, devojkama, stasavajući na onaj teži način. Srećom, zavoleo je umetnost, teatar i boemštinu i to ga je odvratilo od nevolja koje se kriju na gradskom asfaltu.

Kažu da dobar deo ženske publike Gorana doživljava kao oličenje muževnosti i šmekera starog kova par excellence. Glavni razlog za njegovu atraktivnost, još kažu, jeste njegov - glas. Dubok, hrapav i moćan, ali ako zatreba čist i zvonak. Za recitovanje poezije savršen. Baš kao i za snimanje reklama. Tako Sultanović u poslednjih 15 godina najviše posla ima kao narator, čovek iza mikrofona.

"Pušite četiri pakle dnevno, i to loših cigareta, 40 godina i imaćete glas kao ja. Mikrofon voli moj glas. Najskuplji sam prodavac glasa na teritoriji Srbije i Bosne. Ali snimam samo informativne reklame, ne radim crtaće ili neko kreveljenje".

"Ne idem više u kafane. Njih čine ljudi. Kafana je nekada bila ono što je danas, recimo, Fejsbuk, Jutjub, u njima ste mogli da se upoznate i pričate sa ljudima, da razmenite misli. Danas se u kafani priča samo o biznisu, avionima, kamionima".

"Salaš u malom ritu" - INSERT


Salas.u.malom.ritu.13by serije-crtaci

Gorana Sultanovića ljudi ne percipiraju kao velikog glumca koji je ostavio duboki trag u srpskom filmu. Ipak, ne mogu mu se osporiti šarm i harizma autentičnog gradskog šmekera i umetnika koji nije sklon kompromisima i oportunizmu, zbog čega je cenjen i kao kolega, i kao čovek. Kaže da je ponosan na svoje uloge i na to da nije snimao bilo šta, po bilo koju cenu. Goran je bio i ostao oličenje Beograda kakvog više nema, osim u sećanjima. I u filmovima.

--------------------------

SVE KOLUMNE MLADENA NIKOLIĆA

Komentari 40

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

veljko živković

Горан Султановић је српски филмски и позоришни глумац. Он је познат по улози Ивана у ТВ филму "Девичанска свирка", Ханса Латјера у серији "Салаш у Малом Риту", Радета Тестеру у серији "Повратак отписаних", Пеђе у филму "Последњи круг у Монци", Зарије у серији "Волим и ја неранџе, но трпим", Јове Пајкића у серији "Полицајац са Петловог брда", Ченге у серији "Сложна браћа", Тренера Миће у серији "Породично благо", Доктора у филму и мини серији "Мртав ладан", Даче у серији "Горки плодови" и Чика Миће у серији "Жигосани у рекету" играо је историјске личности као што су: Јован Цвијић, Трифко Грабеж, Глигорије Гига Гершић, Војислав Илић, Мустај Кадија, Цар Шћепан Мали, Кнез Милета Радојковић, Бошко Југовић, Милош Обилић, Јаков Јакшић, Светислав Симић, Велфо Чинивини, Краљ Фердинанд I Бугарски, Мајор Милован Гавриловић, Потпуковник Драгомир Андоновић, Титу Мајуреску, Потпуковник Никола Лукић, Живко Топаловић, Фоча Ефендија, Милан Ђ. Милићевић и Султан Мурат I. Горан Султановић је леп глумац и велики песник и поета.

Vidoje

Između ostalog drugar Vlade Džeta, i on mu dao nadimak, baš sad čitam Vladinu knjigu,kad su bili u Kotoru na moru i malo svirali, Goran kaže sviraš kao Džet iz šedousa, i taj nadimak mu ostao.

Film

Legenda! Steta sto ga nema vise na filmu poslednjih par godina, on ume od da male uloge napravi bravuru.Mladji sam pa mi najupecatljiviji kao Cenga i Jova,a i u Porodicnom blagu je dobar...Upecatljiv u svojim sporednim ali dobrim ulogama

SERIJE