Dragan Stojković-Piksi u rubrici "Azbuka" za MONDO o tome ko mu je "ukrao" Zlatnu loptu, o promašenim penalima protiv Argentine i Borca, zašto je Zvezda izgubila u Kelnu: "Čeka nas utakmica, a i šaner mi nudi jaknu za 300 maraka"...
’Neka smo prokleti kada ne umemo da cenimo prave velicine’ - Dejan Savicevic, jun 2015.
...
’Umetnost je lepa, ako je vecna’ - Ludvig van Betoven.
...
O prvom golu su ispisane bajke: ’Zlatko Vujovic... tu je Sanciz... Katanec... Stojkovic, šansaaa, goooooooooool!!! Jugoslaaaavija 1:0, Stojkoviiiic’.
"Verona, Bentegodi. Nokaut sistem, mi ili oni. Paklena vrucina, 40 stepeni. Krece kontra, a meni duša u nosu. Kažem sebi ’ajde, još samo ovaj sprint’. Imao sam tu vrstu mentalne snage u sebi, kada je najteže, ja dodam gas. Uvek pomislim, ako taj defanzivac ima snage da se vrati, imam i ja da budem brži od njega. Pa nije on spremniji od mene. Trcim ka šesnaestercu Španije i vec vidim sebe kako se radujem. Samo molim boga da Zlatko Vujovic prebaci Sanciza i da lopta dode do mene. Kada je krenula da pada, nisam nijednog trenutka imao dilemu. Njih milion bi šutnulo iz prve. Ja sam zalomio, Vaskez je otišao po burek, a ostalo... Ostalo je istorija".
POGLEDAJTE TAJ GOL OVDE
O drugom su ispricani mitovi: ’Blizu je živi zid da bi Šmidhuber dao znak da se slobodan udarac izvede... Stojkovic... dva jedaaaaaaaan... dva jedaaaaaan... Stojkoviiiiiic... po drugi puuut... pa to bi mog’o bit’ gol odluke... pa kakav je to sad pocetak prvog nastavka...’.
"Slobodnjak. Tu je Dejo, tu je Pape... Samo sam rekao ’ostavite meni’. Opet sam je video u golu. To je neverovatan osecaj. Vidite ugao, vidite živi zid, verujete u sebe, ako je dovoljno jaka, ako je brza, ako dobije silaznu putanju, Zubizareti nema spasa. Kada je ušla, okrenuo sam se i prekrstio. Da, prekrstio. Pošto sam hvala bogu kršten, nisam od ovih novokomponovanih koji ulaze u crkvu sa mobilnim telefonom da zapale svecu. Možda je i to pomoglo da ostane 2:1".
TAJ GOL POGLEDAJTE OVDE
...
’Umetnicko delo je jedinstveni rezultat jedinstvenog temperamenta’ - Oskar Vajld.
...
Dva gola. Dva remek-dela. A ona su tu da bi se gledala, a ne da se o njima govori. Opisivati ih dalje, znacilo bi ubiti im lepotu. Kao kada citate akorde predivne kancone, umesto da ih svirate. Mene zanima nešto drugo. Da li se seca kome je proturio kroz noge u 120. minutu utakmice u Veroni?
Pazite, osmina finala Svetskog prvenstva. Nije prijateljska na Cairu.
Pazite, kod rezultata 2:1. Nije tri ili cetiri nula.
I pazite, protiv Španije. Ne protiv Luksemburga.
"Jaoooo, secam se... kako se bre zvao... hmm... Da nije Rafa Paz? Na vrh mi jezika. Evo, sad imam njegovu sliku ispred sebe, ali mi ime nikako ne pada na pamet...".
Razmišljajte i vi tokom Azbuke Dragana Stojkovica-Piksija. Možda se i setite dok dodemo do ’Š’.
Hocete pomoc? Nije Rafa Paz...
...
A kao Argentina
"Bili smo mrtvi umorni posle Španije. Jedva sam cekao da stignemo u hotel i da se docepam kreveta. Nisam imao snage ni za masažu. Ležem i ne mogu da zaspim od uzbudenja. Znate onaj osecaj, dali ste dva gola, izbacili ste veliki tim i idete na svetske prvake i na Maradonu. Nismo imali neku posebnu pripremu, Osim je tražio da ostanemo verni našem stilu. Ako se secate utakmice, Argentina je bila ta koja je ušla sa mnogo više respekta. Iako u ulozi branioca titule, bili su svesni našeg kvaliteta. Nisu briljirali u osmini finala, ali su dobili Brazil u južnoamerickom derbiju i znali smo koliko im to znaci na planu samopouzdanja. Posle pola sata, ostajemo sa deset igraca. Mislim da je Švajcarac prestrogo iskljucio Šabanadžovica. I tada se dešava nešto neverovatno. Mi sa igracem manje preuzimamo inicijativu i gospodarimo terenom. To je nepisano fudbalsko pravilo, ekipa koja je u brojcanom deficitu izvlaci iz sebe poslednje atome snage i trudi se duplo više od protivnika. Setite se Srbije protiv Gane
u Južnoj Africi, igrali su bolje posle iskljucenja Lukovica, nego dok su bili kompletni. Redaju se šanse, mogli smo do pobede i u produžecima, i dalje mi nije jasno kako ona Dejina lopta nije završila u mreži. Dolaze penali i sve se ruši kao kula od karata. Umor, nervoza, dekoncentracija... Znao se raspored unapred, ali je kod trece serije došlo do zabune. Hadžibegic je krenuo, pa se vratio, onda je Brnovic uzeo loptu i ocajno izveo penal. Sve je pocelo mojim promašajem. Odlucio sam da cekam Goikoeceu. Obicno igraci kažu ’zažmuri i opali’. Ja nisam hteo tako. Želeo sam da budem siguran da cu dati gol. Video sam ga kako leti u svoju levu stranu, okrenuo sam stopalo i poslao loptu u suprotni ugao. Nije mi jasno kako je dobila toliku uzlaznu putanju i završila na precki. Šok. Neverica. Laknulo mi je kada je i Maradona promašio, nada se vratila, bio sam ubeden da prolazimo. Penali su kocka, ima igraca koji beže od odgovornosti, jednostvano se ne osecaju spremno, nisu sposobni za tu vrstu pritiska. Pape je po meni najbolji tehnicar svih vremena na ovim prostorima, ali nije šutirao. Ne možete nikoga na silu naterati da pogleda golmana u oci".
