Mediji širom sveta, uglavnom senzacionalistički, često najavljuju apokalipsu usled udara asteroida u Zemlju. Mnogo je, međutim, izglednije da bi uzroci nestanka nama poznatog živog sveta mogli da budu na sasvim drugoj strani.
Upuceni u finansiranje naucnih projekata tvrde da naucnici u mnogim državama cesto sami podsticu senzacionalizam jer im spektakularne najave smaka sveta pomažu da lakše odobrovolje birokrate da odreše državnu kesu za nove istraživacke projekte.
Mondo je o mogucnosti udara asteroida u Zemlju, dovoljno velikog da izazove katastrofalne posledice po život na Zemlji, razgovarao sa Nenadom Milovanovicem, naucnim saradnikom u Astronomskoj opservatoriji u Beogradu.
"Verovatnoca da se u bliskoj buducnosti dogodi katastrofalni udar asteroida u Zemlju je izuzetno mala. Zanemarljivo mala", kaže je Milovanovic.
On podseca da je prvo ljudsko pismo ustanovljeno pre pet do šest hiljada godina, a da od tada nije bilo nijednog velikog udara bilo kog malog tela u Zemlju osim tunguske eksplozije u Sibiru, koja se dogodila 1908. godine.
Pretpostavlja se da je precnik tela velike gustine koje je tada pogodilo Zemlju iznosio izmedu 60 metara i 90 metara, te da se raspao na visini od pet do deset kilometara iznad Zemlje.
"Asteroidi imaju veliku gustinu i sacinjeni su pretežno od metala, dok su komete sacinjene pretežno od leda", kaže Milovanovic.
On navodi da bi najveci problem bio kada bi ljudi otkrili asteroid precnika nekoliko kilometara koji ide ka Zemlji, a mogucu opasnost predstavljaju i mala tela, asteroidi, u blizini Zemlje.
Americka Nasa je zasto pokrenula projekat NEO (Near-Earth Object - objekti blizu Zemlje) u okviru kojeg se nebo posmatra svake noci i beleže se sva mala tela u blizini Zemlje. Tako se svake godine pronade mnogo takvih objekata.
"Kada se pronade neko malo telo, mora da se proracuna njegova putanja. Ako se putanja sece sa Zemljinom putanjom, onda je to telo kandidat za udar, ali je i tada neophodno mnogo posmatranja da bi se putanja tacno proracunala", navodi Milovanovic.
"Nasa i naucnici u svetu samo pretpostavljaju da bi neko malo telo moglo da udari Zemlju, jer prvobitni proracuni putanje pokazuju da se sece sa putanjom Zemlje. Kasnija posmatranja su, medutim, tacnija i približnija i što je telo bliže Zemlji i preciznije može da se odredi putanja malog tela, pa se menja i verovatnoca udara u Zemlju", precizira Milovanovic.
U nedavnoj prošlosti, 10. maja 2014. godine, najbliže Zemlji je prošao mali asteroid, precnika izmedu tri metra i osam metara, i to na 96.560 kilometara od naše planete, brzinom od 35.400 kilometara na sat.
"Prošao je izmedu Zemlje i Meseca. Cak i da je ušao u Zemljinu atmosferu, bio bi spaljen", kaže Milovanovic, i podseca da na našu planetu iz svemira svakodnevno padne nekoliko stotina tona prašine.
Poslednji katastrofalni udarac dogodio se, kako se pretpostavlja, pre 65 miliona godina, u Meksickom zalivu. Precnik tog nebeskog tela bio je oko 10 kilometara.
Tada su nestali dinosaurusi, jer se podigla se prašina koja je blokirala Suncevu svetlost i temperatura se snizila, pa biljke nisu mogle da obavljaju fotosintezu, što je dovelo do masovnog izumiranja na planeti, navodi Milovanovic.
Naucnici tvrde da je za najteže moguce posledice, poput nestanka vecine živih bica, neophodan udar tela koje bi trebalo bude asteroid i da ima precnik od nekoliko kilometara.
"Postoje ozbiljni kandidati koji bi u narednih 100 godina mogli da udare u Zemlju. To pokazuju trenutni proracuni, ali kasniji proracuni mogli bi da pokažu da se to nece dogoditi, jer se putanja se stalno menja, i što su nam bliže, proracun je tacniji", kaže Milovanovic.
