Iako zaista nikada nisam ni video neku kreativnu ili bilo kakvu drugu krizu u karijeri ovog reditelja, svejedno mi je drago da na kraju mogu sa radošću da zaključim jednu očiglednu stvar - Kventin Tarantino, BACK IN BUSINESS!
Inglourious Basterds (2009)
Režija: Kventin Tarantino
Uloge: Bred Pit, Kristof Valc, Melani Loran
Distribucija: Taramaunt
Prvo da razjasnim neke stvari. Letnja pauza nije bila ni opcija, kao i obično. Uostalom, otvoreni bioskopi i uopšte, dvorane van ove zemlje, uvek su dodatna inspiracija. No, nekada se sve nesrećne okolnosti skupe na gomilu i onda se tu ništa ne može uraditi. To se recimo desi kada se u isto vreme porodi ravnateljica lokalnog letnjeg kina na jednom jadranskom otoku i kada novi projektori za taj isti kino kasne do besvesti. Onda taj isti otok u sred letnje najezde turista ostane bez filmskih projekcija. Vrlo loše za turizam, svakako, ali ravnateljica je sjajna i uz nadljudske napore mali grad konačno dobija svoju letnju zabavu. Ali avaj, Bruno otvara sezonu, isti onaj Bruno iz prošlog nastavka. Prerano za J. i njenih 10 godina. Ipak, šetkam pored letnje pozornice i čujem urlanje od smeha na svakih desetak sekundi. Jedan je Bruno!
Sutradan opet repriza, ovog puta Vulverina. J. je oduševljena, M. je odvučena na film. Sve znate o ovoj X-Men kuni. Kino je sladak, ali ništa više od toga. Nema šanka (!?), pa za vreme uobičajene pauze dok se nove rolne namotavaju na jedini projektor, umiremo od žeđi, zevamo u nebo i pravimo se da prepoznajemo sazvežđa. Fim na drugo gledanje ni bolji ni lošiji. J. i dalje brani svojih *****, i dalje crveni kad se pojavi Gambit, i dalje drhti i na sam pomen Dedpula. U isto vreme na drugom kraju grada Oliver priziva galeba. More. Bonaca. Ribar plite mrižu.
Tako da sam se opasno uželeo bioskopa i filmova (tri nedelje titla nisam video). Na repertoaru me je dočekalo i svašta i ništa. Samo što sam počeo da proučavam spisak filmova i da guglujem razne SF priče i romantične komedije, kada mi se pogled zaustavio na filmu neobičnog naziva - ''Prokletnici''. Klik i prvo ime koje je izašlo bio je Kventin Tarantino.
Momentalno sam obustavio pretragu, okrenuo par telefona i nekoliko sati kasnije već bio na putu ka Ster multipleksu. M♀, M♂, A. i ja. Jedan filmski pregalac, jedna umetnica i kulturna aktivistkinja, pa jedna romantična spisateljica i ja. Krasno društvo. (Bilo je tamo još selebritija, da se ne lažemo, recimo jedan poznati TV voditelj sa curom koja nije imala stomak za ceo film, ako baš hoćete da znate. A on nije izgleda ispao neki kavaljer, pa je sam ostao u sali do kraja. Ali ga je ona ipak sačekala. Eto kako je ponekad uzbudljivo u Delta Sitiju.)
No, nismo tamo bili zbog žutih strana, već zbog Tarantina, naravno. Tek ispred dvorane sam shvatio da moji kompanjoni baš i nisu očarani ovim umetnikom. Svi su imali neke rezerve prema ovom ili onom filmu, samo sam ja bio iskreno uzbuđen. Nije me brinulo čak ni projektovanih 152 minuta filma. Uostalom, ovaj tip je već pravio višesatne filmove i to bez problema.