JOŠ O UTAKMICI JUGOSLAVIJA - ARGENTINA 1990. GODINE PROCITAJTE U OVIM INTERVJUIMA:
FARUK HADŽIBEGIC: "Da sam pogodio penal, možda rata u YU ne bi bilo"
REFIK ŠABANADŽOVIC: "Da smo bili prvaci sveta, rata ne bi bilo"
Pape Sušic: Šteta za one penale protiv Argentine
ŠTA JE MARADONA POKLONIO TOMISLAVU IVKOVICU
B kao Batine
"Gde su me najviše tukli? Gde nisu. Svuda, od Skoplja, preko Prištine, do Zenice i Tuzle. Bogu hvala, danas su pravila izmenjena i umetnici su zašticeni od nasrtaja siledžija. U to vreme, moralo je dode do preloma noge, da bi neko dobio direktan crveni karton. Oštro i srcano je cesto prelazilo granicu i postajalo grubo i pogibeljno. Sudije su bile pod pritiskom domaceg terena, ali nisu imali ni uslova da sankcionišu brutalne startove. Ja sam takode bio sklon žutim kartonima, ali samo zbog reakcije na faulove. Ulazio sam u diskusije sa sudijama, svadao se, prigovarao. Zaboli te, a on kaže: ’Igraj, nije ti
ništa’. A menin clanak kao lubenica. Bolje da ne znate šta je sve igrac sposoban da izgovori sudiji u trenutku bola. Šta sam drugo mogao, tražio sam zaštitu i molio se bogu da mi neko ne polomi nogu".
V kao Vasovic
"Harizmaticna licnost. Nije se puno bavio treninzima i taktikom, ali je bio jak na recima. Jedna vrsta pretece savremenog fudbalskog menadžera. Ni Ferguson tokom nedelje nije silazio na teren, bavio se onim svojim konjskim trkama i dolazio petkom da pita asistente da li su svi igraci zdravi. Ali je zato vukao fantasticne poteze na utakmicama i tokom prelaznih rokova. Vaske je takode najveci deo posla sa loptom prepuštao Vladici Popovicu, Pedi Stanojevicu i Vojkanu Melicu. On je, licno, više stavljao akcenat na psihologiju igraca i atmosferu u svlacionici. Imao je na raspolaganju tešku artiljeriju u napadu, mogli smo da napunimo mrežu bilo kog rivala. Živelo se za one utakmice protiv Panatinaikosa. Danima smo slušali price o toj generaciji iz sedamdesetih koja je prokockala 4:1 u polufinalu Kupa šampiona. Stvorila se euforija, na Marakani igla nije mogla da padne. Musemic je na centaršut Mrkele u letecem padu zakucao pod precku, Bora Cvetkovic povisio na 2:0, Boško na moj pas stavio tacku na ubeljivu pobedu. Odlazimo tamo i za pola sata primamo dva gola. Samo smo se pogledali u svlacionici i rekli ’daj, nemojte da se zezamo’. Bora je pred sam kraj dao gol i rasterao crne oblake iznad Atine. Protiv Rozenborga, bukvalno ’training session’. Razlika u klasi. I onda Real Madrid. Dovoljno je da izgovoriš ime, pa ti nije svejedno. U Beogradu cica zima, zaleden teren, mi na poluvremenu vodimo 3:0 i svi cutimo u svlacionici. Niko ne veruje. Možda sanjamo. Bila je to hladna, ali prelepa beogradska noc. Dobio si 4:2 Valdana, Butragenja, Micela, Cenda, Huga Sanceza... pa onog Gordilja koji je bio neumoran, mislim da je u jednom dahu odradio oba meca. Tamo smo imali zicer na 0:0, Mrkela je izašao sam na Buja, ali se prerano odlucio na šut. Strahovita presija pred 100.000 ljudi, Butragenjo je dao prvi, posle je Bracun napravio kiks i omogucio Sancizu da postigne i drugi gol. Te price da smo pustili Real su najobicnije gluposti. Samo budalama tako nešto može da padne na pamet. Alo, Real Madrid, igraš za polufinale Kupa šampiona. Kakvo puštanje, kakve budalaštine".
G kao Gutals
"Skoro sam bio u Cirihu sa ovim mojim Marsejcima, Dešanom, Garsijom, Žan-Pjerom Bernesom, pa smo opet vracali film. Oni me uveravaju da je povreda jedini razlog što nisam bio u startnoj postavi
u Bariju. OK ako je tako. Ali pazi, pet dana pre finala igramo u Nici. Ja najbolji na terenu. U poluvremenu sidu Tapi i Bekenbauer u svlacionicu, cela ta bulumenta i svi kažu: 'Majstore kidaš, svaka cast’. To je bio test da li cu moci protiv Zvezde. Ja sam i dan danas ubeden da je moje ime bilo medu starterima sat vremena pre utakmice i da je on promenio odluku u trenutku kada je potpisivao protokol. Znam kakav je bio dogovor na sastanku, znam da se pricalo ’mi bez njega ne možemo, Zvezda ga se plaši, zna sve mane Zvezdinih defanzivaca’... Nema veze, udem u 112. minutu, odigram to malo i dodu penali. On mi pride i kaže da sam na spisku jer sam svež, odmoran, tehnicki potkovan i koncentrisan. Dakle, siguran gol. Još me je malo stid zbog onoga što sam mu odgovorio. Prva recenica nije za kamere, a druga je bila: ’Idi sad ti pa šutiraj penal’. Nije bilo sile u tom momentu koja je mogla da me natera da stavim loptu na belu tacku. Da sam igrao od pocetka ok, ovako... Možda bih i u tom slucaju rekao da sam umoran ili da me boli stomak. Ne znam kako bih sebi oprostio da sam dao gol i da Zvezda nije uzela trofej. Ali, jedno je sigurno. Tih 120 minuta bih odigrao u fulu i maksimalno profesionalno".
