Nekadašnji kapiten reprezentacije i najbolji srpski centar 21. veka, u razgovoru za naš portal ponovo je prošao kroz 16 uzbudljivih godina profesionalne karijere.
Košarkaška godina za nama pamtice se i po neformalnom oproštaju Nenada Krstica, coveka koji je od 2009. do 2014. nosio kapitensku traku u reprezentaciji Srbije, bio sa "orlovima" u najlepšim, ali i najtežim trenucima.
U 34. godini se suocio sa saznanjem da koleno više ne može da izdrži svakodnevne zahteve vrhunskog sporta. "Preko noci" je raskinuo ugovor sa Galatasarajem i vratio se u Beograd, koji je od septembra njegovo stalno prebivalište...
Intervju u kome smo želeli da prodemo kroz što više bitnih tacaka i dogadaja u Krletovoj karijeri, poceli smo, logicno, pricom o igrackom statusu.
Da li je odluka o prestanku profesionalnog igranja košarke definitivna?
"Gledajuci iz ugla mog trenutnog stanja, mislim da je to to. Mislim da ne treba lažno da se nadam i da je ovo završetak karijere. Radim terapiju više da bih se osecao dobro van terena, u svakodnevnom životu, a pošto ona ide u dobrom pravcu, onda to ostavlja malo prostora za povratak košarci. Ali, ne treba ici na silu. Ja sam letos pokušao da se vratim i vratio sam se, ali sam se posle par nedelja opet povredio. Nije realno da ponovo prolazim kroz ceo proces oporavka i dovodenja u igracku formu".
Kako si podneo to poslednje saznanje?
"Teško. Ja i dalje volim da igram i da idem na trening. Ovo nije trenutak u kom sam ja rekao 'e, ovo je dovoljno, necu više', nego me je povreda navela na to. Oporavljao sam se, vracao, svih tih godinu i nešto, mislio sam da cu opet igrati. Ali, bolje i tako nego da su mi doktori odmah posle povrede, leta 2015, rekli da nemam šansi".
Šta su ti sada glavne preokupacije?
"Prvenstveno su to deca. Imam troje dece i svako ko ih ima, zna koliko ima posla oko njih, iako je to u prvom redu uživanje. Imam tu privilegiju da u dobu života kada sam i dalje mlad, mogu da uživam sa njima, bez pritiska posla. A, da ne bi bilo samo to, imam i neke druge stvari koje su mi ranije bile želja, a koje pokušavam da aktiviram sada kada imam vremena za to. U suštini, dešava se nešto. Nisam skroz ucauren, nisam se zatvorio u sebe. Naslušao sam se raznih prica šta se dešava sa glavama ljudi kada završe karijeru, ali sa mnom nije takav slucaj".
P O C E C I I A F I R M A C I J A
Nenad Krstic roden je 25. jula 1983. godine u Kraljevu, gde je i poceo da se bavi sportom.
"Bio sam visok i krupan i to me je navodilo ka košarci, ili odbojci, koja je u Kraljevu takode jako dobra. Ali u to vreme, to su 1993, 1994, bilo je veliko siromaštvo i u gradu nije bilo škole košarke. Postojao je fudbal i sportovi kao što je karate. Ja sam prvo išao na ta dva sporta, a kada se 1994. otvorila jedna škola košarke, odmah sam se upisao. Nisam ni toliko voleo košarku, koliko sam bio predodreden za nju zbog visine. Za fudbal nisam bio dovoljno dobar, bukvalno su me gurnuli u stranu. Za karate sam bio previše visok i nisam imao koordinaciju pokreta kao ovi za glavu niži od mene. Košarka je bila sledeca stanica. U pocetku je to bilo sporo, ali imao sam radne navike od samog starta i one su me gurale napred".
Koliko ti je vremena trebalo da dodeš do Partizana?
