Naš kolumnista je gledao filmove koji su "počistili" dodelu Oskara, evo njegovih utisaka!
Nije tajna da sam u mrtvoj trci za najbolji film izmedu najbeljeg i najcrnjeg americkog filma, navijao za ''Arrival''. Po obicaju sam promašio, ali ne mogu da kažem da sam bio nezadovoljan, jer su oba filma ciji su akteri bili na podijumu ne bi li primili glavnog Oskara bila izvrsna. I ''La La'' i ''Mesecina''. Gledajuci sa strane, neverovatno je da jedan perfektno izveden klasican holivudski žanr na ovakvoj manifestaciji izgubi od sumorne festivalske drame, ali svet danas je više Mesecina nego što je La La, pa izbor Akademije i ne bi trebalo da cudi.
Šteta je što i ''La La Land'' nije prikazan na FEST-u. Fenomenalno bi legao u nekoj od udarnih festivalskih projekcija i upotpunio bi ponovo malo haoticnu, ali ipak pristojnu selekciju. Americki mjuzikl je upravo tokom FEST-a bio na redovnom bioskopskom repertoaru, pa time odluka selektora da ovaj film ne uvrsti u program festivala (skoro sam siguran da je takav dogovor mogao da se postigne sa distributerom filma) predstavlja ozbiljan faul. Ili još bolje promašen penal.
Svejedno, gledaoci su mogli da naprave sopstvenu selekciju i da u nekoliko dana odgledaju i jednu i drugu stranu svetske kinematografije. A ako su ušli u formu i stekli kondiciju za gledanje filmova u bioskopima, dobra vest je da na repertoaru ima pregršt filmova vrednih pažnje.
LA LA LAND (La La Land)
Ovde nema mnogo mudrovanja: ’’La La Land’’ je jedan od najboljih filmova iz ovog u Evropi ne mnogo cenjenog i negovanog filmskog žanra, mjuzikla. Ikada, ako mene pitate. U njemu sve funkcioniše besprekorno – produkcijski nivo je apsolutno vrhunski (što je dosta važno kod ovakvih filmova) pa tako raskoš koja inace odlikuje ovakve filmove dolazi do punog izražaja, narocito u bioskopkim uslovima. Dakle scenografija, koreografija, kostimi, pesme – sve je to onako kako bi i trebalo da bude. Prica je jednostavna, ljubavna, inspirativna, romansa i humor se smenjuju. Retro, u najboljem smislu te reci.
Ali dve stvari izdvajaju ovaj film i postavljaju ga na specijalno mesto. Dvoje senzacionalnih glumaca (Rajan Gosling i Ema Stoun) ucestvuju u ovoj prici i oboje su fenomenalni, ali Ema Stoun narocito. Za samo sedam godina glumacke karijere ona je vec osvjila sve, i Oskara i Globus i Baftu i ko zna šta još i to nije nimalo slucajno. Vi sad možete da se prisetite svih njenih uloga, ja cu samo da dodam da je u ’’La La Land’’ ulozi ponovo spektakularna i ako onaj izlizani termin o neskidanju pogleda sa platna kadgod je ona u kadru može da se izgovori glasno, onda je ovo pravi trenutak za to.
A faktor broj dva cini ona završna montažna sekvenca u kojoj na neki nacin Damijen Šazel premotava film na jedan poseban nacin. Ne bih da spojlujem ovaj predivan holivudski trenutak, ali ovo je onaj segment koji filmu daje specijalnu dimenziju i smisao. Mnogi fanovi filma ’’Whiplash’’ su možda i strahovali od Šazelovog skretanja sa džeza ka la la svetu, ali mesta panici nema. Ovaj tip ce tek praviti velike filmove.