D kao Desetka
"Išli smo avionom za Pariz na utakmicu protiv Francuske u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo ’90. Šalio sam se sa jednim novinarom i rekao mu da poruci Osimu da mi ustupi Baždarevicevu ’desetku’ i da ne mora da brine za rezultat. Kada je u svlacionici okacen sastav, video sam da je moje ime pod brojem deset. Leteo sam po terenu. Pogodio sam stativu iz slobodnog udarca, namestio Katanecu zicer i bio najbolji pojedinac utakmice. To je bio moj debi sa ’bankom’ na ledima u reprezentaciji Jugoslavije. Završilo se 0:0, nama je taj bod širom otvorio vrata Italije. Posle smo samo overili plasman protiv Norveške na Koševu. Stane mi je u Zvezdi uzeo ’desetku’ iz potpuno bizarnog razloga. Igrali smo neku prijateljsku protiv Voždovca, Vladica Popovic je ušao u svlacionicu, izdiktirao sastav i ja cujem ’sedam - Stojkovic’. Možda sam mogao i da precutim, ali sam baš ispao naivan. Pitam: ’Bata Vlado, kako sedam? Zar nije ’deset - Stojkovic?’. On zbunjen, kaže: 'Nemam pojma, sad cu da pitam šefa’. Vraca se posle dva minuta i kaže mi da idem kod Staneta u kancelariju. Ja onako u papucama, kucam na vrata, a ovaj na sav glas: 'Neceš ti da odreduješ ko ce koji broj da nosi, marš kod Džaje po ispisnicu’. Šta cu, stariji covek, pa još i trener. Istuširam se, udem u auto i odem kuci. Ma smešna prica, trajalo je desetak dana i sve se smirilo. Meni su vratili ’desetku’ i nosio sam je sa ponosom do kraja karijere".
Ð kao Ðora
"Jesam, oprostio sam. Ljudi smo, grešimo i praštamo. Nisam ja ni tada bio ljut na njega, ali kada sam vec dogurao do 84 nastupa, zašto da ne zabeležim još dva i da prestignem Džaju. Namestilo se da smo igrali protiv Švajcarske u Beogradu i Slovenije u Ljubljani, a Japanci su pauzirali sa prvenstvom zbog obaveza reprezentacije. Imao sam dovoljno vremena da doputujem, naspavam se i odigram onako kako najbolje umem. Poklonio bih se publici, zahvalio za podršku tokom karijere i rekao zbogom nacionalnom timu. Ali, nekome nije bilo u interesu da baš ja oborim rekord. U fudbalu dolazi do teških reci, do sukoba i raskola, ali dolazi i do primirja. Pametni ljudi uvek nadu rešenje da zadrže dobar odnos izmedu sebe. Ðora je kasnije imao razumevanje kada sam polagao za profi-licencu. Zvao je UEFA i zamolio da sve ide ubrzanim procesom da bih stigao na pocetak japanskog prvenstva. Rekao je: ’Dragane knjigu u šake i na posao’. Odslušao sam svih 186 casova, ali za duplo kraci vremenski period. Niko mi ništa nije poklonio ni dopisao, jer sam insistirao da sve bude po propisima. Dva kampa na Dorjanskom jezeru, specijalizacija kod Vengera u Arsenalu, pa polaganje pred Mišelom Sablonom. Temu sam odbranio sa desetkom i dan danas moj rad cuvaju u Uefinoj školi kao primer kako bivši asovi treba da pristupe polaganju za profi licencu. Ponosan sam na svoju trenersku diplomu, a verujem da su
ponosni i u školi FSS. Rekord sam brzo zaboravio, ubrzo smo dobili i nove rekordere u Savi, Dekiju i Banetu. Ne opterecujem se. Da nije bilo povreda i sankcija, ja bih dogurao do 200 utakmica u reprezentaciji".
E kao Engleska
"Nikada me niko nije razbio kao oni te veceri na stadionu Zvezde. Uragan! To se nije znalo odakle grmi, a odakle seva. Kao kad te bokser dohvati krošeima, a ti ne znaš šta te je snašlo. Prvi put sam se u karijeri susreo sa visokim presingom. Nismo mogli da iznesemo loptu iz našeg šesnaesterca. Daju ti jedan, pa drugi, pa treci... Taman pomisliš da je kraj, eto ga i cetvrti. Piter Birdsli, Brajan Robson, Lineker, Barns... Nisi svestan koga pre da cuvaš. Nikada necu zaboraviti kako su se svadali kad smo im dali taj jedan gol. Centrirao sam iz kornera, a Katanec se poklonio i zatresao mrežu. Oni da polude, deru se jedan na drugoga, upiru prstom u igraca koji je zakasnio u blok... Ja gledam i ne verujem. Cekaj bre, 88. minut, vode 4:1, a hoce da se potuku izmedu sebe. Tada sam shvatio šta znaci taj engleski ’spirit’. Došli su u Beograd da nas razbiju i uspeli su u tome. U poluvremenu je pola našeg tima tražilo izmenu. Znaš ono, sramota je, cetiri komada za 45 minuta, šta da se brukamo više. Ali, Švaba (Ivica Osim) je rekao: ’Ne, sada ima da izgurate do kraja’".
