Fudbalski sudija iz Berana, Nikoleta Nina Obradović ima velike ambicije i želi da stigne do Lige šampiona. MONDO je razgovarao sa ovom devojkom, evo kako doživljava svoj posao!
Igra se devedeseti minut važne utakmice, odlična lopta iza leđa odbrane i napadač domaćih postiže pobjedonosni gol (čini se potpuno regularan) i počinje veliko slavlje, ali zastavica je podignuta, signaliziran je ofsajd.
Cela domaća ekipa kreće u juriš na pomoćnika. Ružne reči, psovke, ponekad i gurkanje su neizbjžni, dok ne pritrči glavni sudija i kartonima raščisti situaciju. U zemljama Balkana to je normalna pojava, ali može se videti i u najjačim ligama.
Ali, kako reaguje frustrirana domaća ekipa u potpuno istoj situaciji kad sa podignutom zastavicom, kraj aut linije, stoji pripadnica lepšeg pola?
Na ovo kao i na mnoga druga pitanja odgovorila nam je Nikoleta Nina Obradović (26), mladi fudbalski sudija iz Berana.
Nina u razgovoru za MONDO govori o raznim zanimljivim situacijama sa kojima se susreće u karijeri. Žali što nema drugarica sa kojima bi mogla da podeli svoja iskustva, jer njih, obično, fudbalske teme ne interesuju. Otkriva koji je to komentari najviše povređuju i kako reaguje na nekulturu gledalaca, trenera, fudbalera...
Suđenjem je počela da se bavi 2008. godine i od tada je odsudila oko 150 utakmica u raznim rangovima. Cilj je zacrtala i hrabro ide ka njemu. A cilj se zove Liga šampiona.
Zašto si odabrala da budeš sudija i to baš fudbalski?
"Oduvek sam se bavila sportom. Košarka, odbojka, tenis… ali nikad fudbal. O fudbalu nista nisam znala. U to vreme otac moje najbolje drugarice počinje da trenira ženski fudbalski klub. Otišli smo na par treninga ali kako nismo bili zainteresovani za igru, uputili su nas u savez da se raspitamo o suđenju. To smo i uradili. Kada sam počela da sudim, nije mi više padalo na pamet da se vratim igranju fudbala. Privlačio me osećaj da sam ja autoritet i da kontrolišem igru".
Kako su reagovali tvoji roditelji i šta su ti rekli kad si im saopštila da želiš da budeš fudbalski sudija?
"Reakcije su bile različite. Majka je bila protiv i pitala se šta će mi to, nije to za mene. Sa druge strane, otac je bio oduševljen jer je i on bio fudbalski sudija punih 16 godina. Nije mu bilo svejedno kako ću se snaći u svemu tome, ali bio je oduševljen idejom. Ali, od početka pa do danas je bio moja najveća podrška i večiti kontrolor. Ali i kritičar", kroz osmeh kaže Nina.
Da li uspevaš da objasniš drugaricama šta je ofsajd i kako to radiš?
"Nikad me nijedna drugarica nije pitala za tako nešto pa i nisam imala potrebe da objašnjavam. Nažalost, prilično su nezainteresovane kad su fudbal i suđenje u pitanju".
Poznato je da sudije često umeju da budu na meti trenera, igrača, da ne govorimo o publici. Kako ti reaguješ kad se nađeš u takvim situacijama?
"Na početku moje karijere toga je bilo mnogo više nego sada. Sad gotovo da se i ne desi. U početku sam sudila petlićima i pionirima, pa i nije bilo toliko strašno. Možda su u tom periodu najveći problem bili treneri. Ali iste godine sam počela da sudim seniorima i tad nastaju pravi problemi. Bilo je i prepirki i psovanja, ali kad vidim kako prolaze moje muške kolege, ne pada mi na pamet da se žalim".
Ima li nešto da ti pada teže od psovki i malicioznih komentara?