Što se tiče raspoloženja moje družine, ništa se nije promenilo ni nakon tih dva ipo sata. Iako se smejao i to dosta glasno, M. je odmah po izlasku iz dvorane objavio kako je on po definiciji veliki protivnik parodija, A. je imala ne tako oštre, ali ipak primedbe i to na račun načina kojim se došlo do razrešenja, M. je u kolima imala neprepričljiv monolog iz kojeg sam na kraju uspeo da izvučem dve reči - prepotentno i jadno. Nisu čak ni ocene hteli da daju, pa sam morao sam da ih smislim na osnovu tog silnog gunđanja.
A ja? Ja sam uživao!
U okupiranoj Francuskoj, grupa američkih Jevreja organizovana od strane savezničkih snaga, duboko u kontinentu sabotira nemačke trupe i na prilično sadistički način, skupljajući neprijateljske skalpove, agresoru šalje jasnu poruku. U isto vreme Šošana (kao i obično kod Tarantina, sve žene su fatalne i u ovom filmu), mlada francuska Jevrejka čiju su porodicu Nemci likvidirali, sprema svoj kolač osvete u jednom malom pariskom bioskopu. Samom finalu prisustvuju svi preživeli akteri filma, uključujući i Hitlera, lično.
Kventinu Tarantinu nije bilo potrebno mnogo vremena da počne da se iživljava nad nacistima i mene je time već tada bespovratno kupio. Kao Vudi Gatrijeva gitara, tako i Tarantinova kamera nemilosrdno bljuje vatru i seje smrt u maniru najvećih filmskih junaka II svetskog rata - Kelijevih heroja, 12 žigosanih ili čak i slavnih Otpisanih. Svaka moja bojazan, podgrejana ''šaljivim'' pogrešnim spelovanjem samog naslova filma, da će film zaista da se pretvori u parodiju tipa ''Alo Alo'', na kraju nije imala nikakve osnove. Stereotipi pršte na sve strane, ali Tarantino u svakoj situciji uspeva da u poslednjem trenutku prikoči, a u samom finalu, bezobraznim prekrajanjem istorije, konačno isporučuje i apsolutnu nagradu svima koji veruju u poetsku pravdu.
Naravno, zaluteli posetilac biskopa koji je došao da gleda američki ratni spektakl sa Bredom Pitom u glavnoj ulozi, doživeće neprijatno iznenađenje, ali ovaj holivudski superstar, iako odličan u svojoj sumanutoj ulozi (njegov 'arivederči' je sigurno jedan od komičnih vrhunaca 'Prokletnika'), nije i najveća kreacija ovog filma; tu titulu apsolutno niko ne može oduzeti genijalnom Kristofu Valcu čiji pukovnik Landa ulazi u filmsku antologiju kao jedan od najživopisnijih naci zlikovaca u istoriji filma. Valc ne samo da svojim osmesima uteruje strah u kosti, već je savršeno u stanju da potpuno sam nosi dugačke i spore kadrove, ali i da Tarantinove trejdmark dijaloge isporučuje savršeno precizno.
Tarantino i ostale nemačke glumce koji predstavljaju Bormana, Gebelsa, Hitlera i slične vodi do vrhunaca koji opet nikada ne prelaze granicu dobrog ukusa; čak i Hitlerovo očekivano urlanje i živciranje manje podseća na stil već pomenute BBC-jeve serije, već više asocira na najslavnijeg filmskog Firera; čak štaviše, Martin Vutke je od onih imitatora koji bi verovatno pobedio i samog Čaplina na zamišljenoj audiciji.
Nema sumnje, Nemci su toliko privlačno odurni samo da bi Tarantinova osveta, njegov jedini filmski motiv, bila što slađa, i da, ovo je jedan od najbezobraznijih i najdrskijih ratnih filmova ikada napravljenih, ali je u isto vreme sigurno i jedan od najzabavnijih letnjih hitova ove sezone. Iako društvo očigledno nije delilo moje oduševljenje i iako zaista nikada nisam ni video neku kreativnu ili bilo kakvu drugu krizu u karijeri ovog reditelja, svejedno mi je drago da na kraju mogu sa radošću da zaključim jednu očiglednu stvar - Kventin Tarantino, BACK IN BUSINESS!