Ž kao Žuti
"Došao je na probu u Zvezdu i posle prvog treninga, Vaske me pozove u kancelariju: ’Je li, šta misliš o ovom malom Žutom?’. Ja kažem da ima interesantan pas, par lopti je podelio sa 30-40 metara, okrenuo stranu, ima tehniku, lako barata sa loptom... nije to lako. Vaske pita ’pa da ga angažujemo?’. Ja kažem ’da’. Naravno, nije to moje ’da’ imalo presudan uticaj da Robi (Prosinecki) dode u Zvezdu, ali sam u startu znao da se radi o vrhunskom igracu. Onog dana kad se vratio na Marakanu kao trener, našli smo se na rucku i evocirali uspomene. Nismo imali dilemu da ce ga navijaci sjajno prihvatiti jer je svojim bravurama obeležio istoriju Zvezde".
Z kao Zenga
"Medu prvima je zvao da mi cestita kada sam osvojio titulu sa Nagojom. Bio je to hrabar potez da prvi put u istoriji Zvezde dovedemo stranca za trenera. Znao sam da ima kapacitet, harizmu i znanje da nas dovede do trofeja. Dobar tip zaista, ostali smo u kontaktu i obojica smo ponosni na rezultate zajednicke saradnje. Vratili smo Zvezdu na evropsku mapu, osvojili 'duplu krunu' i svi koji iskreno vole ovaj klub moraju da priznaju da smo uradili dobar posao. Prozivaju me zbog prodaje najboljih igraca, a ja kažem da smo sve transfere obavili planski i u interesu Zvezde. Kovacevica nisam pustio, dok nije došao Kastiljo. Biševac je otišao tek kad smo dogovorili Gaja. Uostalom, niko nema pravo da se meša u politiku kluba. Ja sam taj koji je imao najvecu odgovornost, a rezultati su merilo svega. Da nije bilo trofeja i Lige UEFA, verovatno bih snosio konsekvence. Otišao sam u trenutku kada je dostignut maksimum. Mnogi su maštali o Ligi šampiona, a ja sam video da ne postoje ni finansijski ni organizacioni uslovi za takav podvig. Ceo moj život je vezan za taj zeleni tepih, mnogo se bolje osecam kada sam bliži lopti i terenu i ponudu iz Japana nisam mogao da odbijem. Ispostavilo se da nisam pogrešio".
I kao Indija Rouz
"Dolazi cesto u Kinu, kada ode brzo se uželim i ne mogu da izdržim dok je ponovo ne vidim. Stalno smo u kontaktu preko ’fejstajma’, ali nije to isto kao kada je kod mene u narucju. Predivan je osecaj pratiti kako odrasta. Ja sam ponosni deda".
J kao Jugoslavija
"Mrkela i ja smo kao najperspektivniji igraci u zemlji dobili poziv Toze Veselinovica da budemo sa A timom na utakmici protiv Velsa. To je ona cuvena utakmica 4:4 po blatu u Podgorici. Pratili smo je sa tribina, definitivno nismo imali mesta pored toliko asova. Samo smo trenirali i sticali iskustvo. Bila je to nagrada za sjajne rezultate sa mladom i olimpijskom reprezentacijom. Secam se da smo Norvežane deklasirali u Pancevu 6:2, dao sam fenomenalan gol. Svaki put je bio poseban osecaj nositi dres sa državnim grbom. Cak i u ono ludo vreme kada se nazirao raspad Jugoslavije. Pamti se onaj ispracaj na Svetsko prvenstvo protiv Holandije u Zagrebu. Leo Benhaker je na konferenciji posle meca zacudeno konstatovao da nije imao pojma da Holandija ima toliki broj pristalica u ovom delu Evrope. Kasnije su mu objasnili da to nisu bili njihovi navijaci, vec naši ’nenavijaci’. Politika je vec uveliko uzela maha, ali medu igracima nije bilo nikakvih problema. Funkcionisali smo kao tim i nismo doživeli ni najmanju neprijatnost tokom priprema u Hrvatskoj".
K kao Keln
"Izbacili smo Galatasaraj i Žalgiris i shvatili da imamo tim za osvajanje Kupa UEFA. Vec se znalo da Belodedic dolazi u januaru i nisam u tom trenutku video klub u Evropi koji je bio kvalitetniji od Zvezde. Galata je imala ono cudo od strelca Tanžua Colaka, nekoliko reprezentativaca, naše Prekazija i Simovica, igrali su prethodne sezone polufinale Kupa šampiona... Secam se tamo u Istanbulu, stižemo dan ranije na trening, a oko stadiona na hiljade šatora. Pitam ’šta ovi rade’, kažu mi ’pa oni tu spavaju i cekaju sutra utakmicu’. Razmišljam ’bože, šta nas ceka’. A mi se poigramo sa njima u oba meca. Keln je imao Litbarskog i Heslera, veoma opasna ekipa. Prva utakmica, puna Marakana, Dejo na vrhuncu, dao je oba gola i bili smo ubedeni da je to dovoljno za evropsko prolece. Revanš se pretvorio u košmar. Pali smo po ko zna koji put na planu organizacije. U igrackom smislu, mi nikada nismo bili inferiorni u odnosu na rivala. Zamislite scenu u Kelnu, završavamo rucak i odlazimo u sobe da odmorimo pred polazak na stadion, neko kuca na vrata. Ja otvaram i vidim šanera koji nudi jaknu za 300 maraka. Ja gledam i pitam se da li je skrivena kamera. Kažem: ’Necu, ne zanima me’, on uporan: ’Uzmi onda odelo, vidi ga Bosovo, za tebe brate 200 maraka’. Vratim se u krevet, posle pet minuta zvoni lik da mu potpišem loptu za sina, pa tamo neki moli za dres... Luda kuca. A onda izlazimo iz hotela i pola sata ne možemo da lociramo autobus jer je ispred na hiljade navijaca. Ulazimo u bus, a u busu sto ljudi. Svi sede, igraci stoje. Evo, kunem ti se, ja sam kao kapiten Zvezde stajao na putu od hotela do stadiona. Tu su žene, sestre, stricevi, strine, braca... Takozvani prijatelji kluba. Pitam u jednom trenutku: ’Mogu li da sednem’, svi cute. Ajde, guraj, šta da se radi. Skidali smo se u autobusu za utakmicu, bilo me sramota od onih žena. I onda trcecim korakom u svlacionicu. Nema sastanka, nema masaže, pravo na teren. Šeki je u hodu izdiktirao sastav i teraj. I kako posle da dobiješ utakmicu?! Cak i nismo igrali loše, Robi je imao kolosalnu šansu, oni su dali gol iz cistog ofsajda, posle još jedan kada je onaj Ordenevic izašao sa loptom van terena... ali ko te šiša, racuna se rezultat. 3:0 i marš kuci".
