"Bože, pa ja ću umreti veoma brzo", prvo je što mi je prošlo kroz glavu kada sam video papir na kojem je pisalo da sam HIV pozitivan. Međutim, od tada je prošlo 15 godina, a moj život je za to vreme izgledao ovako...
Nisam imao nikakve simptome, nikakve zdravstvene tegobe, te 2001. godine kada sam otišao na rutinsko testiranje na HIV. Tada sam vec deset godina bio u vezi sa jednom osobom, ali sam rešio da se testiram samo zato što sam mnogo ranije imao neke nezašticene seksualne odnose.
Dakle, zajedno smo otišli na testiranje, koje se u Srbiji radi samo putem analize krvi (iz vene, ili iz prsta za brze testove) dok se u svetu HIV status može proveriti i uzimanjem brisa iz usta.
To ništa ne boli, ali zato cekanje na rezultate nije lako, bez obzira na to što ih dobijete za jedan dan, ili za samo pola sata kada se test radi u mobilnim jedinicama, na primer 1. decembra povodom Medunarodnog dana borbe protiv side.
Dakle, uradio sam test i cekao jedan dan.
ŠTA MI JE ZA TO VREME PROLAZILO KROZ GLAVU?
Neizvesnost je velika! Šanse su 50:50 i da ste zdravi i da niste. Medutim, ja sam bio siguran da sam zdrav zato što nisam imao nikakve simptome, osecao sam se kao i svaka druga osoba - potpuno zdravo!
O HIV virusu i sidi sam tada malo znao, bez obzira na to što sam bio zdravstveni radnik, jer se o tome nije ucilo u školi. To je bila nova bolest koja se dešavala tamo negde daleko, u Africi, nikako u mom okruženju, narocito ne u Subotici gde živim.
Znao sam samo da osobe koje imaju HIV virus imaju i slabiji imunitet, da su cešce bolesne, da ih "zakaci" svaki nazeb, grip, da gube na težini, znoje se nocu, na primer.
Ja nisam imao ništa od toga, ali sam ipak imao HIV virus, saznao sam kada su mi u ruke dali papir na kojem je pisao rezultat testa.
"Bože, pa ja cu za neko kratko vreme da umrem", pomislio sam gledajuci u papir.
"Šta cu sad? Kako cu dalje? Kome da kažem? Da li kolege na poslu to treba da znaju?", pitanje za pitanjem nizalo se u mojoj glavi.
Ukucanima sam odmah rekao, tu nije bilo dileme. Reagovali su odlicno.
"Kako smo živeli do sada, tako cemo živeti i dalje. Naucicemo da živimo sa HIV virusom", rekli smo jedni drugima u kuci. Dobro je bilo i to da osoba sa kojom sam tada živeo vec deset godina, nije bila HIV pozitivna. To se dešava, retko, ali se dešava.
Možda svaka stota osoba, ne znam tacno, ima genetsku mutaciju na CD4 receptoru za koji se, kod svih drugih, vezuje HIV virus. Osoba sa kojom ja živim ima tu genetsku mutaciju i otporna je na HIV.
Dakle, kod kuce je bilo dobro, ali ne i na drugim mestima. Najgore je bilo na poslu, u subotickoj bolnici. Tamo sam doživeo najvece razocaranje. Bez obzira na to što su moje kolege bile zdravstveni radnici kao i ja. Imali su negativne komentare, upucivali mi cudne poglede.
KADA DRUGIMA KAŽEŠ DA IMAŠ HIV...
Moralni osecaj mi je govorio da treba da kažem svojim kolegama i nadležnima da sam HIV pozitivan, što sam i ucinio. Medutim, vec sutradan je to znala cela bolnica, a zatim sam dobio papir, obaveštenje o tome da sam izmešten sa svog radnog mesta na drugo, na kojem necu biti u kontaktu sa pacijentima. Imao sam razumevanja za to, ali ne i za komentare tipa:
"Da li cemo se zaraziti ako nakon Borisa popijemo kafu iz iste šolje iz koje je on pio?".
"Da li Boris može da ubaci krv u sok i da se svi zarazimo?".
Cesto sam bio na bolovanju, mada ne zbog svog zdravstvenog stanja, vec zbog toga da bi me sklonili sa radnog mesta. Kap koja je prelila cašu, bio je trenutak kada su hteli da me prebace da radim u arhivi suboticke bolnice, na šta sam ja pristao.
Ali...
Kada sam sišao dole, sestra koja je tamo radila je rekla: "Ako Boris ude u ovu prostoriju, ja dajem otkaz!"
Tada sam znao da tu više nemam šta da radim, da je to kraj, i 2004. godine sam dobio invalidsku penziju.
Imao sam 37 godina kada je pocela moja socijalna smrt, koja je trajala do 2007.