M♀: **
M♂: **
A: ***
Ja: ****1/2
Miško Bilbija
Režija: Kventin Tarantino
Uloge: Bred Pit, Kristof Valc, Melani Loran
Distribucija: Taramaunt
Prvo da razjasnim neke stvari. Letnja pauza nije bila ni opcija, kao i obično. Uostalom, otvoreni bioskopi i uopšte, dvorane van ove zemlje, uvek su dodatna inspiracija. No, nekada se sve nesrećne okolnosti skupe na gomilu i onda se tu ništa ne može uraditi. To se recimo desi kada se u isto vreme porodi ravnateljica lokalnog letnjeg kina na jednom jadranskom otoku i kada novi projektori za taj isti kino kasne do besvesti. Onda taj isti otok u sred letnje najezde turista ostane bez filmskih projekcija. Vrlo loše za turizam, svakako, ali ravnateljica je sjajna i uz nadljudske napore mali grad konačno dobija svoju letnju zabavu. Ali avaj, Bruno otvara sezonu, isti onaj Bruno iz prošlog nastavka. Prerano za J. i njenih 10 godina. Ipak, šetkam pored letnje pozornice i čujem urlanje od smeha na svakih desetak sekundi. Jedan je Bruno!
Sutradan opet repriza, ovog puta Vulverina. J. je oduševljena, M. je odvučena na film. Sve znate o ovoj X-Men kuni. Kino je sladak, ali ništa više od toga. Nema šanka (!?), pa za vreme uobičajene pauze dok se nove rolne namotavaju na jedini projektor, umiremo od žeđi, zevamo u nebo i pravimo se da prepoznajemo sazvežđa. Fim na drugo gledanje ni bolji ni lošiji. J. i dalje brani svojih *****, i dalje crveni kad se pojavi Gambit, i dalje drhti i na sam pomen Dedpula. U isto vreme na drugom kraju grada Oliver priziva galeba. More. Bonaca. Ribar plite mrižu.
Tako da sam se opasno uželeo bioskopa i filmova (tri nedelje titla nisam video). Na repertoaru me je dočekalo i svašta i ništa. Samo što sam počeo da proučavam spisak filmova i da guglujem razne SF priče i romantične komedije, kada mi se pogled zaustavio na filmu neobičnog naziva - ''Prokletnici''. Klik i prvo ime koje je izašlo bio je Kventin Tarantino.
Momentalno sam obustavio pretragu, okrenuo par telefona i nekoliko sati kasnije već bio na putu ka Ster multipleksu. M♀, M♂, A. i ja. Jedan filmski pregalac, jedna umetnica i kulturna aktivistkinja, pa jedna romantična spisateljica i ja. Krasno društvo. (Bilo je tamo još selebritija, da se ne lažemo, recimo jedan poznati TV voditelj sa curom koja nije imala stomak za ceo film, ako baš hoćete da znate. A on nije izgleda ispao neki kavaljer, pa je sam ostao u sali do kraja. Ali ga je ona ipak sačekala. Eto kako je ponekad uzbudljivo u Delta Sitiju.)
No, nismo tamo bili zbog žutih strana, već zbog Tarantina, naravno. Tek ispred dvorane sam shvatio da moji kompanjoni baš i nisu očarani ovim umetnikom. Svi su imali neke rezerve prema ovom ili onom filmu, samo sam ja bio iskreno uzbuđen. Nije me brinulo čak ni projektovanih 152 minuta filma. Uostalom, ovaj tip je već pravio višesatne filmove i to bez problema.
Što se tiče raspoloženja moje družine, ništa se nije promenilo ni nakon tih dva ipo sata. Iako se smejao i to dosta glasno, M. je odmah po izlasku iz dvorane objavio kako je on po definiciji veliki protivnik parodija, A. je imala ne tako oštre, ali ipak primedbe i to na račun načina kojim se došlo do razrešenja, M. je u kolima imala neprepričljiv monolog iz kojeg sam na kraju uspeo da izvučem dve reči - prepotentno i jadno. Nisu čak ni ocene hteli da daju, pa sam morao sam da ih smislim na osnovu tog silnog gunđanja.