L kao Los Andeles
"Vrhunska generacija. Boško i Milko Ðurovski, Gracan, Deveric, Baždarevic, Baljic, Elzner, Smajic, Capljic... Svi su oni bili godinu ili dve stariji od mene. Impresivan je nacin na koji smo se kvalifikovali za Olimpijske igre. Tukli smo Holandane posle produžetaka na JNA i razbili Italijane 5:1 na Kantridi. Bila je to fudbalska rapsodija protiv Galija, Vjerhovoda, Fane, Masara i kompanije. Imali smo neke preliminarne meceve u Mineapolisu i Bostonu i posle otputovali za Los Andeles. Boravak u olimpijskom selu je prica za sebe. Sjajna atmosfera, svaki dan u društvu atletskih i boskerskih velicina, rucaš sa njima, šetaš, piješ kafu... Nezaboravno. Bili smo luda ekipa i mogli smo svakome da damo po nekoliko komada. Nemcima smo naneli jedan od najtežih poraza u istoriji (5:2). Namestilo se da skoro sve utakmice gubimo na poluvremenu i da ih okrecemo u nastavku. Novinari su pitali selektora Toplaka u cemu je tajna, a on je, ne znajuci šta da odgovori, rekao da je to deo taktike. Dogurali smo do polufinala i da nas povrede nisu desetkovale postali bismo olimpijski šampioni. Zamislite kad je malo falilo da Tomica Ivkovic zaigra na poziciji napadaca!? Bilo je 100.000 ljudi na Rouz Boulu, od cega njih 90.000 navija za nas jer igramo sa dva igraca manje. Gubili smo 2:0, ostali bez Bore Cvetkovica i Jovice Nikolica i onda dajemo dva gola, a na tribinama delirijum. Kao da igramo u Beogradu. Pali smo u produžecima i morali u borbu za bronzu. Nije ni tu bilo lako jer su Italijani želeli osvetu za ’petardu’ na Kantridi. Smogli smo snage da opet preokrenemo rezultat i slavimo 2:1".
M kao Magla
"Sedam prokletih minuta. Samo sedam. Toliko je falilo da se utakmica registruje postignutim rezultatom i da mi odemo dalje. Ne bi bilo sage o Velikom Milanu, legende o Sakiju kao fudbalskom vizionaru ni bajke o cuvenom holandskom triju. Deju smo oteli iz vojske, pitaju ga starešine: ’Gde ceš?’, on kaže: ’Idem da igram protiv Milana’. Ovi za stomak: ’ajde bre pali, na šta ti mi licimo’. Tamo smo odigrali u maniru velike evropske ekipe. Gol koji sam postigao je vrhunac tehnicke superiornosti. Potrebna je luda hrabrost da krenete u driblinge kroz špalir igraca, a imate ispred sebe jednog Franka Barezija. Revanš je bio klasicna demonstracija moci. Dali smo gol, Virdis je dobio crveni karton, dominacija, posed, akcije, oni u agoniji i rasulu. Drugi je visio u vazduhu. Balada od igre. I onda... Užas. Zaista se nije video prst pred okom i nije pogrešio što je prekinuo. Sutradan sve iz pocetka. Onaj njihov gol koji sudije nisu videle. OK, nije puno ušla, samo metar i po (smeh). Maza je iz ocaja ispucao, a Nemac je rekao: 'Igraj’. Pretpostavljam da je pomocnik bio pokriven, ne verujem da nije video. Što bi nama pomogao protiv Milana, nema logike. Posle su poveli, ja izjednacio, i to levom, na fantastican pas Savicevica. Pali smo na penale i secam se da sam plakao pored aut-linije, Rajkard mi je prišao i rekao: ’Obriši suze i smiri se, biceš veliki igrac’. Da sam birao, ne bih mogao da izaberem bolju utehu za jedan od najtežih poraza u karijeri".
N kao Nepravda
"Ja sam svesno izabrao Marsej jer je to bio jedan od najjacih klubova u to vreme u Evropi. Znao sam da mi samo ekipne titule mogu doneti i individualna priznanja. Taj transfer je bio najveci te sezone u svetu, kažu oko 15 miliona maraka ili 8 miliona dolara. Bili su uporni, došli su privatnim avionom po mene u Beograd i predstavili me kao najzvucnije pojacanje u istoriji kluba. Izmakao nam je Kup šampiona, a meni po drugi put Zlatna lopta Frans fudbala. Možda je i bolje što se tako završilo, jer u suprotnom, Dika ne bi podigao onaj trofej u Bariju. Upravo je Papen te godine osvojio Zlatnu loptu, što je po mom mišljenju bila velika nepravda. Savicevic je bio taj koji je morao da ponese priznanje, odigrao je fantasticnu sezonu, briljirao protiv Drezdena i Bajerna, postizao golove, pravio bravure, plesao po terenu. Jednom recju, Genije. Proradio je francuski lobi i nagrada je otišla u Marsej. Cak je i Gutals proglašen za trenera godine, a ne Ljupko Petrovic. Ostaje žal i zbog one ’90. Da smo prošli Argentinu, ni Mateus mi ne bi oteo najprestižniju individualnu pocast u svetu fudbala".