"Poceo sam da treniram sa 11. Vec sa 14 sam se 'skidao' za prvi tim Mašinca, a sa 15 sam poceo i da igram. Prelomni su bili 1999. i bombardovanje. Nije bilo treninga, ali sam porastao oko pet centimetara i sa možda 2,01-2,02 došao na 2,07. Kada sam se posle pauze pojavio na treningu Mašinca, kao da se sve u meni sleglo što se tice znanja i tu polusezonu u Prvoj srpskoj ligi sam odigrao veoma dobro. Poziv Partizana sam dobio aprila 2000, sa nepunih 17 godina".
Ko te je skautirao?
"Presudan je bio finalni turnir juniorskog prvenstva Srbije u Cacku. Peca Jacimovic je bio trener Partizana, on me je video i celu pricu preneo na Novicu Cicica, koji je bio koordinator za mlade kategorije. Vec u junu ili julu 2000. sam putovao sa Partizanom u Ameriku i to mi je bilo prvo putovanje avionom. Išli smo sa Džiletom (Aleksandrom Džikicem) na neke turnire, u Portland i u još jedan grad, to je za mene bilo kao da putujem na Mars".
Prvom timu si prikljucen zajedno sa Aleksandrom Gajicem i Mirkom Kovacem?
"To je bila sezona u kojoj sam više igrao za Torlak i za juniore Partizana. Za prvi tim sam se kod Darka Rusoa 'skidao' možda na pola utakmica, ponekad davao po jedan koš i to je bilo to. Debija se ne secam, ali secam se situacije posle prvog koša za seniore. Mica Beric, koji je tada bio kapiten, pozvao me je da dodem do njega i onako stidljivom i preplašenom mi rekao da se sagnem. Udario mi je cušku i rekao ’To ti je dobrodošlica’. Onda 2001. za trenera dolazi Dule Vujoševic i te sezone sam vec dobio ozbiljnu šansu za nekoga ko ima 18 godina".
Isprva si bio mršavko, ali si se konstantno popunjavao?
"Dosta sam radio na povecanju mišicne mase, kako u Partizanu, tako i posle u NBA. Ali, šta je mene pratilo od pocetka karijere? Povrede. Mnogo povreda, što velikih, što malih. Ne znam koliko sam puta u Partizanu slomio ruku, pa sam te nesrece i pauze od košarke koristio da radim ono što sam mogao".
Šta ti je ostalo u secanju iz prvih evroligaških sezona?
"Prva moja sezona sa znacajnijom minutažom bila je 2001/02, posle nje sam bio i draftovan. Iz kasnije price sa generalnim menadžerom Nju Džersija, saznao sam da su me draftovali na osnovu samo jedne utakmice. To je bilo gostovanje Skavoliniju u Italiji, gde sam imao recimo 15 poena, 10 skokova i pet rampi... Secam se da sam uoci svake utakmice imao veliki strah. Sve je to bilo novo za mene. Dve godine ranije sam igrao Prvu srpsku ligu, a sada igram Evroligu, cak neke utakmice u startnoj petorci, pred punim Pionirom. Meni je taj covek iz Netsa rekao da se moj strah nije video. Nisam ga pokazivao, nisam bežao od kontakta, iako su mi rivali fizicki bili znatno jaci. Imao sam tada 105-106 kilograma, a poredenja radi, poslednjih godina sam igrao sa 121-122 i osecao se dobro. Nije mi bilo svejedno, pravio sam neke greške, ali zahvaljujuci sistemu Partizana su me istrpeli, jer su prepoznali u meni talenat i potencijal. I sva sreca da je tako bilo. Da sam bio u nekom drugom klubu, koji odmah traži rezultat, možda bih bio sklonjen u stranu, a igrao bi neko iskusniji".
Bio si prvi iz plejade mladih centara koji su iz Vujoševicevog tima lansirani u velike strane klubove. Šta je u tom sistemu bilo znacajno i specificno?