MESECINA (Moonlight)
Stvarno nemam apsolutno ništa loše da kažem o filmu ’’Mesecina’’, ali gledanje ovog filma uopšte nije jednostavno i lagodno iskustvo. Na stranu to što se radi o prvom filmu u dugoj istoriji Oskara koji osvaja najvažniji trofej baveci se LGBT temom, kao i da je ovo prvi film sa kompletno afro-americkim kastingom koji osvaja ovu nagradu, ovde se pre svega radi o strašnoj ljudskoj sudbini.
Svi opisi koji uvek nekako dobro idu uz ovakva dela pristaju i ’’Mesecini’’ – seksualnost, identitet, muškost, porodica, teme su kojima se bavi i Dženkinsov film, ali ovaj talentovani reditelj ide i dalje, pa tako i najmracniji momenti imaju poetsko utemeljenje. Frustracija i bes glavnog junaka tako postaju najintimniji momenat price koja, nemojte da imate nijednu dilemu oko toga, slama i najtvrda srca.
Za moj ukus, ’’Mesecina’’ previše toga zasniva na situaciji koja je zaista ultimativni stereotip – glavni junak je siromašni gej crnac koji odrasta bez oca, ali uz majku koja je crack whore.
U školi je medij za maltretiranje, sve do jednog trenutka koji ’’pravi razliku’’. Film se sastoji iz tri dela koji prate razlicite uzraste glavnog junaka, ali tek je treci deo taj u kojem ce se složiti sve kockice i koji ce iskrenog gledaoca dovesti do suza, ocaja ili slicnog devastirajuceg raspoloženja.
I to su ti elementi koji ’’Mesecinu’’ cine velikim filmom koji zaslužuje sve nagrade, i one ocekivane, festivalske, ali i one estradne, kao što je Oskar. Samo još jedan film koji sam gledao u ovom paketu oskarovsko-festovskih filmova poseduje ovako sirovu emociju, evo par reci i o njemu.
TRGOVACKI PUTNIK (Forushande)
Autorski i umetnicki film nemaju vece ime od Asgara Farhadija, ako mene pitate. U pitanju je iranski reditelj koji konstantno, vec godinama pravi filmove koji variraju od fenomenalnih do remek-dela. Ovaj poslednji spada u ovu prvu grupu (’’Separation’’ je ipak nedodirljiv), ali i to mu je, makar u mom svetu, dovoljno da ga proglasim najboljim filmom ovogodišnjeg FEST-a.
’’Forushande’’ ima dosta slicnosti sa genijalnim ’’Separation’’, koji je takode dobio Oskara za najbolji strani film. I u novom filmu Farhadi nas uvodi u porodicu koja igrom slucaja, nakon iznenadnog dogadaja, biva ozbiljno uzdrmana, ali za razliku od situacije u tom filmu kada protagonisti pokušavaju da svoje probleme reše kroz sistem, glavni junaci filma ’’Trgovacki putnik’’ i ne pokušavaju da incident koji im se dogodi prijave policiji.
U današnjem Teheranu, Emad i Rana oboje rade u amaterskom pozorištu i igraju glavne uloge u ’’Smrti trgovackog putnika’’ Artura Milera. Njihov harmonicni život biva uzdrman kada usled gradevinskih problema moraju da se privremeno isele iz svog stana i odu u nepoznat kraj i stan u kojem su nekada boravili sumnjivi stanari. Ubrzo, Rana je napadnuta i povredena u sopstvenom kupatilu i tek tu u stvari pocinje prava drama.
Koja ce kulminirati završnicom u kojoj prisustvujemo eksploziji emocija i teško rešivih situacija. Mocni pripovedac kakav je Farhadi (baš kao što je to bio i Artur Miler) na neizdrživo napet nacin uspeva da film dovede do trenutka koji ce neki prepoznati kao katarzu, neki i kao antiklimaks, do kraja koji je u isto vreme i emotivan, ali i zbunjujuci, sve u svemu do trenutka za razmišljanje, zabrinutost, strah. Svašta nam Farhadi natovari na leda ovim mocnim filmom.
Gotovo je sa FEST-om za ovu godinu. Uf. I neka je.
A sad, Logan.