"Piksi nikada nije bio protiv Deje Savicevica"
O kao Osim
"Ja sam tek kod njega poceo da shvatam neke detalje o taktici. Zona, sistem, zahtevi igre... Ono ranije, kakav crni sistem. Samo glava i suvi talenat. Nama Vaske nikada nije rekao igrajte 4-4-2 ili 3-5-2. Bože sacuvaj. Verovatno je tako bilo i kod drugih trenera, ne znam. Osim je uživao poverenje kompletnog fudbalskog saveza, iako se posle kraha u kvalifikacijama za EP našao na udaru javnosti. Tu je Miljan odigrao kljucnu ulogu i pokazao koliko je mudar covek. Osim je znao posao i fantasticno je izbalansirao tim, jer nije dobro imati desetoricu znalaca na terenu. Prozivali su ga zbog forsiranja nekih imena, ali verujte mi da je svako od tih igraca imao svoju ulogu u ekipi. Eklatantan primer je Zlatko Vujovic. Kažu da nikada nije postigao gol u bitnoj utakmici, a ja vam tvrdim da je to jedan od retkih igraca iz tog perioda koji bi danas imao mesta u bilo kom klubu na svetu. Prototip modernog napadaca. Brzina, osecaj za gol, stalno na ivici ofsajda, neuhvatljiv po oba krila... Ako je Zlatko u špicu, nama iz veznog reda je sve ostalo rutina. Kada menjamo stranu u kontri, znamo napamet da je on tu da prihvati pas i da napravi problem protivniku. Bije me glas da sam bio Osimov ljubimac. Ne bežim od toga, cak verujem da je zaista bilo tako, mada on to nikada ne bi priznao. Imali smo slican karakter, on je voleo igrace sa pobednickim mentalitetom. Sve sam ja to vracao na treninzima i utakmicama, nikada nisam zloupotrebljavao te privilegije i cinio stvari zbog kojih bi Švabo kasnije imao problema".
P kao Poništen gol
"Iz aviona se videlo da sam šutirao na gol. Nisam ni razmišljao o pasu ka Bori Cvetkovicu. Bio je to školski primer pasivnog ofsajda. Nažalost, tada su važila druga pravila igre. Božo Mamic je prihvatio signalizaciju pomocnika Radovica i Derbi je ostao siromašniji za jedan od najlepših golova u svojoj istoriji. Verovali ili ne, meni je na neki nacin drago što taj gol nije priznat. Eto, o njemu se i dan danas ispredaju bajke. Da ga nisu poništili, možda bi brzo pao u zaborav. Mecevi sa Partizanom su bili poseban užitak. Sudar dva tabora, dva mišljenja, dve vojske, dva stila. Pobeda ne da je moranje, pobeda je jedino što se racuna. Gol Ðukanovicu direktno iz kornera ima specificnu težinu".
(OVDE POGLEDAJTE PONIŠTEN GOL)
R kao Rekorder
"Pune dve decenije bio sam najmladi strelac na završnom turniru Evropskog prvenstva. Runi je dao gol Švajcarcima i skinuo me sa trona. Imao sam 19 godina kada je u Sent Etjenu dosuden penal za Jugoslaviju protiv Francuske. Radanovic je uhvatio zalet i promašio, ali je švajcarski sudija ponovio izvodenje jer je neko ušao ranije u šesnaesterac. Pritrcao sam i dohvatio loptu, Hadžibegic kaže: 'Daj
meni’, ja onako mladalacki drsko: ’Sad je gotovo’. Prevario sam Batsa i postigao pocasni gol, jer su oni vec vodili 3:1. Platini nas je oducio od fudbala, dao nam je jedan levom, jedan desnom i jedan glavom. Jedno tužno Evropsko prvenstvo i veliki fijasko. Na rezultatski debakl nadovezala se tragicna smrt doktora Božidara Milenovica. Ušao je u teren da pomogne igracu i kada je izlazio doživeo je srcani napad. Moj Nišlija, divan covek i veliki prijatelj. Mišelu sam se revanširao u kvalifikacijama za Mundijal u Italiji. Seo je na klupu reprezentacije baš pred duel na stadionu JNA. Urnebesna utakmica, oni su dva puta vodili, ja sam namestio Spasicu gol, Pape Sušic izjednacio, a onda prodor i centaršut Savicevica... I ostatak price znate. Stojkovic Dragan, volej i Bats je nemocan (smeh). Francuze je to koštalo eliminacije, a mi smo napravili presudan korak ka Svetskom prvenstvu".
S kao Stane (Branko Stankovic)
"Ubeden sam da on licno nije imao ništa protiv mene. Više su drugi bili uzrok našeg sukoba. Nije normalno da udeš u konflikt sa najboljim igracem. Pa zamislite da trener Barselone izbaci Mesija iz tima. Van svake pameti. Stane je bio mnogo dobar covek, ali je kao trener pokušavao da gradi autoritet na pogrešan nacin. Ja sam to osetio na svojoj koži. Srecom, nisam bio na tim cuvenim pripremama u Deliblatskoj pešcari. Kažu da je bilo strašno. Vojnicki režim, ustajanje u šest, pozdrav zastavi, na levo krug, pa trcanje dok ne padneš u nesvest. Kada budem doživeo da mi igrac povraca od napora na treningu, batalicu trenerski posao. A meni se to kod Stankovica cesto dešavalo. Kao, da budemo fizicki spremni, a onda nalete Nemci i pojedu te na terenu. Gluposti. Sve je u glavi. Pobeduje inteligencija, a ne sirova snaga. Ovamo krv i znoj na treningu, a onda dode utakmica pa se sve svede na to da li ce Piksi da predribla, da li ce Piksi da zavrne, da li ce da centrira ili pogodi iz slobodnog udarca".