"Bilo je stvarno mnogo treninga. Da nismo toliko trenirali, ne bismo toliko ni napredovali, ali sa toliko rada idu i povrede. Nisu to bile povrede koje su mogle da mi ugroze karijeru, ali kasnije su se odrazile na neke druge vrste povreda. Ali, da nije bilo tog rada... U istom ritmu nastavio sam i tokom prve dve sezone u Nju Džersiju. Bukvalno su me terali iz sale. Onda je došla prva ozbiljna povreda kolena (kidanje prednjeg ukrštenog ligamenta - prim. aut). Povredio sam se bez kontakta, doktori su mi rekli da je to od zamora materijala i tada sam se zapitao - ako sam u zamoru materijala u 23. godini, šta ce biti u 30? Ali, nisam se do kraja opametio. Pravio sam kasnije iste greške, isto sam donekle preterivao u treninzima, a uz to igrao preko povrede, što je nešto najgore. Svima bih porucio da je bolje pauzirati i pregledati se, nego igrati preko bola, što sam ja stalno radio. Bilo je ne znam koliko situacija kada ljudi nisu znali da sam bio povreden, i to ozbiljno".
R E P R E Z E N T A C I J A
I poslednja tvoja akcija sa "orlovima", Svetsko prvenstvo u Španiji 2014, protekla je u znaku zdravstvenih problema.
"Mogu sada da kažem da ja po svim parametrima i testovima uopšte nisam bio spreman da igram to takmicenje. Leva noga, kvadriceps, zadnja loža, bili su mi slabiji za 50-60 odsto nego na desnoj, koju sam povredio godinu dana kasnije. Ali, ja sam to prvenstvo želeo da igram, jer sam duboko u sebi osecao da je to kraj reprezentativne karijere, a takode i zato što sam bio kapiten. Sve i da igram 10 minuta, ili da ne igram uopšte, nisam hteo to da preskocim, iako sam imao opravdanje. Ali, 'ajde, da ne pricam samo o povredama".
Prvo veliko takmicenje bile su Olimpijske igre u Atini, pa onaj neslavni Eurobasket 2005. u našoj zemlji...
"Bodiroga, Tomaševic, Rebraca, Radmanovic, Jaric, Rakocevic, mladi Darko Milicic, Milojevic... Na papiru najbolja ekipa koju smo mogli da okupimo u tom trenutku. Toliko jaka da nije bilo mesta za Sašu Pavlovica, koji je bio ekstra talenat. Vec 2006. i 2007. propuštam akcije, a od 2008. sam redovan. Trebalo je da debitujem 2003, ali sam imao stres frakturu noge i nisam mogao. Zbog toga mnogo žalim. Mogao sam sa 20 godina da igram prvenstvo Evrope, što bi bilo vrh vrhova. Meni se sve u karijeri desilo brzo. U nekom trenutku sam tavorio u Kraljevu, bilo je bombardovanje, nije se znalo šta ce biti. I odjednom 2000, ja u Beogradu, gde sam pre toga bio sa roditeljima možda tri puta. Odjednom tu živim sam, igram za Partizan, pa 2002. draftovan...".
Koje su ti najlepše i najneprijatnije uspomene iz reprezentacije?
"Najbolje je kad osvojiš medalju. Nisam imao prilike da uzmem zlato, ali su oba srebra, iz 2009. i 2014, nosila dobar osecaj. Poseban doživljaj je bio kada mi je Duda Ivkovic pred prvu pripremnu utakmicu za EP 2009. saopštio da cu biti kapiten. Bio sam sav uzbuden, nisam mogao da verujem, jer pre toga nisam bio ni blizu kapitenske trake u bilo kojoj ekipi. Najgore sam se osecao prilikom polaska na utakmicu protiv Izraela u Beogradu, poslednje kolo kvalifikacija 2012. Ako izgubimo, nismo se plasirali na EP i ne igramo ništa dve godine, a ako pobedimo, plasirali smo se, ali na loš nacin i opet ne valja. To je baš bilo mucenje. Izgubili smo od Estonije u gostima, od Crne Gore ovde, košem u poslednjem sekundu".
