• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Seljačka buna: Traže i hleba i "igara" (FOTO)

Autori Danijela Pašić Autori Goran Sivački

Put nas je naneo u zapadnu Bačku... Pošli smo da saznamo zbog čega se seljaci iz Stanišića bune pošto su im ukinuli knjige, a otkrili smo mnogo više o problemima somborskih sela, nekadašnjim oazama bogate panonske ravnice...


Protesti koji se vec dve nedelje održavaju u ovom selu pored Sombora zbog zatvaranja lokalne biblioteke skrenuli su pažnju na Stanišic, mestašce od 4.000 stanovnika, vecinom paora koji su decenijama baš tu gradili svoju srecu, osnovali porodice, obradivali zemlju i uživali u plodovima vrednog rada.

U selu žive uglavnom "dodoši", Srbi iz Dalmacije, doseljeni tu posle Drugog svetskog rata. Ispucalih dlanova od teškog rada, lica izboranih od backog sunca i vetrova koji šibaju ravnicom, gradili su svoje živote - zrno po zrno, napravili kuce, izrodili decu i ulagali u bolje sutra.

Imali su svega - i hleba i "uz hleba". Meštani sa kojima smo razgovarali secaju se da se pre 30 godina u selu živelo "punim plucima". Pravile su se priredbe, predstave, igranke, na njima su se okupljali i mladi i stari. Biblioteku su osnovali cim su se doselili u Stanišic, a stariji "su motkom" decu terali da uce i citaju, jer su znali koliko vredi znanje i školovanje uopšte.

A danas -  u selu tužna slika - ne samo da nema biblioteke, vec sve polako vene. Par prodavnica, kafica, dve kladionice, apoteka, pogrebno preduzece... i to je otprilike sve. Nažalost, sve je kao u vecini sela širom Srbije...

MLADI ODLAZE...

U kaficu u centru sela pitamo mladog menadžera Gorana kako izgleda njegov i život mladih u selu.

"Tehnicar sam drumskog saobracaja, a radim kao menadžer u kaficu. Imam 23 godine. Ovde je sve postalo katastrofa. Mladi ljudi beže - ko god upiše fakultet ide u Novi Sad, Suboticu ili Beograd, a kasnije se ne vraca ovde u selo. Ko god ima šanse za inostranstvo, isto tako odlazi i ne vraca se jer nema ovde uslova za život", jada nam se Goran.

U selu kaže, "ništa ne radi".

"Bukvalno ništa nema, imate par kafica, par radnji i sad je otvoren neki vocnjak, tu ima 20 radnih mesta i to je to. Ostali se pretežno bave poljoprivredom... Ljudi stalno odlaze iz ovog sela", kaže nam ovaj mladic koji se seca i boljih vremena.

Kaže i da mu je biblioteka, zbog koje smo došli, mnogo znacila dok se školovao. Ne samo zbog knjiga za lektiru koje je tu nabavljao, vec i zbog radnice koja je bila mnogo više od bibliotekarke - pomagala je deci oko domacih zadataka, okupljala ih tu i dozvoljavala da se druže...

Protest zbog biblioteke: I MI SELJACI CITAMO!

Sve je pocelo da propada poslednjih godina zbog situacije u poljoprivredi i mera racionalizacije, kaže nam meštanka Ljiljana, koja je medu ucesnicima protesta zbog zatvaranja biblioteke.

Selu su zbog mera štednje poceli da uskracuju jednu po jednu stvar - smanjen je broj pedagoga u školama, iako vršnjacko nasilje raste, ukinut je maticar, zatvorena biblioteka...

"Sad sve što treba sugradanima moraju da idu u Sombor, a 400 dinara vam treba da dodete do Sombora. Penzije su znate kakve, ne mogu osnovna prava da ostvare. Imamo i skraceno radno vreme stomatologa, laboratorija ne radi, ukinuli su u racionalizaciji tri radnika u Mesnoj zajednici - zaduženog za kulturu, administrativnog radnika i spremacicu... Malo po malo, svašta nam uzimaju", objašnjava Ljiljana.

"Raspisuju se razni konkursi za podsticaj poljoprivrednika, za vracanje ljudi na selo, za kupovinu kuca za mlade parove, ali kad taj neko dode, šta ga ceka ovde...? Nemaš ni biblioteku", žali se naša sagovornica.

U proteklih šest meseci je, kako kaže, oko 450 ljudi napustilo selo.