T kao Teledirigovano
"Sasvim obicno popodne na Marakani. Došla je Lirija u Kupu Jugoslavije, a na tribinama 50.000 ljudi. Mrkela je centrirao... cuj centrirao, prebacio težište igre na drugu stranu. Lopta leti i ja vidim da pada kako se samo poželeti može. Ona je toliko lepo padala ka meni da mi je prosto bilo žao da je primam i 'obradujem'. Opalio sam iz prve i završila je tamo gde joj je bilo sudeno. Jedan od najspektakularnijih golova u karijeri. Dragi su mi i oni iz slobodnog udarca. Recimo, protiv Norveške u Oslu u kvalifikacijama za SP. Pa onaj u prijateljskom mecu protiv Rumuna u Beogradu. Bilo je hladno i kišovito. Gvirnuo sam levo da vidim da li mi zid ostavlja mogucnost udarca u bliži ugao i sevnula je desnica. Fino, odmereno, precizno. Hvala i golmanu koji je poleteo i svojom bravurom ulepšao gol. Dinamu sam dao slican u prvoj sezoni kada sam došao u Zvezdu. Oni su nam uvek bili nezgodan rival. Onako... purgeri... malo šminka... Da me ne shvatite pogrešno, sve u pozitivnom smislu. Ovde su nam vodili 1:0 i 2:1, ja dam tri gola i dobijemo ih 5:2".
C kao Corak
"Ruku na srce, to nije ni bio penal. Daleko od toga da sam ga namerno promašio, ali je pravda ipak zadovoljena. Banjalucani su došli u Beograd da izginu na terenu i odigrali su utakmicu života. Ali, nije problem što su oni bili sjajni, vec što smo mi bili ocajni. Potcenili smo Borac, verujuci da ce nam bez borbe prepustiti trofej. Mnogo godina je prošlo, ja i dalje imam isto mišljenje - i da sam dao gol iz penala, oni bi nas dobili u produžecima. Jednostavno, igrali smo loše i nismo zaslužili da osvojimo kup".
U kao Ugovor
"Postoji anegdota da je Draža Markovic (nekadašnji komunisticki funkcioner i clan uprave Crvene zvezde, prim. aut.) došao u Niš i rekao ’pustite malog i da završimo pricu’. Nikada nisam saznao da li je to istina, ali nema tih para za koje bih ja izdao Zvezdu. Ponude su pljuštale sa svih strana. Verovatno ne znate da se pored 'Velike cetvorke' (Zvezda, Partizan, Hajduk Split i Dinamo Zagreb, prim. aut.) najviše interesovalo Sarajevo. Oni su bili šampioni ’85 i u to vreme sam igrao u raznim reprezentativnim selekcijama sa igracima Sarajeva koji su me nagovarali da predem na Koševo. Cak je predsednik Svetozar Vujovic dolazio u Beograd i bio jako uporan. Ja kažem: ’Covece, gde cu, bre, u Sarajevo, mene samo Zvezda interesuje, cela moja porodica sve zvezdaši’. Hajduk je nudio najviše, a sve je išlo preko Dragana Holcera koji je nosio dresove oba kluba. Bližio se kraj prelzanog roka, a u Radnickom nikako da nadu koncenzus. Jedni za Partizan, drugi za Zvezdu. Dolazi do glasanja na Izvšnom odboru i kod 6:6 jedan od clanova je ustao i onako ljutito krenuo da napusti sednicu. Na pitanje predsednika Petra Seratlica za koga glasa, samo je odmahnuo rukom i rekao: ’Ne interesuje me, piši šta hoceš’. Petar je napisao ’Zvezda’ i taj glas je odneo prevagu. Sledi selidba u Beograd i potpuna izolacija u apartmanu hotela Metropol. Samo hrana, pice, novine i TV. Uvece mi pricaju bajke da se uspavam i to je to. Izlazak iz hotela ni pod razno, da me slucajno neko ne ukrade. I konacno, 10. jun ’86. Krecemo u FSB na potpisivanje, ja pitam da li je Radnicki poslao papire, oni kažu: ’Krenuli su kolima, bice u redu’. Kako, bre, krenuli kolima, pa nije Niš pored Malog Mokrog Luga. Ja potpisujem u 23.55, a papiri su stigli tek oko pola dva iza ponoci. Ispred zgrade u Deligradskoj na hiljade navijaca, postavili mi crveni tepih i gadaju me crvenim ružama. Covece, crvenim ružama! To danas možeš da vidiš samo u Kini i Koreji. Da se naježiš".
F kao Finale
"Bio sam na aerodromu u Moskvi kada su mi javili rezultat iz Minhena. Kažu ’2:1’, ja zadovoljan. Mislim se, dala Zvezda gol u gostima, bice ludnica na Marakani, dovoljno je 1:0 za prolaz. Oni me gledaju cudno. Kažu: ’Ma, Etoal Ruž pobedio, 2:1 za Zvezdu’. Ja ubeden da se šale. Covece, 2:1 za Zvezdu u Minhenu, 3:1 za Marsej u Moskvi. Šta ti je život. Šta je sudbina. Igracu protiv Zvezde za prvaka Evrope. Ljudi, je li to moguce. I dalje mi je pred ocima akcija iz finiša meca, prošao sam po levoj strani, oslobodio se Stošica, Juga se zaleteo bez potrebe pa sam i njega izbacio iz igre i odigrao povratnu ka Papenu. Na svu srecu, Belodedic je bio na pravom mestu i otklonio opasnost".
H kao Hajduk
"Nezgodniji rival od Dinama. Nekako žustriji, agresivniji, opasniji. Potpuno drugaciji mentalitet ljudi, stadion, ambijent. Teško je bilo pobediti u Splitu. Jedna od mojih najdražih utakmica je ona u finalu Kupa ’90. Moja poslednja u Zvezdinom dresu i ogroman motiv da se sa 'duplom krunom' oprostim od Marakane. Igralo se u nekoj cudnoj atmosferi, navijaci su zbog bojkota cutali citavo prvo poluvreme. Ne mogu da se setim šta je bio razlog. Ali, baš neobicno. Najveci praznik jugoslovenskog fudbala, igraš za pehar protiv ljutog rivala, a na stadionu kao u pozorištu. Kasnije, kada je sever zagrmeo, bilo je mnogo lakše. Poveli smo golom Panceva i sacuvali to do kraja utakmice. Oni su imali šanse preko Celica i Asanovica, ali ono što je Dejo promašio u finišu meca granici se sa nemogucim. Ta pobeda mi je ostala u srcu za sva vremena, podigao sam trofej i mogao sam mirno da odem u Marsej. Hajduka se secam i zbog antologijskih duela sa Radnickim u cetvrtfinalu Kupa UEFA. Žreb je spojio dva jugoslovenska kluba, ali su oni u tom trenutku bili mnogo bolji od nas. Imali su strašan tim sa bracom Vujovic, Sliškovicem, Gudeljom, Vulicem... Dobili su u obe utakmice 2:0 i otišli u polufinale".