"Tu je i poraz od Turske 2010. Ne znam kako sam ga zaboravio! Valjda covek i potisne neke loše stvari? Možda je to ipak najlošiji osecaj, to polufinale Svetskog prvenstva. Ma, sigurno jeste. Bolji si 39 i po minuta, vodiš, na kraju sudijske greške i njihov koš u poslednjem sekundu. Neverovatno nešto".
Zamerano vam je zbog padova posle poraza u važnim utakmicama, kada je trebalo skupiti se i odigrati za bronzu, ili za olimpijsku vizu?
"Za neke situacije nemamo opravdanja, ali za tu 2010. imamo. Protiv Turske se igralo u devet uvece, bilo je veliko pražnjenje u svakom pogledu, a Litvanija je igrala protiv Amerikanaca u šest sati i u startu se fokusirala na utakmicu za trece mesto. Izgubili su valjda 40 razlike. Mi smo dali sve od sebe da igramo finale, verovali da smo bolji... Posle poraza niko nije spavao, sutra nije bilo treninga, nekako smo ustali iz kreveta, ali stvarno nismo imali šansu. Litvanija nije odigrala ništa specijalno, dobila nas je samo na energiju".
Španija 2014. ce se vecno pamtiti po neverovatnom usponu forme nakon skora 2-3 u grupi.
"Možda grešim, možda je to samo iz mog ugla, ali mislim da o tom letu može vrlo lako da se snimi film. Šta smo sve prošli od prvog dana priprema, pa do finala. Koliko je tu bilo i dobrih stvari, ali mnogo više problema. Mi smo u osminu finala prošli tako što smo dobili Egipat i Iran. Protiv neporažene Grcke smo odigrali iz rasterecenosti i možda još više iz inata, dok su nas oni možda malo potcenili. Nas je ta jedna utakmica digla, imali smo i rast forme i do kraja takmicenja smo odigrali fenomenalno. Da bih sad ispricao sve što se dešavalo, trebalo bi mi mnogo vremena i možda nije ni trenutak za to, ali neverovatna godina... Možda nam se tada i vratilo za ono što smo propustili 2010. Dosta stvari se poklopilo. I taj osecaj da Španija, koja igra kod kuce, pakuje kofere, dok mi ostajemo u hotelu i niko ne shvata šta se dešava...".
Kakva je po tvom mišljenju perspektiva seniorske reprezentacije? Ti si se prvi povukao, sada je Stefan Markovic cvrst u odluci da više ne igra...
"Mislim da i dalje imamo svetlu buducnost, jer su nam nosioci igre u najboljim godinama. Mislim na Teodosica, Bjelicu, Raduljicu... Svi su oni i dalje u najboljim godinama, ali znam i po svom primeru, vrlo brzo sa 27-28 godina odeš na 31-32, gde polako ali sigurno padaš i to više nije to. Šta ce biti posle? Imamo mi dobrih mladih igraca, ali imali smo ih i ranije, pa nije uvek bilo sjajno. To sve treba da se spoji i da se napravi ekipa, kao što je sada imamo. Narednih par godina ne treba da brinemo, ali za kasnije teško može bilo ko da kaže".
N B A
U najjacoj konkurenciji igrao si sedam sezona. Kada pogledamo ko su ti bili saigraci u Nju Džersiju, Oklahomi i Bostonu, to su u zbiru milijarde zaradenih dolara i na desetine titula i individualnih priznanja.
Da li doživljavaš kao normalno to što si svakodnevno delio svlacionicu sa tim ljudima? Recimo, u Oklahomi si bio sa Durentom, Vestbrukom i Hardenom, koji su sada superstarovi u tri razlicita tima.
