The Spiderwick Chronicles (2008)
Režija: Mark Voters
Uloge: Fredi Hajmor, Meri Luiz Parker, Nik Nolti (glas)
Distribucija: Taramaunt
Iako to nije bilo planirano, mislim da je J. (9) ove nedelje gledala svoj prvi horor u životu. Kada smo krenuli u bioskop, nisam očekivao nikakav specijalno nov doživljaj. Još jedna Narnija/Terabitija ili već neka slična zemlja magije u kojoj sitna deca doživljavaju neverovatnu avanturu koja podrazumeva nadnaravna i bajkovito mitska bića koja umeju da pričaju i u kojoj se vodi odsudna bitka za očuvanje tog pomalo čudnog, ali i divnog, netaknutog sveta. Ili već nešto slično. I zaista, dočekao nas je baš jedan takav svet u kojem, međutim, naši dečiji junaci nisu nimalo bezbedni; čak štaviše – klinci su morali dobro da se pomuče ne bi li spasili ne samo fantastični svet koji se prostirao pred njima, već i sopstvene živote.
Okej, nije bio baš pravi horor. Daleko od raznih zombi klasika, đavoljih rabota ili vampirsko-vukodlačkih avantura, ali ipak horor. Dečiji horor. J. je prilično ležerno (baš kao i ja) prišla gledanju ''Spajdervik zapisa'', ali već posle izvesnog vremena primetio sam je kako prvo grčevito steže rukohvat svog sedišta, a zatim i moju ruku, a par puta se i osvrnula iza sebe. Koliko sam joj samo zavideo! Pokušao sam da se prisetim svojih sopstvenih prvih iskustava na tu temu, ali uspeo sam samo da se setim tog neverovatnog uzbuđenja i jeze koja mi se spuštala niz kičmu dok sam sa starijom sestrom gledao ''Predskazanje'' ili ''Isterivača đavola''.
Jednog trenutka sam je čak i upitao da li se plaši, na šta je ona brže nego uobičajeno, prilično glasno rekla ''Ma ne, okej sam''. Istim onim glasom i odlučnošću kojom skoro svaki prosečan tinejdžer posle svog prvog džointa ili pijanstva, bauljajući na sve četiri, glasno uzvikuje kako mu nije ništa i kako je sve pod kontrolom. Yeah, sure! Ruka mi je pobelela jednog trenutka od njenog stiska, ali ni ja nisam pokazivao nikakve znake da se nešto neuobičajeno dešava. Neka se sama izbori sa svojim prvim filmskim strahom.
Porodica Grejs, majka i troje dece, Melori i njena dva brata blizanca Džerad i Sajmon (obojicu igra onaj klinac iz ''Čarlijeve fabrike čokolade''), iz Njujorka koji je postao preskup za familiju koju je ostavio otac i muž, stiže do zabačenog i propalog imanja sa velikom kućom u kojoj je nekada živeo njihov stric Artur Spajdervik. Na prašnjavom i paučinom isparcelisanom tavanu, Džerad (neumorno nestašni blizanac) pronalazi stričev dnevnik o događajima u čudesnom paralelnom svetu koji se odvija u kući i obližnjoj šumi koja je puna raznih mitoloških i tajanstvenih bića. Režija: Mark Voters
Uloge: Fredi Hajmor, Meri Luiz Parker, Nik Nolti (glas)
Distribucija: Taramaunt
Iako to nije bilo planirano, mislim da je J. (9) ove nedelje gledala svoj prvi horor u životu. Kada smo krenuli u bioskop, nisam očekivao nikakav specijalno nov doživljaj. Još jedna Narnija/Terabitija ili već neka slična zemlja magije u kojoj sitna deca doživljavaju neverovatnu avanturu koja podrazumeva nadnaravna i bajkovito mitska bića koja umeju da pričaju i u kojoj se vodi odsudna bitka za očuvanje tog pomalo čudnog, ali i divnog, netaknutog sveta. Ili već nešto slično. I zaista, dočekao nas je baš jedan takav svet u kojem, međutim, naši dečiji junaci nisu nimalo bezbedni; čak štaviše – klinci su morali dobro da se pomuče ne bi li spasili ne samo fantastični svet koji se prostirao pred njima, već i sopstvene živote.