C kao Cipele
"Jokohama. Igrao se 84. minut. Bilo je 1:1. Imali smo fenomenalnu šansu, centaršut sa leve strane, igrac se sprema za volej i ja je vec vidim u mrežu. On se, naravno, spetlja, sudari se sa golmanom i ostane da leži. Ovaj ispuca loptu u aut da bi ušla lekarska ekipa i ja shvatim da ta lopta ide meni na volej. Bukvalno u delicu sekunde, onako besan zbog promašaja, rešim da je šutnem nazad. Mislim se u
sebi: ’Šta je bre izbacuješ, nije mu ništa’. I ona, na zaprepašcenje celog stadiona, završi u mreži. Nisam ocekivao crveni karton, ali ne žalim. To je još jedan volej koji je ušao u anale fudbala. Platini mi je odmah posle meca poslao SMS. Kažu da je rec o osecaju. Ja tvrdim da je tajna u cipelama. Kvalitetnim cipelama".
POGLEDAJTE
C kao Cair
"Debi sa 16 godina protiv skopskog Vardara. Slavili smo 2:1 i to je bilo ostvarenje decackog sna. Poklopilo se sa najslavnijim periodom u istoriji niškog kluba. Grashopers, Napoli, Dandi junajted, Hamburger, Fejenord... sve velikani evropskog fudbala i svi su u Nišu položili oružje. Ceo region je živeo za te utakmice, Duca Nenkovic je maestralno vodio tim, stizala je podrška svih gradskih i državnih struktura i bili smo centar oko koga se sve vrtelo. Secam se gola protiv Sent Galena, golman je posle kornera izboksovao loptu, a ja sam je sa 20-ak metara iz prve lansirao u rašlje. Fascinantno je ono što se dogodilo samo tri dana kasnije. Igrali smo protiv Partizana na JNA i kao da je neko indigom preslikao tu situaciju. Korner sa iste strane, Ranko Stojic na isti nacin odbija loptu, ja hvatam volej sa iste distance i lopta završava na potpuno istom mestu. Fotokopija. Zatim, Inter Bratislava. Dule Mitoševic mi šalje pas, izbijam ispred golmana i lob udarcem postižem fantastican gol. Radnicki je moj život, tu je sve pocelo, tu se i završilo. Bilo je baš dirljivo na oproštaju, insistirao sam da dode Vardar, zbog simbolike. Ne kajem se što nije bilo na Marakani. Ne žalim ni zbog jednog poteza koji sam povukao u karijeri, niti žalim zbog poteza koje su vukli drugi ljudi. Možda je navijacima Zvezde najviše krivo što im je uskraceno zadovoljstvo da pozdrave Piksija poslednji put u crveno-belom dresu i da mu se zahvale za sve ono što je doneo njihovom klubu".
Dž kao Džej liga
"Dobio sam mnogo priznanja u karijeri, ali je Orden izlazeceg sunca nešto specijalno i nije za poredenje. Kada sam u martu 2012. predsedniku Nagoje i vlasniku Tojote gospodinu Šoiciru Tojodi obecao titulu, rekao mi je da ce u tom slucaju sagraditi novi stadion i nazvati ga ’Dragan Stojkovic Piksi’. Ja sam svoj deo obecanja ispunio, on je i dalje na potezu. Da li mi se ikada mešao u tim? Znate šta, Japanci bi se pre ubili nego što bi pozvali trenera da ga pitaju za sastav".
CAR! JAPANCI ZNAJU ZAŠTO!
Š kao Šeki (Šekularac)
"Magicno fudbalsko ime. Cim sam postao predsednik, insistirao sam da se vrati u klub i postane deo našeg ’stafa’. Takve legende su potrebne Zvezdi. Imao sam cast da mi bude trener u oproštajnoj sezoni na Marakani. Jedna fantasticna generacija sa Dejom, Robijem, Darkom, Mrkelom, Jugovicem... Brzo je nametnuo autoritet i osvojili smo 'duplu krunu'. Van terena veliki šarmer. Zaista ga mnogo cenim i želim mu sve najbolje“.
...
’Jednostavnost u umetnosti postižemo spontano, dok se približavamo stvarnom smislu stvari’ - Konstantin Brankuši.
’Martin Vaskez, Micel, ali tu je Stojkovic... Stojkovic... kroz noge Micelu... Sušic, Sušic, Sušic... klecaju kolena Sancizu... sve je ovde spremno za veliko slavlje... Španci su na kolenima... Stojkovic, drrrži je Piksi makar i rukama... nema više vremena za bilo šta... ide Savicevic... drži je Dejo, ti to znaš... tako... kao da si u Podgorici... Sušic, prošao je 120. minut... Sušic u gol-liniji... Sušic, Sušic, Sušic i svi su oni Sušici... Jugoslavija je u cetvrtfinalu...’.
Nije Rafa Paz. Nije ni Sanciz. Ipak Micel.
"Da, Micel. Malo je bio neoprezan (smeh)".
Odakle hrabrost? Odakle smelost? Odakle drskost? Da se u 120. minutu osmine finala Svetskog prvenstva protura kroz noge. Protiv Španije na 2:1.
I to Micelu.
"Malo je do klase, a malo i do osecaja".
Baš tako. Remek-dela se ne slikaju bojama, vec osecajima.
Ne znam da li ste primetili, nedostaje ’Nj’. Neka bude Njegoš: ’Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi’.
---------------------------
SVE KOLUMNE i INTERVJUI NEBOJŠE PETROVICA