"Hardena ne pamtim kao kandidata za MVP, jer je bio klinac... Došao sam tamo mlad. Pojavio sam se sa 21 godinom i na treningu igrao '1 na 1' sa Alonzom Moningom, koji se u to vreme vracao posle transplantacije bubrega, a ciji poster sam imao u svojoj sobi u Kraljevu. Tada mi je to bilo 'vau', ali covek se navikne na sve, pogotovo kada je to dobro. U Nju Džersiju sam proveo možda i najbolje godine u karijeri. Oklahoma je bila OK, a kada sam 'trejdovan' u Boston, vratio mi se taj osecaj impresioniranosti. Secam se da sam se prikljucio ekipi u hotelu u Los Andelesu, zajedno sa Džefom Grinom. Pozvao me je Rej Alen na sobni telefon, da Grin i ja idemo sa njim na veceru, kao novi saigraci. Vecera sa Rejom Alenom? Velika stvar, bez obzira na to što sam ja sedam godina u NBA u tom trenutku. Onda, jutarnji trening, pošto su bili povredeni i Šek (Šakil O'Nil) i Džermejn O’Nil, kaže mi Dok Rivers da udem u petorku koja pocinje utakmicu i da ucim akcije za mec protiv Klipersa. Okrenem se, ono Garnet. Okrenem se na drugu stranu, Pol Pirs. Rej Alen tamo, Rondo ovde. Neverovatan osecaj. I oni su me super prihvatili, ali kada su se oporavili Šek i Džermejn, igrao sam malo. U plej-ofu nisam skoro uopšte".
To je bila i poslednja šansa da osvojiš šampionski prsten...
"Oni su bili prvaci dve godine ranije. Imali su odlican skor kada sam došao, medutim, nešto se desilo sa tim 'trejdom'. Ništa vezano za mene ili Grina, ali oni su bili ekipa sa (Kendrikom) Perkinsom i njegovim odlaskom je malo izgubljena hemija. Šta da radimo, to se dešava".
Zanimljivo je da do danas imaš najbolju debitantsku sezonu od svih Srba (u regularnom delu 10 poena i 5,3 skokova, u plej-ofu 18,3 poena i 7,5 skokova kao "starter"). Samo je Predrag Danilovic ispred po statistici, ali on je zbog preloma ruke nastupio na samo 19 utakmica...
"Secam se da sam imao dvocifren broj poena u proseku i da su poredili moj ucinak sa prvim sezonama drugih Evropljana generalno, ne samo te godine. Znam da sam bio u vrhu. Ispred Novickog, recimo".
Slicno Divcu, koji je bio "ruki" u Lejkersima sa Medžikom Džonsonom i Vortijem, došao si u elitni tim?
"Nju Džersi je godinu dana pre toga igrao finale. I to dve sezone zaredom. Sa mnom u timu smo tri godine zaredom igrali plej-of, imali više od 50 pobeda, ali i nesrecu da dva puta naletimo na Majami, koji je jedne od tih godina uzeo titulu. Baš te sezone smo dobili prvu utakmicu u Majamiju, pa je zbog nekakvog dopinga suspendovan Klif Robinson, koji nam je mnogo znacio kao šesti igrac. Bez njega smo izgubili cetiri zaredom".
Kao novajliji ti je bilo potrebno samo mesec dana da nadeš konstantu i pocneš redovno da postižeš desetak poena?
"Generalni menadžer mi je kasnije rekao da sam ih bukvalno naterao da mi daju šansu. Ono kako sam trenirao u Partizanu, samo sam prebacio na Nju Džersi. Trenirao sam kao lud, cesto i sam. Imao sam trenera za šut, išao u teretanu, non stop nešto. Bio je tu Alonzo Moning, koji je morao da se ispoštuje, ali u jednom trenutku je on trejdovan za Vinsa Kartera i meni se sve otvorilo. Trener me je upario sa Džejsonom Kolinsom i igrao sam cetiri-pet, cetiri-pet. Akcije su bile takve da nije bilo velike razlike izmedu pozicija i to mi je potpuno odgovaralo".
