Dok su ponosni vlasnici, iz Srbije i regiona, razmenjivali iskustva, Beograđani, ali i stranci koji su se zatekli u glavnom gradu Srbije u nedelju, znatiželjno su razgledali dvadestak modela, koji i danas "krstare" ulicama Šapca, Rume, Beograda...

Modeli koji su se "šepurili" na glavnom gradskom trgu odolevaju "zubu vremena", pre svega, zahvaljujući posvećenosti njihovih vlasnika i izgledaju kao da su tek izašli iz fabrike.


Sudeći po njihovom izgledu i opremljenosti - modernom ozvučenju, osvetljenju, zatamnjenim staklima, sedištima presvučenim najfinijim materjalima... vlasnici kao da se neprekidno takmiče da baš njihov "fića" bude "najutentičniji".

Beograđanin Ilija Mihajlović je u opremanje svog "ljubimca" plave boje, sa komfornim modernim sedištima i mp3 plejerom, uložio više od 3.000 evra.

"Kola je kupio ’ćale’ 1979. godine, onda ih je uzela tetka, pa su konačno dospela i u moje ruke. Pravljen je za dvoje i sasvim je udoban", kaže Mihajlović.

Na pitanje kako pronalazi delove i da li ih ima na tržištu, on je odgovorio da se delovi teško nabavljaju i da su dosta skupi. Mnogi kažu i da je bolje, a ponekad i jefitinije kupiti cela kola.

"Fiće" se u Srbiji mogu kupiti putem oglasa, ali većina nije baš u zavidnom stanju. Dobro očuvane i sređene koštaju i po nekoliko hiljada evra.

U Srbiji je po licenci "Fijata" prva "zastava 750" poznatija kao "fića", proizvedena 18. oktobra 1955. godine, nekoliko meseci nakon što je taj model premijerno predstavljen na sajmu automobila u Ženevi.

Vlasnici starih modela sastaju se 10-15 puta godišnje. Jedan od onih koji ta okupljanja ne propušta je Aleksandar Pajić iz Šapca. U opremanje svog "fiće" on je uložio, kaže, 1.000 sati rada i mnogo truda, a s obzirom na to da su sedišta presvučena kožom, ugrađeno moderno ozvučenje i "limarija" kao nova, verovatno i mnogo novca. Ipak, o tome nije hteo da govori, jer je to "manje važno".

Za Pajića je tamno zelena "zastava 750" praktično član porodice. "Imam troje dece, ženu i fiću. To je mali, čini se zaboravljen auto, koji je veoma praktičan, pogodan za vožnju i po gradu, ali i na duže", rekao je Pajić.

On, kao i mnogi fanatični zaljubljenici u "fiću", ta kola ne bi menjao ni za jedna druga-moderna, skuplja, brža, veća...

Iako "fića", u odnosu na "savremene" automobile, deluje skučeno, vlasnici su saglasni da ima dovoljno prostora i za petočlanu porodicu, pa čak i ako krene na duže putovanje. Pojedinci smatraju da je pojavljivanje "fiće" bio presudno za motorizaciju Jugoslavije, a pre tačno deset godina srpski vozači su ga na Beogradskom sajmu proglsili za automobil veka i milenijuma.

"Fića" je bio i deo nekadašnjeg voznog parka policije, hitne pomoći i vojske, a mnogi u Srbiji su u tim kolima "prošli" obuku i dobili vozačku dozvolu.

Priča o, može se reći, najpopularnijem "Fijatovom" modelu počela je pre više od pola veka -1955. godine kada je na sajmu automobila u Ženevi predstavljen prvi "fića" - minijaturni četvorosed u samonosećoj karoseriji sa dvoja vrata.

Nekoliko godina ranije glavni "Fijatov" inženjer Dante Gikosa dobio je "domaći zadatak" da konstruiše malo vozilo koje će, za razliku od "fijata 500", legendarnog "topolina", omogućiti udoban prevoz za četiri putnika.

Da je Gikosa zadatak završio uspešno indirektno potvrđuje podatak da je za prvih pet godina prodato čak milion "fića", koji su osvajali srca vozaća simpatičnom karoserijom, malom potrošnjom goriva i brzinom od 100 kilometara na sat.

Pored Italije i Jugoslavije, "fića" se proizvodio i u Argentini, Austriji i španiji, a proizvedeno ih je više od 2,5 miliona.

(Tanjug)