Milovanovic navodi da naucnici, kada razmatraju mogucnost apokalipticnih dogadaja, udar asteroida stavljaju na poslednje mesto, zbog male verovatnoce da se to dogodi.
"Mnogo veca opasnost preti od globalnog otopljavanja ili od aktiviranja supervulkana koji bi izbacio dovoljno prašine da blokira Suncevu svetlost, kao i od razornih zemljotresa", precizira Milovanovic.
Statistika pokazuje da Zemlju svakih 50 miliona godina udari malo telo velikog precnika, a poslednji put se to dogodilo u današnjem Meksickom zalivu pre 65 miliona godina, kada su nestali dinosaurusi i kasnije se razvili sisari.
"Taj period od 50 miliona godina jeste prošao, ali to, opet, ne znaci nužno da ce se uskoro dogoditi veliki udar", kaže Milovanovic.
Milovanovic navodi da se u javnosti cešce pominje mogucnost udara asteroida u Zemlju i zato što je nauka napredovala, pa ljudi mogu preciznije da posmatraju kretanja u svemiru, dok to pre nisu mogli, pa o tome nije ni bilo vesti.
Kretanje nebeskih objekata, poput asteroida, prati se i u Astronomskoj opservatoriji u Beogradu.
Pored medija, i americka filmska industrija dala je doprinos skretanju pažnje javnosti na mogucnost udara asteroida u Zemlju, a najpoznatiji filmovi na tu temu su "Duboki udar" (Deep impact) iz 1998. godine sa Morganom Frimenom i Teom Leoni u glavnim ulogama, i "Armagedon" iz iste godine, jedini film u kojem lik koji tumaci Brus Vilis gine, a poznati glumac je pristao da "umre" samo zato što je u pitanju bio spas covecanstva.
"To sve i nije sasvim nekorisno, ako doprinosi razvoju projekata za posmatranje asteroida i njihovom znacajnijem finansiranju", ocenjuje Milovanovic.
Ako bi i bilo neupitno ustanovljeno da ce asteroid udariti u Zemlju, Milovanovic kaže da, za razliku od filmova, u stvarnosti još ne postoji tehnologija kojom bi ljudi to mogli da sprece.
"Postoje predlozi da se pošalju nuklearne bojeve glave na asteroid, ali je to sada neizvodljivo. Drugi predlog je da se pošalju moduli koji ce sleteti na asteroid i polako ga skretati sa putanje, što je, takode, za sada neizvodljivo, ali je 2014. godine robot nazvan File uspešno sleteo na kometu Curjumov-Gerasimenko", podseca Milovanovic.
Milovanovic kaže da se udar manjeg asteroida u Zemlju nedvosmisleno može utvrditi tri do pet godina pre tog dogadaja, dok bi covecanstvo za udar veceg asteroida moglo da se priprema i razvija tehnologiju za sprecavanje udara izmedu 10 godina i 20 godina.
"Cak i ako bi u Zemlju udario asteroid precnika nekoliko kilometara, zavisi gde bi udario. Ako bi udario u okean, posledice bi bile manje katastrofalne od udara u cvrsto tlo, a veca je verovatnoca da udari u more, jer svetski okean pokriva gotovo tri cetvrtine Zemljine površine, odnosno 70,8 odsto", kaže Milovanovic.
"Ne možemo, naravno, tacno znati šta bi se dogodilo, ali bi u svakom slucaju mnogo zahladnelo, biljke ne bi mogle da obavljaju fotosintezu i to bi trajalo nekoliko godina. Ljudi bi se možda i nekako snašli za to vreme", kaže Milovanovic.
Milovanovic dodaje da je Zemlja najveci udar pretrpela pre 4,5 milijardi godina, kada je u nju udarila planeta precnika Marsa, nazvana Teja, a kao posledica tog udara nastao je Mesec.
Pošto je malo verovatno da ce nas uskoro sve pobiti asteroid, ljudi bi mogli da povedu više racuna o uzrocima apokalipse na koje mogu da uticu, poput globalnog zagrevanja.