Ko je najimpresivnija licnost sa kojom si igrao u NBA?
"Džejson Kid, kao lider i karakter, neko ko je u tom trenutku bio na vrhuncu karijere i ko mi je pomogao u adaptaciji na NBA. Od mladih mi je najupecatljiviji Vestbruk. Igrao sam sa njim kada je bio 'ruki', skroz dobar momak. Garnet je isto ostavio jak utisak, ali sa njim nisam igrao dugo. Sa Kidom sam igrao cetiri godine, sa Vestbrukom dve i po".
E V R O L I G A
Tri sezone proveo si u CSKA, svojevrsnom "Timu snova", koji je dominirao Evroligom do završnih turnira, ali u tom periodu nijednom nije postao prvak Evrope.
U prvom pokušaju, u Istanbulu 2012, titula je bila bukvalno nadohvat ruke?
"Takvi porazi mogu da budu i dobri, jer te pripreme za život posle košarke. Šta da kažem? Opet Istanbul i opet poraz, dve godine posle onog sa reprezentacijom, samo u finalu. Imali smo na svakom Fajnal foru možda i najbolju ekipu, ali nije se dalo. Nismo bili spremni za turnirski sistem, za veliki pritisak favorita... a da smo osvojili to u Istanbulu, možda bismo sada pricali o tri titule zaredom".
Krajem trece cetvrtine protiv Olimpijakosa ste imali 19 poena prednosti.
"Secam se trenutka gde se Teo (Miloš Teodosic) i ja pogledamo i kažemo 'Osvojismo mi ovo'. Bukvalno se smejemo, toliko smo bili bolji u tom trenutku. Ali onda krece nešto, ne znam šta, kao da je sudbina...".
Da li je preokret, koji je kulminirao košem Printezisa, bio emotivni ili takticki?
"Ima od svega pomalo. Ne mogu da umanjim trenersko umece Dude Ivkovica, on je sigurno verovao u pobedu Olimpijakosa do poslednjeg sekunda, ali mislim da ipak igraju igraci na terenu i mi smo tu zakazali svi do jednog. (Ramunas) Šiškauskas uopšte nije krivac za poraz. On je na kraju promašio dva slobodna bacanja, a kroz karijeru je šutirao 90 odsto... To su neke stvari po kojima stvarno vidiš da ti se ne da. Mi smo cele te sezone doživeli pet poraza u svim takmicenjima, ukljucujuci taj. Nismo mogli da verujemo".
"Došli smo u Istanbul da uzmemo taj trofej, da osvojimo VTB i da idemo kuci. Nije što sam ja bio tu, ali mislim da je to bio jedan od najšokantnijih rezultata u istoriji, gledajuci znacaj utakmice. Tu ekipu Olimpijakosa smo dva meseca ranije dobili u Moskvi sa 40 poena razlike. Secam se da je Duda na konferenciji pricao kako je to neverovatno, kako ne zna šta da kaže svojim igracima. I u Pireju je bilo 10-15 razlike za nas. To samo govori da je Fajnal for neko skroz drugo takmicenje i da tu nema pravila".
R E Z I M E
Kao profesionalac si na parketima proveo 16 godina...
"U karijeri sam imao puno uspona i padova, po pravilu vezanih za povrede, ali mogu da budem zadovoljan i ponosan što sam svugde imao bitnu ulogu - i u NBA i u reprezentaciji i u evropskim klubovima. Nisam imao prazan hod, naprimer, da jednu sezonu u NBA sedim na klupi i tavorim. Na drugoj strani, uvek sam smatrao da sam mogao više, ali i Džordan je verovatno na kraju rekao 'mogao sam da uzmem još jednu titulu'. Kad podvucem crtu, zadovoljan sam karijerom i ne bih tu puno menjao. Osim povreda, pogotovo ovih na kraju".