Okej, nije bio baš pravi horor. Daleko od raznih zombi klasika, đavoljih rabota ili vampirsko-vukodlačkih avantura, ali ipak horor. Dečiji horor. J. je prilično ležerno (baš kao i ja) prišla gledanju ''Spajdervik zapisa'', ali već posle izvesnog vremena primetio sam je kako prvo grčevito steže rukohvat svog sedišta, a zatim i moju ruku, a par puta se i osvrnula iza sebe. Koliko sam joj samo zavideo! Pokušao sam da se prisetim svojih sopstvenih prvih iskustava na tu temu, ali uspeo sam samo da se setim tog neverovatnog uzbuđenja i jeze koja mi se spuštala niz kičmu dok sam sa starijom sestrom gledao ''Predskazanje'' ili ''Isterivača đavola''.
Jednog trenutka sam je čak i upitao da li se plaši, na šta je ona brže nego uobičajeno, prilično glasno rekla ''Ma ne, okej sam''. Istim onim glasom i odlučnošću kojom skoro svaki prosečan tinejdžer posle svog prvog džointa ili pijanstva, bauljajući na sve četiri, glasno uzvikuje kako mu nije ništa i kako je sve pod kontrolom. Yeah, sure! Ruka mi je pobelela jednog trenutka od njenog stiska, ali ni ja nisam pokazivao nikakve znake da se nešto neuobičajeno dešava. Neka se sama izbori sa svojim prvim filmskim strahom.
Tu su opaki trolovi, ogri (''Tata, zar nije i Šrek iz te porodice čudnih bića?''), kućni čuvar, patuljasti Tambltek koji je u zavisnosti od toga da li se najeo meda pitom i drag ili jezivo ljut i agresivan, tu je i Hogskvil, šumski prasac koji tamani sve što leti, ali je i saveznik dece, a neprijatelj grozomornog Mulgarata, ogra koji predvodi sile koje pokušavaju da otmu Spajdervikove zapise i tako i definitivno zavladaju šumom i oronulom kućerinom. Tu su još i vile i neke ptičurine i razni drugi stvorovi.
Dobro, ovako ispisano i prepričano, ništa i dalje ne zvuči preterano strašno ili bitno drugačije od ostalih fantazija ovog tipa (i Spajdervik je, kao i mnogi drugi filmovi iz ovog žanra nastao prema literarnom bestseleru), ali ogri uopšte nisu naivni. Pored neprijatnog izgleda i još goreg ponašanja, oni nimalo ne kriju da im je cilj da otmu za njih dragocenu knjigu i da potom pobiju celu Grejs porodicu i konačno zavladaju ovim mikro svetom.
Film, koji inače nije preterano opterećen specijalnim CGI efektima ili raznim drugim egzibicijama tog tipa, ali je i dalje maksimalno uverljiv i 'stvaran', jako dobro manipuliše jadnom decom i efekat je onakav kakvim sam ga i opisao. Predivno uslikan (Kaleb Dešanel), bajkovit i metaforičan kao neki ''Panov lavirint'' za decu, ''Spajdervik'' možda nije naterao J. da prestrašeno vrišti, niti su deca panično bežala iz bioskopa, ali napetost i ona prijatna neprijatnost nisu mogli da se ne primete.
Meni je, naravno, sve ovo bilo super interesantno, naročito kada sam otkrio da je doktoring na scenariju radio Džon Sejls lično! Rekoh već, zavideo sam deci na tom uzbuđenju u kojem sam i kao dete, a kasnije i kao tinejdžer, maksimalno uživao. Istina, godinama već nisam gledao nešto što bi me zaista prestrašilo (Izuzev života. Izuzev srpske političke stvarnosti i plaćenih izbornih TV termina), ali tako te stvari i funkcionišu valjda. Znao sam da uskoro stižu i pitanja na koja ću morati da spremim pažljive odgovore, ali nisam bio preterano zabrinut – do filmova kao što su ozbiljni horori Džordža Romera i Karpentera, jezovitih radova Darija Arđenta i Larija Koena ili boleština azijskih autora, moraće da proteče još puno vode Stiksom.
Ipak, još iste večeri, počeli su da se pojavljuju prvi obrisi onoga što neminovno dolazi. Već u kolima, ničim izazvana, J. je počela da postavlja pitanja o vampirima, vukodlacima, zombijima i Frankenštajnu. Sledeće večeri, pustio sam joj ''Addams Family Values''. Idealno za početak sage o stravi i užasu, rekao sam joj. Provalila me je već posle desetak minuta, ali ništa nije smetalo da oboje vrištimo, ovog puta ipak od smeha, naročito u onim urnebesnim scenama kada jedna jedina i apsolutno neponovljiva Kristina Riči, posle kazne u Dizni kući, u obličju Pokahontas uzima stvari u svoje ruke. Uostalom, i ja sam negde počeo sa ''Balom vampira''!
Mada, Kristina Riči kao Wednesday...Fucking scary!
Pogledajte trejler
Ocene:
Ja: ****
J: *****
Miško Bilbija