PLODNA ZEMLJA, A POSLA NEMA


"Nema posla ...Možete da se bavite poljoprivredom jedino ako ste veliki. Mi ovde imamo zemlju, ljudi imaju dva, tri hektara i nekad si od toga mogao da školuješ decu, a danas ne možeš da preživiš, cisto da imaš za hranu. Jedino penzioneri tu imaju neke prihode ili veliki poljoprivrednici, mali ne mogu ništa", objašnjava Ljiljana.

"I onda ljudi odlaze. Mi smo ovde pogranicna zona i cele porodice odlaze u Evropu, a oni koji to ne mogu idu da cuvaju babe na tri meseca pa se menjaju. Ovo je alarmanrtna situacija, ne samo Stanišic, vec ceo region", prica nam Ljiljana.

U susednom Bezdanu je vecinsko madarsko stanovništvo, i situacija je, kako tvrdi, još lošija.

"Tamo ne možeš da nadeš radnika - imaju madarske pasoše i svi su otišli. Tako je i u selu Svetozar Miletic. Žena iz tog sela mi ovih dana prica - pocinje im sezona jagoda, traže radnike, ali nema ko da im radi - svi su otišli 'preko'", kaže Ljiljana.

EVO zašto propada selo: MUKE jedne seljanke


U Stanišicu je pretežno srpsko stanovništvo i odlaze malo manje, jer teže dolaze do "papira". Ali i sa našim pasošem rade po tri meseca u Austriji i Madarskoj, pa dodu ovde, pa se opet vrate...

Kako je moguce, pitamo da se od ovoliko plodne zemlje ne može živeti?

"Obraduje se državna zemlja, licitira se i na licitaciji je dobiju veliki proizvodaci, a njih je malo. Nekada je u našoj zadruzi radilo 250 ljudi u nekoj bliskoj prošlosti, a kad je sezona bila u jeku radilo je i 450 radnika. Onda je zadruga likvidirana, deo zemlje se izdaje, deo su kupili neki iz Novog Sada (oko 1.000 hektara), a ostalo ide na licitaciju", prica nam naša sagovornica.

Kada je licitacija dodu veliki proizvodaci, ovi malo manji nešto podele, ali to je nedovoljno za život.


"Ranije je od te zemlje živelo 250 porodica, a sada od nje živi 15 porodica eventualno 20, jer su mašine velike i radnici im ne trebaju. Pored toga, bave se ratarstvom - gde treba najmanje radne snage, a sa druge strane nema podsticaja za bavljenje stocarstvom, povrtarstvom, gde su vece zarade i gde bi mogli da stvore radna mesta".

Ode nam još jedno Kosovo: Nestaje 1.200 sela


"Veliki" kaže Ljiljana, zaposle jako malo ljudi - na 3.000 hektara zemlje 20 radnika i to sezonskih, možda samo 4-5 osiguranih.

"Oni sa tim velikim traktorima posade nešto, a za jedan hektar kukuruza, tri i po dana rada u godini je samo potrebno. I onda se veliki bave samo ratastrvom - sade kukuruz i pšenicu. Oni imaju lepa primanja, ali ne i radnici i zao žele da odu svi", slikovito nam objašnjava ova meštanka.

"Imamo jednog mladog poljoprivrednika, on je napravio farmu krava, 100 ih imao. Pre mesec dana sve je prodao. Došli su i ponudili mu da mu otkupe 50 litara mleka dnevno. Šta ce s kravama i ostalim mlekom? On je covek prodao krave, zatvorio farmu, i kaže sad cu ja lepo u ratarstvo i ne razmišljam..."

A ljudi koji odlaze, kažu nam meštani, žele da žive lepo, hoce da imaju kucu, auto i godišnji odmor...

NIJE TO BILA SAMO BIBLIOTEKA...

Biblioteka je, kažu, bila kap koja je prelila cašu... Prvo je, od kad je pokrenuta racionalizacija od 2016. godine radila dva dana nedeljno, a sada od decembra do danas samo jedan dan. Ne može više tako, složni su meštani.

Upoznajemo i radnicu biblioteke koja je u njoj radila do otkaza koji je dobila 2016. godine.

Fransoaz Molnar, žena nesvakidašnjeg imena za panonsku ravnicu. Dete Srba koji su radili u Francuskoj, kasnije udata za Madara. Dugih 17 godina muzla je krave i išla u nadnicu da kopa. Sa 36 završila fakultet, pocela da radi u biblioteci i unela novi - "akcijaški duh" u ovo selo.

biblioteka, protest, selo stanišić
Izvor: MONDO, Danijela Pašić



Pored toga što je iz godine u godinu rastao broj clanova biblioteke, koju je selo osnovalo, i u njoj je 15.000 vrednih knjiga, Fransoaz je uspela da u cetiri zida biblioteke stvori oazu za mlade iz sela. Tu su dolazili i posali domace zadatke, ona im je pomagala... Organizovali su turnire u "Covece, ne ljuti se" i drugim društvenim igrama, pravili su priredbe i predstave... Dolazili su svi - roditelji i celo selo da ih gleda.