"Mislim da svaki igrac, kada dode u pozne godine, ne treba da se muci na taj nacin. To je period kada treba da uživaš u svemu. Možda da imaš manju ulogu, ali da uživaš u svakoj utakmici, jer znaš da ti je poslednja ili pretposlednja sezona. Ja taj osecaj nisam imao i zbog toga žalim. Mada, covek u suštini ne treba ni za cim da žali".
Šta sportisti ostaje na kraju karijere, pored osvojenih trofeja i medalja i zaradenog novca (i narušenog zdravlja)?
"Vredna stvar su prijateljstva, širina koju ti donose putovanja i poznanstva sa razlicitim ljudima. Stekao sam životno iskustvo, uprkos zahtevnoj karijeri osnovao porodicu, dobio troje dece i zbog toga sam presrecan. Mnogi igraci zanemare taj aspekt, a ja sam porodicu u jednom trenutku karijere oznacio kao prioritet, bez obzira na to što sam i dalje igrao. Sve je nekako došlo na svoje mesto, bez obzira na loše stvari".
Kumstva?
"(Nemanji) Bjelici sam bio kum na vencanju, a Teo je meni krstio decu. Dva velika prijateljstva, koja ostaju za ceo život. To mi je isto dala košarka".
Kako vidiš tu svadu, o kojoj je Teodosic pricao u intervjuu za "Vice"?
"Manje-više je tacno to što je on ispricao. To je bila glupost. Bili smo na pripremama za EP 2009. i kako vec ide, nedeljama jaki treninzi, zatvoreni ste, nema nicega osim hale i hotela. Jednostavno, dode do carke na treningu. Ništa novo, bilo je i bice. I mi se nismo ništa svadali, samo smo prestali da pricamo, iako smo tada najbolje saradivali na terenu, uz kasnije igre za CSKA. Bukvalno, on mi da loptu, ja sam na 'ziceru' i - ništa, nikakva komunikacija. Cak i kada nas je Duda stavio u istu sobu, mi smo komunicirali preko fizioterapeuta. Onda se 2010. desio turnir u Istanbulu, nas cetvorica-petorica smo izašli na veceru i tu smo progovorili. To je to. Cista glupost i tvrdoglavost, i moja i njegova. Ali, na kraju je ipak rezultiralo kumovskom vezom. Kao da smo morali da prodemo i tu fazu da bi postali još bolji prijatelji".
Odredi idealne petorke, jednu sastavljenu od prijatelja i drugu od ostalih saigraca?
"U prijateljskoj bi sigurno bilo mesta i za Tea i za Bjelicu, ali dalje stvarno teško mogu da odlucim, neko bi se naljutio 100 odsto. Što se tice cisto profesionalnog odnosa, isto jako teško, ali ako bih morao, stavio bih Džejsona Kida na plejmejkera, a na 'dvojku' Vinsa Kartera. Neverovatan talenat, još sam ga uhvatio u najboljim godinama. Na 'trojku' bih Durenta, ali tu vec zaboravljam Pola Pirsa... 'Cetvorka' neka bude Garnet i 'petica' Šek. Sa njim sam igrao kada je bio na zalasku, ali opet - Šek je Šek. I mogao bih još jednu petorku da napravim isto tako jaku. Možda cak Teo zaslužuje da se nade u najboljoj petorci, ali ipak mu je potrebno još da bi dostigao Kida".
Da li ga vidiš u NBA sledece sezone?
"Vidim. Ja sam i njemu rekao, da ako ne ode sada, to bi bila najveca glupost, s obzirom na to kako igra trenutno i sa kojom lakocom. I još kad vidimo ko tamo igra na njegovoj poziciji. Jeste to i dalje NBA, ali ne možemo da kažemo da Teo nije taj kvalitet. Itekako jeste. Mislim da ce mu odgovarati i životni stil, više voli da igra utakmice, nego da trenira... Apsolutno ga vidim tamo".