"Ima - ignorisanje i neprihvatanje! Kad stavim na vagu psovke i neprihvatanje, mnogo teže mi pada ovo drugo. Svaka moja odluka, bila ispravna ili ne, komentarisala se: 'Ma šta ona zna, ona je žensko'. Najviše me pogađalo kad se zbog nekih ljudi osetim neprijatno I odbačeno, kao da ja uopšte nisam sposobna za 'muški' sport".
Da li ti je ikad padalo na pamet da odustaneš od svega?
"Moj početak nije bio lak. I često sam znala da dođem posle utakmice iznervirana i da pomislim: 'Šta će meni ovo'?! Ali ipak sam ostala i išla sam dalje. Ako me pitate kako, neću znati da vam kažem. Ali valjda me napred vukla moja ljubav prema suđenju. Mislila sam da će se takvo razmišljanje vremenom promeniti. Imala sam i veliku podršku kolega koji su bili na mojoj strani kad je bilo teško. Ali najveću podršku sam imala od oca Ranka, koji me unapred spremio na sve što me čeka".
Postoji li neka utakmica koja ti je posebno ostala u sećanju?
"Pomenula bih dve utakmice, iz različitih razloga. Berane - Partizan jer je utakmica bila humanitarnog karaktera. A druga je finale Kupa Crne Gore za žene, Mladost - Ekonomist. Jednostavno je lepo suditi ženama".
Ima li neka anegdota sa utakmica?
"Pa, bilo je dosta smešnih situacija na terenu, ne znam koju bih izdvojila. Možda kad sam sudila utakmicu regije, kada je jedan momak romske nacionalnosti, u toku utakmice više puta napravio salto nego šutnuo loptu. Na kraju sporna situacija i ja pokazujem na korner. A on mi prilazi, pravi salto i kaže: 'Sudijice, brate, ne može ti ovo biti korner'. Tu sam se pošteno nasmejala".
Sigurno da si imala pogrešnih odluka u svojoj karijeri. Da li ima neka greška koja ti je ostala urezana u sećanje?
"Naravno, greše i najbolje svetske sudije. Dešavalo se da poništim gol, a reagovanja uvek bude. Jednom prilikom jedan igrač se čak žestoko zaleteo na mene, želeo je da se raspravlja. Ali onda su saigrači počeli da se smeju i neko je dobacio: 'Gde si krenuo junače?!'. Od neprijatne situacije nastao je smeh na terenu. Na početku sam više grešila ali kako vreme prolazi sve sam sigurnija".
Da možeš da biraš, koju bi utakmicu sudila i gde?
"Sudila bih definitivno u Engleskoj, jer to je kolevka fudbala. Sviđa mi se atmosfera na stadionima u Engleskoj. A koju utakmicu? Pa ne znam, bitno je samo da je u Engleskoj".
Da treba da izabereš jednog igrača da mu pokažeš crveni karton, ko bi to bio?
"Hahahaha, ne znam. Kao sudija ne smem da budem pristrasna i ne smem da dozvolim nijednom igraču da me posebno nervira. Ali ako već moram da biram, nek to bude Kristijano Ronaldo".
Ko je po tebi najbolji svetski sudija i imaš li uzora?
"Odgovor na oba pitanja je: Milorad Mažić".
Koji je tvoj cilj u karijeri?
"Ne bih da zvučim neskromno, ali moj cilj je da jednog dana sudim u najjačem evropskom takmičenju. Liga šampiona je moj san i daću sve od sebe da ga ostvarim", rekla je za MONDO Nina Obradović.
Treba pomenuti da naša sagovornica ima samo jednu koleginicu u Crnoj Gori, Sanju Rudović sa Cetinja. Koliko bi Nina želela da se ovaj broj poveća govori i njena izjava:
"Ako budem imala kćerku, volela bih da bude ženski sudija".
(Sa Ninom razgovarao Marko Mugoša, novinar www.mondo.me)