Jedna škola, jedan dak (FOTO)


Kada su se u selu pojavili mali Romi, "musavi i zapušteni", Fransoaz je i njih primila. Sa lokalnom uciteljicom ih je kupala, oblacila, dovela u biblioteku. Otkrila je medu njima i superinteligentnog decaka, sa talentom za matematiku. Otkrila je i da su domaca deca posle toga prihvatila nove drugare i takode im pomagala...

"Biblioteka je uvek bila krcata... Nije bilo ni grejanja, donela sam pokretne radijatore od svoje kuce, pa se deca posade na njih i družimo se, ucimo, pripremamo predstave".

Ljudi iz sela prepoznali su koliko im je vredela i Fransoaz i biblioteka u zaboravljenom Domu kulture. Pored protesta na koje redovno dolaze, njih 850 potpisalo je peticiju u kojoj traže da se biblioteka ponovo otvori.


Sudeci po najavama nadležnih koji su se pojavili na protestu, a iz Upravnog su odbora somborske biblioteke, problem ce biti rešen. Prema recima clanice UO koja se obratila okupljenima na protestu prošlog cetvrtka, cela zavrzlama je nastala zbog tehnickih problema i nema govora o trajnom zatvaranju biblioteke.

Dok se stvar ne reši, nadamo se u korist meštana i ljubitelja knjige, za kraj vam "poklanjamo" ono što su i oni nama - na protestu prošlog cetvrtka.

Dragana Ðapic, nekadašnja radnica opštine zadužena za kulturu, obratila se okupljenima stihovima Ðure Jakšica iz 1782. godine i uz poruku:

"Nije egzistencija samo ne biti gladan, nije egzistencija smao ne biti u hladnom, živimo u 21. veku, biblioteke su tekovina civilizacije...Postoje hiljadama godina, ova postoji od Drugog svetskog rata. Biblioteka u Stanišicu jedna je od starijih u Vojvodini i to je tekovina naših predaka. Jako je važno da budemo obrazovani, da se suprotstavimo kicu i šundu koji se plasira vec dve decenije preko televizije i drugih medija", rekla je Ðapic.

Evo i pesme koju je procitala:

OTAC I SIN

Jedanput ide stari Amidža
ko neki sedi mandarin;
a za njim tapka, trci, skakuce
junacke krvi najmladi sin.

Vašar je bio; a na vašaru
sablje, pištolji, arapski at,
tuniske kape, srebro i zlato,
mletacka svila, ženevski sat.

- E, šta ceš, sine, da kupi babo? -
deteta sklonost kušaše svog.
- Hoceš li sablju tu, britku, sjajnu,
il' voliš ata misirskog?

Il', možda, želiš od svile ruho?
Neka ti bude svileno sve!
Govori, sine, govori brže,
da kupim one toke zlacene? -

Dete se ceška rukom po glavi,
kao da ne zna šta bi od sveg:
- Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
pecenja kupi jareceg...

Sad se i babo ceše po glavi,
gledajuc dugo sincica svog:
- "E, ja sam volo sablje i koplja,
a sin mi jarca pecenog!".

Komentari 41

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Goga

Da nece i koloseum da im se napravi da se igraju cezara

Sale

Idem baš sad da slušam Familiju i njihov album "Seljačka buna" 😂

miki delija forever

Ljudi na selu je pretesko. Nema perspektive. Na jugu narocito, tamo gde ljudi moraju da rade ili u rudniku ili u sumi da bi prehranili svoje porodice. Lome se ljudi i gube zdravlje a niko to ne ceni. Ako nisi malo jaci privatnik sa firmom nekom, nemas sta da trazis na selu. Bogatasi imaju svoje love, rasipaju se njom, na lagani nacin su je stekli, ali zato njihova deca kupuju ili diluju drogu ili ubijaju. Sve jednom dodje na naplatu. Deca siromasnijih ljudi znaju da cene svoj trud i svaki dinar, njima je i malo mnogo i oni su dobri ljudi. Ima i u selu i u gradu dobrih ljudi. Problem su lopovi.

special image