Bukvalno sam se distancirao od svih ljudi, osim od svojih ukucana i osobe sa kojom sam nastavio da živim. Uz mene je u tom trenutku bio i uži krug prijatelja. Zaista uži krug, zato što je vecina kojoj sam saopštio da sam HIV pozitivan prosto nestala iz mog života i više nikada, nikada mi se nisu javili.
Tih nekoliko godina sam proveo sedeci kod kuce i proucavajuci HIV, ali i sidu, s obzirom na to da je test koji sam uradio 2001. godine pokazao da sam HIV pozitivan (što je potvrdio i Western Blot test na koji se ceka sedam dana), a pregled kod lekara je pokazao da sam vec i u AIDS fazi. Medutim, i dalje sam se osecao dobro.
SIMPTOMI I LECENJE HIV INFEKCIIJE
To nije cudno jer prvi simptomi se mogu javiti cak i 15 godina nakon što se osoba zarazi HIV-om. To zavisi od opšteg stanja organizma coveka, a prvi znaci bolesti su pad imunog sistema, atipicne upale pluca, karcinomi, naglo mršavljenje... Medutim, dok se nešto od toga ne desi, osoba ne zna da je HIV pozitivna, živi sa tim i ukoliko se ponaša rizicno, može da zarazi još mnogo, mnogo drugih osoba.
Zato je važno koristiti kondome prilikom seksualnih odnosa, ali i testirati se.
Što se terapije tice, od 2001. godine se u Srbij primenjuje takozvana antiretrovirusna terapija, koja je besplatna i dostupna svima koji žele da je primaju. To je izuzetno mocna terapija, jedina koja je do sada pokazala dobre rezultate u oporavku pacijenta, a ima i epidemiološki znacaj jer kada osoba uzima tu terapiju više ne predstavlja rizik za prenos HIV infekcije. To je veoma bitan podatak, kao i to da se ocekuje da osoba koja je pod tom terapijom nikada nece uci u AIDS fazu. U Srbiji je, srecom, ta terapija besplatna, placa se samo redovan participacija od 50 dinara, kao i za svaki drugi recept.
Bez obzira na sve to, ja sam bio depresivan. U jednom trenutku sam zaista izgubio volju za životom.
Medutim, 2007. su me pozvali iz Ministarstva zdravlja Srbije da se ukljucim u Nacionalni odbor za borbu protiv HIV-a.
Od tog trenutka je pocela moja druga faza života sa HIV-om.
Postao sam aktivista, osoba koja je spremna da javno govori o svom životu sa HIV virusom. U okviru organizacije "Stav +", radim na edukaciji drugih osoba, pružam podršku HIV pozitivnim osobama, ali pre svega radim na prevenciji. U Srbiji ima još takvih organizacija, svi saradujemo, organizujemo i vršnjacku edukaciju srednjoškolaca, velike javne casove, interaktivne tirbine...
Sve je to dobro, ali naše društvo nije znacajno napredovalo od 2001. do danas, kada je odnos prema HIV zaraženim osobama u pitanju.
KORISTITE KONDOME, STVARNO JE VAŽNO
Ja sam imao srecu da u jednom trenutku shvatim da ipak postoji nešto zbog cega treba nastaviti život. Moja filozofija da su ljudi tu da jedni drugima pomažu, u najvecem delu, pokazala se kao ispravna.
Nažalost, nemaju baš svi takvo iskustvo, mnogi kada saznaju da imaju HIV ostaju sami, gube posao, prihode, ne nastavljaju da se školuju, niko ih ne podržava osim nas koji radimo u organizacijama za pomoc HIV pozitivnim osobama, a to nije dovoljno.
Organizacije koje se bave podrškom HIV pozitivnih osoba redovno rade istraživanja u vezi sa diskriminacijom.
Necete verovati, ali najviše problema ima u zdravstvu!
Oboleli nam prijavljuju razna kršenja prava pacijenta. Posebno je problematicno kod stomatologa, bez obzira na to što se zna da se HIV virus, kada se nade na stomatološkom instrumentu, apsolutno uništava redovnom sterilizacijom.
Dakle, mnogo je problema, a rešenje je tako lako - koristite kondome prilikom svakog seksualnog odnosa, testirajte se na HIV, uvek kada posumnjate na to da ste se ponašali rizicno. Nemojte cekati 1. decembar i Dan borbe protiv side, da to uradite. Testiranje je moguce svuda u Srbiji, svakoga dana.
I na kraju, ako saznate da imate HIV virus, znajte da sa tim može da se živi. Dugo i kvalitetno.
(Specijalno za MONDO Boris Kovacic)
Procitajte i ovo:
Šta je HIV, a šta sida, i ostala slicna pitanja
10 nesvakidašnjih cinjenica o sidi
Svaka druga osoba ne zna da ima HIV
Najnovije i najzanimljivije vesti iz sveta zdravlja, kulture, muzike, filma, lifestyle, putovanja i seksualnosti pratite na našoj Facebook stranici - MONDO Zabava, kao i na Twitteru @Mondo_zabava.