A ja? Ja sam uživao!
U okupiranoj Francuskoj, grupa američkih Jevreja organizovana od strane savezničkih snaga, duboko u kontinentu sabotira nemačke trupe i na prilično sadistički način, skupljajući neprijateljske skalpove, agresoru šalje jasnu poruku. U isto vreme Šošana (kao i obično kod Tarantina, sve žene su fatalne i u ovom filmu), mlada francuska Jevrejka čiju su porodicu Nemci likvidirali, sprema svoj kolač osvete u jednom malom pariskom bioskopu. Samom finalu prisustvuju svi preživeli akteri filma, uključujući i Hitlera, lično.
Kventinu Tarantinu nije bilo potrebno mnogo vremena da počne da se iživljava nad nacistima i mene je time već tada bespovratno kupio. Kao Vudi Gatrijeva gitara, tako i Tarantinova kamera nemilosrdno bljuje vatru i seje smrt u maniru najvećih filmskih junaka II svetskog rata - Kelijevih heroja, 12 žigosanih ili čak i slavnih Otpisanih. Svaka moja bojazan, podgrejana ''šaljivim'' pogrešnim spelovanjem samog naslova filma, da će film zaista da se pretvori u parodiju tipa ''Alo Alo'', na kraju nije imala nikakve osnove. Stereotipi pršte na sve strane, ali Tarantino u svakoj situciji uspeva da u poslednjem trenutku prikoči, a u samom finalu, bezobraznim prekrajanjem istorije, konačno isporučuje i apsolutnu nagradu svima koji veruju u poetsku pravdu.
Naravno, zaluteli posetilac biskopa koji je došao da gleda američki ratni spektakl sa Bredom Pitom u glavnoj ulozi, doživeće neprijatno iznenađenje, ali ovaj holivudski superstar, iako odličan u svojoj sumanutoj ulozi (njegov 'arivederči' je sigurno jedan od komičnih vrhunaca 'Prokletnika'), nije i najveća kreacija ovog filma; tu titulu apsolutno niko ne može oduzeti genijalnom Kristofu Valcu čiji pukovnik Landa ulazi u filmsku antologiju kao jedan od najživopisnijih naci zlikovaca u istoriji filma. Valc ne samo da svojim osmesima uteruje strah u kosti, već je savršeno u stanju da potpuno sam nosi dugačke i spore kadrove, ali i da Tarantinove trejdmark dijaloge isporučuje savršeno precizno.
Tarantino i ostale nemačke glumce koji predstavljaju Bormana, Gebelsa, Hitlera i slične vodi do vrhunaca koji opet nikada ne prelaze granicu dobrog ukusa; čak i Hitlerovo očekivano urlanje i živciranje manje podseća na stil već pomenute BBC-jeve serije, već više asocira na najslavnijeg filmskog Firera; čak štaviše, Martin Vutke je od onih imitatora koji bi verovatno pobedio i samog Čaplina na zamišljenoj audiciji.
Nema sumnje, Nemci su toliko privlačno odurni samo da bi Tarantinova osveta, njegov jedini filmski motiv, bila što slađa, i da, ovo je jedan od najbezobraznijih i najdrskijih ratnih filmova ikada napravljenih, ali je u isto vreme sigurno i jedan od najzabavnijih letnjih hitova ove sezone. Iako društvo očigledno nije delilo moje oduševljenje i iako zaista nikada nisam ni video neku kreativnu ili bilo kakvu drugu krizu u karijeri ovog reditelja, svejedno mi je drago da na kraju mogu sa radošću da zaključim jednu očiglednu stvar - Kventin Tarantino, BACK IN BUSINESS!
M♀: **
M♂: **
A: ***
Ja: ****1/2
Miško Bilbija